Opus Dei

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Opus Dei
Prelatura Sanctae Crucis et Operis Dei
Pečat organizacije

Karta širenja organizacije Opus Dei po svijetu
Osnivanje2. 10. 1928. (1928.-10-02.) (96 god.)
Svrha"širenje univerzalnog poziva na svetost"
SjedišteViale Bruno Buozzi 73
Italija Rim, Italija
Koordinate41°55′18.4″N12°29′2.6″E
Regija djelovanjasvijet
Članstvooko 90.000
Prelatbiskup Javier Echevarría
Glavni organGlavna skupština
Centralno savjetništvo
Matična organizacijaKatolička crkva
Website

Opus Dei [ˈopus ˈdeiː] (lat.: djelo Božje; puno ime Praelatura Sanctae Crucis et Operis Dei [prelaːˈtuːra ˈsaːŋkte ˈkrutsis et ˈoperis ˈdeiː], lat.: Prelatura Svetog Križa i Opusa Dei), katolička organizacija sastavljena od laika i svećenika, čiji članovi teže za osobnim kršćanskim savršenstvom i nastoje provesti te ideale i vrijednosti u svojim profesijama i tako mjenjati cjelokupno društvo.[1]

Opus Dei je na glasu kao teološki vrlo konzervativna organizacija, koja bezuvjetno prihvaća autoritet crkvene hijerarhije i njenih dogmi. Dugo je bila predmet brojnih kontraverzi i polemika, često optuživana za tajnovitost rada, okultne obrede ali i zbog političkih ambicija.[1]

Od 2010-ih godina Opus Dei je privukao pažnju širom svijeta zahvaljujući romanu The Da Vinci Code i istoimenom filmu iz 2006. godine.

Historija

[uredi | uredi kod]

Opus Dei je osnovan 1928. u Španjolskoj od strane svećenika Josemaríje Escrivá de Balaguera y Albása (proglašen je svetim 2002).[1]

Za vladavine fašističkog kaudilja Francisca Franca je izrasla u vodeću crkvenu organizaciju Španjolske koja je jedina povezivala biznismene, političare i radikalni kler.[2]

Escrivá je 1939. godine objavio knjigu Camino ("Put") kao zbirku 999 maksima o duhovnosti namijenjenu ljudima uključenim u sekularni život.[3] U 1940-im Opus Dei je naišao na jednog od prvih kritičara u vidu Wlodimira Ledóchowskog, tadašnjeg "Generala" Družbe Isusove, koji je Vatikanu rekao kako Opus Dei smatra "izuzetno opasnim za Crkvu u Španjolskoj" navodeći njegov "tajnoviti karakter" i nazivajući ga "oblikom kršćanske Masonerije."[4]

Kako je među članovim Opusa Dei bilo dosta visoko obrazovanih ljudi, tadašnji španjolski vođa generalisimus Francisco Franco postavio je nekoliko njihovih članova za ministre u svojoj vladi, koji su mu trebali pomoći da osmisli ekonomsku reformu - 1956. Nakon Francove smrti 1975. i demontaže njegovog režima, oslabio je uticaj Opus Deia u Španjolskoj, jer su i oni poput drugih morali ući u političku arenu[1].

Opus Dei je službeno odobren od strane Svete stolice 1950. kao laička međunarodna organizacija (novi oblik vjerskog udruženja) čiji članovi žive po principima evanđelja u svom svakodnevnom svjetovnom životu. Papa Ivan Pavao II. koji je sam bio simpatizer Opusa proglasio je 28. novembra 1982. Opus Dei, prvom i jedinom osobnom prelaturom u crkvi. Za razliku od svih drugih organizacija, čiji se rad organizira po nekom geografskom principu, i kojima upravljaju lokalni svećenici - Opus Dei takvih ograničenja nema, pa njegov prelat organizira zajednice i njihov rad u djelovima svijeta po vlastitom nahođenju, i sam odlučuje (uz pomoć vlastitog aparata) koga će primiti u članstvo. Međutim, Opus Dei podliježe nekim oblicima nadzora od strane lokalnih biskupa.[1]

Time je Opus Dei dobio status koji nije prethodno odobren niti jednoj katoličkoj bratovštini, pa ni redovničkoj zajednici - oni su neka vrsta posebne neteritorijalne biskupije.[5]

