Oktavija (drama)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Oktavija
Klaudija Oktavija, Nacionalni rimski muzej
Autor(i)nepoznat
Originalni naslovOctavia
DržavaStari Rim
Jeziklatinski
Žanr(ovi)tragedija

Oktavija (latinski: Octavia) jest rimska tragedija čija se radnja usredotočuje na tri dana 62. godine nove ere, tijekom kojih se rimski car Neron razveo od svoje supruge Klaudije Oktavije i protjerao je te se oženio drugom ženom, Popejom Sabinom. Predstava se bavi i Neronovom razdražljivošću i njegovom nesposobnošću da slijedi savjete filozofa Seneke da obuzda svoje strasti. To je jedina sačuvana fabula praetexta, tj. rimska tragedija koja obrađuje rimsku povijesnu tematiku.[1]

Autorstvo[uredi | uredi kod]

Drama je pripisana Luciju Aneju Seneki, ali moderna znanost to općenito odbacuje, budući da tekst drame sadrži točna proročanstva o njegovoj i Neronovoj smrti.[2] Na primjer, "proročanstvo" koje sjena Neronove majke izgovara o sinovljevoj sudbini je toliko vjerno istini, da pokazuje kako je drama napisana nakon Neronove smrti (i nakon Senekine smrti) 68. godine.[3] Iako drama po stilu podsjeća na Senekine tragedije, vjerojatno je napisana neko vrijeme nakon Senekine smrti, u doba dinastije Flavijevaca, pod utjecajem Seneke i vijesti o njegovom životu.[4] Komad sadrži previše naricanja i mitološkog aparata da bi se mogla uspješno izvesti na sceni.[1] U preteksti se kao lice pojavljuje i sam Seneka, koji drži dugi filozofsko-politički monolog, što je vjerojatno bio glavni razlog zbog koga su raniji izdavači Oktaviju smatrali Senekinim djelom.[3]

Lica[uredi | uredi kod]

Zaplet[uredi | uredi kod]

Klaudije je za četvrtu ženu uzeo Juliju Agripinu, nakon što se razveo od prve dve žene, Plaucije Urguranile i Elije Petine, i nakon što je treću suprugu, Valeriju Mesalinu, dao pogubiti jer je stupila u brak s Gajem Silijem dok je još bila udana za Klaudija. Mesalina je Klaudiju rodila sina Britanika i kćerku Oktaviju. Agripina je bila kći njegovog brata Germanika i udovica Gneja Domicija Ahenobarba, čijem je sinu, budućem caru Neronu, dao svoju kćerku Oktaviju za ženu. Nakon što su Klaudije i Britanik bili otrvovani, Neron se, sad već car, razveo od Oktavije, koju je uvijek mrzio, i oženio se Popejom Sabinom. Zbog toga su izbili neredi koje je Neron morao u krvi ugušiti, a potom je zapovjedio da se Oktavija progna u Pandatariju i da tamo bude ubijena.[5]

Prvi čin[uredi | uredi kod]

Oktavija, već umorna od života, oplakuje svoju nesreću.[5] Zajedno s dadiljom, jadikuje nad svojim nesretnim životom, nad sobom kao žrtvom maćehe Agripine, koja je ubila cara Klaudija, njezinog oca, i svoj položaj uspoređuje s položajem mitske Elektre. Još je gori njezin sukob s Neronom, koji joj je ubio brata Britanika i koji je, zaljubljen u Popeju, zbognje žrtvovao čak i život vlastite majke, Agripine.[6]

Zbog tužnih nesreća koje su zadesile Oktaviju, njezina dadilja iz djetinjstva govori o nevoljama koje vrebaju u životu na carskom dvoru.[7] Potom pokušava utješiti tužnu Oktaviju i odgovoriti je od bilo kakve osvete o kojoj ova možda razmišlja.[8] i Jupiter je bio nevjeran Junoni, ali je njihova zajednica ipak vječna, odgovara Oktavija, i proklinje tiranina.[6]

Kor rimskih građana, koji je naklonjen Oktaviji, s ogorčenjem gleda na Neronov brak s Popejom i osuđuje degeneriranu trpeljivost Rimljana kao nedostojnu, previše ravnodušnu i ropsku, te istupa protiv Neronovih zločina.[9] Kor podsjeća na obiteljske tragedije iz rimske povijesti: Verginija i Lucija, obje umrle da bi obranile svoju čast; Tulija kao suučesnica u ubojstvu oca Servija Tulija; ali, prije svih, Agripina, kao žrtva materoubojice, koja je izbjegla prvi pokušaj ubojstva na moru da bi poslije bila ubijena na kopnu.[10]

Drugi čin[uredi | uredi kod]

Pojavljuje se filozof Seneka, koji osuđuje poroke svog vremena, hvali jednostavnost svog prijašnjeg života i iznosi mišljenje da sve stvari idu na gore.[11] Oplakuje život koji je kao prognanik proveo na Korzici i prolazi preko ljudske povijesti kao niza neprekidnog propadanja: od zlatnog doba, preko novih naraštaja, sve manje vrlih, pa sve do prevlasti najgoreg zla, Razvrata (Luxuria), koji sa zemlje protjeruje božicu pravde Astreju.[12]

