Opus isodomum

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Opus isodomum u različitim inačicama
Opus isodomum, začelje Augustova hrama, Pula, 1. st. pne.

Opus isodomum je prastara tehnika zidnoga veza od najfinije obrađenih, potpuno pravilnih kvadratnih kamenih blokova jednake visine, a ponekad i jednake dužine.

U vrijeme klasične antike ta je tehnika dovedena do savršenstva, te su mnoga, prije svega javna zdanja (hramovi, kazališta, amfiteatri i dr.) izgrađena na taj način.[1] Tehniku kratko opisuje Vitruvije riječima: „Isodomum“ je oblik kada se svi slojevi zidaju u jednakoj visini (De Architectura, II. knjiga, VIII. poglavlje).

Opus isodomum (lijevo) i opus pseudoisodomum (desno)

Vitruvije dalje navodi da se kameni blokovi postavljeni ovom tehnikom vežu mortom (malterom), no mnogo češće oni su nanizani „u suho“ i povezani željeznim sponama – „klamfama“, fiksiranim u kamen lijevanim olovom.

Potpuno pravilni opus isodomum relativno je rijedak, osobito u provincijama. Češće se sreće opus isodomum koji ima blokove jednake visine, ali ne i jednake dužine. Pri tom se, radi čvrstoće zida, redovito ipak pazi da se završetci kamenih blokova alernirajućih redova zida ne poklapaju.[2]

Opus pseudoisodomum je verijanta koju opisujući opus isodomum spominje Vitruvije, navodeći da je riječ o načinu zidanja pri kojem „se redovi slojeva grade nejednako i nepravilno“, očito misleći na visinu i dužinu blokova, koji su međutim i dalje isklesani u formi savršenih kvadara.[3]

Oba načina zidanja Vitruvije smatra grčkim, ističući da se „tako dobijaju trajna i čvrsta svojstva zida“. Valja naglasiti da su zidovi podignuti u tehnici opus pseudoisodomum ponekad bili obloženi žbukom, te njihova fina struktura zidnog veza zapravo nije bila vidljiva.

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Müller / Vogel 1999, str. 3., 31., 60., 61.
  2. Suić 1976, str. 110.
  3. Vitruvije, str. 42.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vitruvije - Marcus Vitruvious Pollio: Deset knjiga o arhitekturi, preveo Matija Lopac, Sarajevo, 1990.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Stipčević 1964 - Aleksandar Stipčević: Opus, Enciklopedija likovnih umjetnosti, sv. 3, Zagreb, 1964.
  • Müller/Vogel 1999- Werner Müller; Gunther Vogel: Atlas arhitekture 1, preveo Milan Pelc, Zagreb, 1999.
  • Suić 1976 - Mate Suić: Antički grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb, 1976.