Opus Dei je na svom početku od svojih novih članova tražio da polože zavjet poslušnosti i čistoće. Međutim, od kad su pod direktnom ingerencijom pape (njegova prelatura) od svojih novih članova sad samo traže ugovornu obavezu da prođu duhovni nauk, koji uključuje tjedne tečajeve (krugove) i godišnju duhovnu obnovu, uz redovno pohađanje misa i ostalih vjerskih aktivnosti. Novi članovi trebaju proći kroz period kušnje, koji traje najmanje pet godina, prije nego što postanu punopravni članovi. I oni se u tradiciji flagelanata često samokažnjavaju (i tako podsjećaju na Isusovu žrtvu), poste, apstiniraju od nekih užitaka i nose predmete od kostrijeti, danas je to najčešće narukvica sa malim (simboličkim) bodljama koju nose oko nadlaktice.[1]

Klinika Univeziteta Navarra u Pamploni

Opus Dei se i danas često optužuje za agresivnost u vrbovanju novih članova, kojima se nakon toga ispire mozak, tako što ih se drži izolirane od članova njihovih porodica. S druge strane oni sve te optužbe odbacuju i kontinuirano rastu.[1]

Opus Dei se pored vjerske, naširoko bavi i sasvim običnim svjetovnim djelatnostima; dobrotvornim radom, ali i trgovinom, domaćom radinošću i poljoprivredom. Ipak su najviše fokusirani na obrazovanje, osnovali su i vode brojne srednje i visoke škole i to najčešće ekonomske. Poznati su po Univezitetu Navarra iz Pamplone, koji se danas smatra jednim od najboljih španjolskih univerziteta, i po peruanskom Univezitetu Piura iz Lime, koje je osnovao upravo Josemaría Escrivá de Balaguer, u kojima oni vode glavnu riječ. Oni imaju od 1964. u samom centru Rima i Papinski univerzitet svetog križa.[1]

Struktura Opusa Dei

[uredi | uredi kod]

Od 1982. na čelu organizacije je prelat kojeg biraju sami članovi, kojih ima oko 85 000 članova diljem svijeta.[1] Aktualni prelat Opusa je Javier Echevarria vrlo uticajan u Vatikanu, između brojnih funkcija koje ima on je i savjetnik Kongregacije za duhovništvo katoličke crkve, institucije koja odlučuje o karijeri hiljada biskupa širom svijeta, pa nikoga netreba čuditi moć koju Opus ima.[6] Od 1930.Opus Dei ima ogranak za žene,[7] kako se drže strogo moralnih načela, uvijek grade svoje ustanove namjenjene samo jednom spolu.[1]

Što se tiče hijerarhijske strukture Opus Dei, ona formalno ne postoji jer su članovi jednaki, ali oni ipak imaju četiri kategorije članova; numerarije, supernumerarije, asocijate (pridruženi) i svećenike.[8] Numerariji koji predstavljaju samo oko 20 % članstva, najvažniji su članovi Opusa, slijede ih asocijati, pa supernumerariji (koji predstavljaju 70 % članstva) te svećenici kojih ima samo oko 1900, i predstavljaju samo mali postotak organizacije.[1]

Američko sjedište Opusa Dei Murray Hill Place u New Yorku

Numerariji posvećuju većinu svog vremena organizaciji, i oni su se poput svećenika dužni držati celibata, žive u istospolnim zajednicama Opusa[5], ali rade izvan zajednica, u građanskom društvu, i bave se svojim sekularnim poslom.[1] Oni se zavjetuju Opusu na siromaštvo, čednost i pokornost, sav svoj prihod dužni su predati (poput nekih redovnika) Opusu, od kojega dobivaju džeparac i novac za druge potrebe. Jedan uski krug numerarija radi u administraciji samog Opusa.[5]

Asocijati ili pridruženi razlikuju se od numerarija samo po tome što ne žive u zajednicama, najčešće zbog porodičnih razloga, ali se pridržavaju istih zavjeta.[5]

Supernumerariji su najbrojniji članovi, oni se mogu slobodno ženiti, ali se i od njih traži da daju financijski doprinos organizaciji, i pokazaju kršćanske vrline u svom svakodnevnom životu.[1]

Koperati (vanjski suradnici) zaprovo i nisu njihovi članovi - ali se njima često služe u svom radu, oni čak i nemoraju biti kršćani, ali prije nego što ih angažiraju moraju tražiti dopuštenje Svete Stolice.[1]