Seneka upozorava svog zaštitnika Nerona i na vrijednost milosti i na neophodnost da vladara više vole nego da ga se plaše, završavajući dirljivim zastupanjem društvenog mira. Ali, Neron mu suprotstavlja nužnost da se čuva protivnika koji bi ga htjeli ubiti, kako su to učinili s Julijem Cezarom. Uzaludno je i Senekino zalaganje za Oktaviju, budući da Neron nju osjeća kao daleku i vidi kao neprijateljicu, a u Popeji, s kojom čeka sina, smatra da je pronašao sve prednosti; svakako ga neće zaustaviti popularnost koju Oktavija uživa u rimskom narodu.[12] Sva su Senekina nastojanja bezuspješna i Neron naposljetku određuje sljedeći dan za svoje vjenčanje s Popejom.[13]

Treći čin[uredi | uredi kod]

Na vjenčanju se iz podzemnog svijeta pojavljuje sjena Agripine, majke Neronove, i kao surova proročica, pred kojom su smrtonosne baklje, proklinje sinovljeve zločine i navješćuje njegovu smrt.[14]

Oktavija, glumeći tugu, odriče se statusa careve supruge i moli narod, koji joj je naklonjen, da ne tuguje zbog njezinog razvoda. Međutim, kor ipak s gorčinom komentira njenu tužnu sudbinu.[15]

Četvrti čin[uredi | uredi kod]

Na scenu izlazi uplašena Popeja i pripovijeda dadilji san koji je usnula, a u kome je vidjela kako Neron guši njezinog prvog supruga; dadilja smatra da je san besmislica i tješi Popeju pokušavajući je ohrabriti nekim smiješnim tumačenjem sna.[16]

Kor laska Popeji i hvali njezinu ljepotu, dostojnu čak i Jupiterove ljubavi.[17]

Uto se pojavljuje glasnik, koji opisuje kakvo je uzbuđenje zavladalo među narodom zbog razvoda Oktavije i Neronovog braka s Popejom:[17] narod se pobunio, porušio Popejine slike i prijeti kako će napasti palaču.[12]

Peti čin[uredi | uredi kod]

Neron, kipteći od bijesa zbog pobune stanovništva, nalaže da se poduzmu najstrože mjera protiv njih. Kad mu prefekt dojavi da je pobuna ugušena, Neron zapovijeda da se Oktavija, kao uzrok pobune, prebaci u Pandatariju i tamo ubije.[18]

Kor pjeva o narodnoj naklonosti, koja je za mnoge bila destruktivna, a nakon toga ukazuje na teške sudbine koje su zadesile julijevsko-klaudijevsku dinastiju.[19] Oktavija napušta Rim, svjesna smrti koja je očekuje.[12]

Tema i likovi[uredi | uredi kod]

Oktavija je tragedija napisana "na Senekin način", budući da u svemu slijedi Senekine tragedije pisane prema grčkim uzorima i prema starijim rimskim preradama grčkih uzora, ali ona svakako nije njegovo djelo. Po temi ona se može svrstati u pretekstu, tj. rimsku tragediju koja obrađuje rimsku povijesnu tematiku, ali ona ipak ništa ne govori o starijoj preteksti 2. stoljeća pne.[3]

U središtu Oktavije nalazi se strah od tiranije. U prvom dijelu rasprave između Nerona i Seneke, gdje Seneka ističe vrijednost milosti i konsensualne utemeljenosti vlast, osobito je očit odjek stajališta iz Senekinog Tijesta. Kao što stražar u Tijestu bezuspješno savjetuje Atreja da ne podlegne strasti i da u vladanju traži naklonost i suglasnost naroda, tako ni Seneka ne uspijeva u to uvjeriti Nerona.[12]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 Howatson 1997, s.v. Octavia
  2. ↑ R. Ferri (ed.), Octavia, 2003, str. 5-9.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Budimir & Flašar 1991, str. 462
  4. ↑ H. J. Rose, A Handbook of Latin Literature, London, 1967, str. 375.
  5. ↑ 5,0 5,1 Bradshaw 1903, str. 649
  6. ↑ 6,0 6,1 Paduano 2011, str. 250
  7. ↑ Bradshaw 1903, str. 651
  8. ↑ Bradshaw 1903, str. 652
  9. ↑ Bradshaw 1903, str. 665
  10. ↑ Paduano 2011, str. 250-251
  11. ↑ Bradshaw 1903, str. 669
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 Paduano 2011, str. 251
  13. ↑ Bradshaw 1903, str. 673
  14. ↑ Bradshaw 1903, str. 683
  15. ↑ Bradshaw 1903, str. 687
  16. ↑ Bradshaw 1903, str. 689
  17. ↑ 17,0 17,1 Bradshaw 1903, str. 693
  18. ↑ Bradshaw 1903, str. 697
  19. ↑ Bradshaw 1903, str. 703

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Bradshaw, Watson (1903). The ten tragedies of Seneca. London: S. Sonnenschein & Co.. 
  • Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
  • Howatson, M.C. (1997). Oxford University Press (2 izd.). Oxford & New York. 
  • Paduano, Guido (2011). Antičko pozorište. Beograd: Clio. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]

  • Octavia, prijevod na engleski s komentarom Watsona Bradshawa
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Oktavija_(drama)&oldid=41039044