Poznati članovi i simpatizeri

[uredi | uredi kod]

Pariške novine Le Monde Diplomatique, objavile su - 1995. popis tadašnjih istaknutih članova Opusa Dei u Evropi, među inima to su bili; Raymond Barre (bivši francuski premijer), Valéry Giscard d’Estaing (bivši francuski predsjednik), Jacques Santer (bivši predsjednik Evropske komisije) i Alois Mock (bivši austrijski ministar vanjskih poslova), a simpatizeri; José Maria Aznar (bivši španjolski premijer), Juan Antonio Samaranch (bivši predsjednik MOK-a) i nadvojvoda Otto von Habsburg-Lothringen.[5]

Opus Dei u Hrvatskoj

[uredi | uredi kod]

Opus Dei u Hrvatskoj službeno djeluje od 2003., kad je u Zagreb stigao prvi regionalni vikar Portugalac dr. Jorge Ramos sa pomoćnikom svećenikom Juliom Guijarrom - Garciom. Te iste godine u posjet nadbiskupu Bozaniću, došao je aktualni prelat Opusa Dei Javier Echevarria, sa kojim je inače od prije znanac i prijatelj. Od 2010. novi vikar je Josep Peguera Poch.[8] Vrlo je vjerojatno da je Opus i prije tog djelovao u Hrvatskoj, ali to nije radio javno.

U desetak godina svog djelovanja okupili su nekih 100-tinjak članova,[9] što i nije puno, ali kako među njima vrlo moćnih i uticajnih ljudi njihov uticaj je puno veći. O članovima se baš i puno nezna, jer kao i mnoge druge stvari o sebi oni to nevole javno iznositi. Svoje članstvo u Opusu Dei javno je priznao Stjepo Bartulica, povjerenik predsjednika Republike Hrvatske za vjerske zajednice,[5] fizičar Vuk Brigljević i dr. Pave Žanić (posljednja dvojica su se jako angažirali oko dolaska Opusa Dei u Hrvatsku).[10]

Još veći uspjeh postigli su u prikupljanju nekretnina, u Zagrebu imaju dva studentska doma i kulturna centra, jedan za muškarce - Gradec na križanju Držićeve i Vukovarske ulice (otvoren u septembru 2012.) i jedan za žene - Harmica u Kamaufovoj 1.[9]

Dom Gradec službeno vodi Zaklada Dostojanstvo i nada, koju je osnavao Opus Dei. Za gradnju i opremanje tog doma za 15 studenata utrošeno je oko 2 500 000 kuna, što su osigurali podizanjem kredita, a isplaćuju ga uz pomoć dobrovoljnih donacija pojedinaca i firmi iz Hrvatske i svijeta. Domom upravlja predsjednik zaklade, fizičar Vuk Brigljević inače zaposlen u Institutu Ruđer Bošković koji je do 2003. radio u ženevskom CERNu. On je inače numerarij i glasnogovrnik Opusa Dei.[5] Opus je kupio za 10 000 000 kuna i vilu na Ribnjaku, za koju je predviđena prenamjena u obrazovnu instituciju.[5]

Veza Opusa Dei i pokreta U ime obitelji

[uredi | uredi kod]

Prema hrvatskim medijima, postoji čvrsta veza između Opusa Dei i građanskog pokreta U ime obitelji koji je u proljeće 2013. inicirao raspisivanje referenduma o promjeni ustava i uvođenju definicije da je brak isključivo veza između muškarca i žene (u kom su pri kraju godine i pobjedili). Iako je njihova predsjednica Željka Markić odbila odgovoriti na izravno pitanje dali je članica Opusa, novinari su pronašli da ona ima vrlo jake veze sa njima. S tom organizacijom je povezuje Španjolka Maria del Carmen Calvo del Valle, koja je u Hrvatsku došla oko 2006. osnovati ženski ogranak Opusa, nju je Željka Markić zaposlila u svojoj farmaceutskoj firmi Sermon.[2] Uz navedeno, mediji su objavili i da u njezinoj šipanskoj vili često borave članovi Opusa.[2]

Stavovi o ulozi Opusa Dei u Hrvatskoj

[uredi | uredi kod]

Poznata hrvatska teologinja - Anna-Maria Grünfelder drži da se Opus Dei želi formalno uključiti u demokraciju, ali da mu je pravi cilj da je iznutra potkopa.[2] Ona to objašnjava činjenicom da je on elitistička organizacija, koja se ne obraća siromašnima nego imućnima, jer vrbuje akademske, društveno aktivne i utjecajne, materijalno dobrostojeće članove društva.[2] Ili kako ona sama kaže:

Demokracija nije vrijednost u koju oni vjeruju. Po njihovom elitističkom shvaćanju društva više im odgovaraju autoritarni režimi. Čini se da su odabrali Hrvatsku, kao članicu EU, kao alat u suprotstavljanju liberalnim demokracijama na zapadu. Glavni im je cilj usmjeriti društvo u jednom pravcu prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve.

– A.-M. Grünfelder[2]

Bivši ambasador u Vatikanu i sociolog religije, dr. Ivica Maštruko tvrdi:

Manje je bitno, je li Opus mistična organizacija ili ne. Bitno je da je sastavljena od političara, uglednika i imućnih poduzetnika te klera i tako agresivno širi crkvenu moć. Okuplja veći broj članova nego bilo koja druga redovnička zajednica poput franjevaca i isusovaca. Nije to tajna organizacija, nego dobro organizirana i umrežena s klerom i političkim uglednicima.

– I. Maštruko[2]

Opus Dei u Sloveniji

[uredi | uredi kod]

U Sloveniji Opus djeluje od 2003. kad je kardinal dr. Franc Rode (njihov član) održao misu u njihovu čast u prisustvu španjolskog ambasadora Pabla Zaldivara Miquelarena koji je tad radio na njihovoj organizaciji. Nakon njega prelat je postao Andreas Francisco Kramžar (Slovenac iz Argentine kom je u radu pomagao španjolac Feliu Torra.[6] U Ljubljani su 2005. godine osnovali Zavod Tromostovje, kog vode Kramžar, Sainz Miguel Colino i Rodriguez Alejandro Lantaro Clodomiro Barril.[6] Na Cesti za Rožnu dolinu u Ljubljani izgradili su četvorokatnu vilu u leto 2010. godine, a iste godine kupili i staru školu iz 1786. kod Polzele za 500.000 eura u koju do 2015. namjeravaju uložiti još 2.000.000 eura.[11] Od 2010. novi slovenski vikar je dr. Rafael Arias. U Sloveniji su objavljeni brojni kritički tekstovi o organizaciji, osobito u Mladini gdje se ukazuje na njihove sumnjive poslove.[6]

Opus Dei u Srbiji

[uredi | uredi kod]

U Srbiji Opus formalno ne postoji, iako su tri člana Srpske akademije nauka i umetnosti navodno njihovi članovi, koji rade na pripremi papine posjete Beogradu.[7]

Opus Dei u Bosni i Hercegovini

[uredi | uredi kod]

Iako ih krajem 2013. nije bilo u Bosni i Hercegovini oni sami najavljuju da će uskoro i tamo početi raditi.

Izvori

[uredi | uredi kod]
  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 Opus Dei (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 U ime obitelji su opasni radikali tipični za Opus Dei!. Tportal. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  3. „The Way”. EscrivaWorks.org. Pristupljeno 23. 12. 2013. 
  4. (en) Allen, John L. (2005.). Opus Dei. New York: Doubleday, str. 165, ISBN 9780385514491, OCLC 58431864.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 Opus dei: Koristimo vilu Željke Markić na Šipanu. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Dvajset let je Opus dei čakal prave dečke (slovenski). Nedeljski Dnevnik. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  7. 7,0 7,1 Opus dei dovodi papu u Srbiju?! (srpski). "Novosti" A.D. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-15. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  8. 8,0 8,1 Opus Dei, misteriozna organizacija iz Da Vincijevog koda kupuje nekretnine u Zagrebu. Doznajemo. Arhivirano iz originala na datum 2013-11-09. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  9. 9,0 9,1 Kontroverzni Opus Dei u centru Zagreba otvorio studentski dom za mladiće vrijedan 2,5 milijuna kn. Jutarnji List. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-06. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  10. Član sam Opusa Dei, ali nisam frik i ne bičujem se. Večernji list. Pristupljeno 18. 12. 2013. 
  11. „Opus Dei kupil staro graščino pri Polzeli”. Delo.si. 2010-03-17. Pristupljeno 2013-12-23. [mrtav link]

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]