Odrisko Kraljevstvo

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Odriska kraljevina)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Upozorenje: Nije specificirana vrijednost za "kratko_ime"
Odrisko Kraljevstvo
?
475. pne–46 ?
Položaj Trakije
Položaj Trakije
Odrisko kraljevstvo u 4. vijeku pne.
Glavni grad Seutopolis
Jezik/ci Trakijski jezik
Religija Politeizam
Vlast Monarhija
Historijska era Klasična antika
 - Teres
 - rimsko osvajanje

Odrisko Kraljevstvo je bio savez trakijskih plemena koji se razvio između 5. i 3. vijeka pne.. Većina teritorije mu je bila u današnjoj Bugarskoj, s time da se proširio i na dijelove današnje Rumunjske (Sjeverna Dobrudža), kao i dijelove današnje Sjeverne Grčke i Evropske Turske. Kralj Seutes III je kasnije premjestio prijestolnicu u Seutopolis, koji se nalazi na dnu rezevoara "Koprinka" kraj gradića Kazanlak u centralnoj Bugarskoj.

Odrizi su bili najmoćnije tračko pleme, koje je za kratko vreme podredilo sebi gotovo sva plemena (uključujući i Peonce). Većina tračkih kraljeva spomenutih u grčkim izvorima bili su u stvari odriski kraljevi. Njihova moć je bila skoncentrisana u centralnom delu tračke nizije, gde će kasnije podići jedini trački grad a ujedno i prestonicu — Seutopolj (po Seutu III, u blizini današnjeg Kazanlaka), koji je projektovan prema grčkim planovima iz 3. stoleća pne. Po svoj prilici je uništen za vreme upada Kelta 279. pne. Za sobom su ostavili 30 izvranredno dekorisanih grobnih humki, u oblasti koja se danas naziva „Dolinom kraljeva“.

I Trakija i plemena koja su je nastanjivali dobili su svoj naziv od starih Grka. Međutim, niti je očuvan podatak o poreklu tog toponima, niti se pouzdano zna kako se ona zvala među lokalnim življem. Vremenom su se njene međe, koje su prvobitno bile ograničene samo na zaleđe tog priobalnog dela u severnom Egeju, proširile, te je sad na njenom tlu sredinom 5. stoleća pne. uspostavljeno tzv. Odrisko kraljevstvo. Ono se većim delom prostiralo na teritoriji današnje Bugarske, obuhvatajući pri tom i turski deo Trakije kao i Grčku između reka Marice i Strumice, izuzev tog već pomenutog priobalnog dela od Dunava do severnog Helesponta i od današnjeg Istambula do Strumice u jugozapadnom delu Bugarske.

Tukidid nam daje iscrpan podatak o tome:

Što se tiče veličine Odriskog kraljevstva, ono se pružalo morskom obalom koja počinje od grada Abdere, pa sve do Euksinskog mora [tj. Crno more] i reke Istra. Ovu obalu prevaljuje jedna trgovačka lađa — ako joj vetar neprestano duva u leđa i ako se plovi najkraćim putem — za četiri dana i četiri noći. A najkraći put od Abdere do Istra dobar pešak prelazi za jedanast dana. Toliki je razmak kad se putuje uz morsku obalu, ali u unutrašnjosti rastojanje između Bizantija i Lajalaca i reke Strimona (jer to je tačka na kopnu najudaljenija od morske obale) dobar pešak može da pređe za trinaest dana.[1]

Ta teritorija je obilovala plodnom zemljom, gustim šumama prepunih divljači, dragocenim metalima kao i nalazištima gvožđa i bakra.

Glavni članak: Sitalk I

Oko 445. pne. Teresa je nasledio njegov sin Sitalk I, koji je ubrzo potom zaratio sa svojim rođakom, skitskim kraljem Oktamasadom, s kojim se sukobio kod Dunava. Za vreme njegove vladavine granica je proširena sa Strimona (Strumica) na Istar (Dunav). U izvorima je zabeleženo da je godišnje primao 800 talenata (pola u novcu, pola u naturi), što je bilo tek nešto manje od prihoda koji je ubirala Atina od svojih saveznika.

Za vreme Peloponeskog rata, Trakija je bila prijateljski naklonjena Atini. Tračani su nastupali u bojevima zajedno s Atinjanima. To svakako nije imponovalo Spartancima, čiji su se izaslanici na putu za Persiju obreli kod Sitalke, pokušavši tom prilikom da ga nagovore da promeni stranu.

Došavši prvo kod tračkog kralja Sitalka, sina Terejevog, želeli su, ako im pođe za rukom, da ga nagovore da se odvoji od Atinjana i zarati na Potideju gde je atinska vojska opsađivala grad.

Međutim, taj pokušaj je propao, a spartanske izaslanike je na nagovor dva atinska izaslanika izučio Atinjanima Sadok, sin Sitalkov, „da ne bi prešli kod Kralja [tj. persijskom caru]“, a ovi su ih odmah po prispeću u Atinu pogubili bez ikakve presude.[2]

U jesen 429. pne. Sitalka se odazvao pozivu Atinjana da udari na halkidičke gradove, te je radi toga pozvao svoje ratnike južno od Dunava, kojih je prema Aristofanu (Aharnjani, 145) bilo oko 150.000 (za ono vreme izuzetno visoka cifra). Među njima bio je i Aminta, nećak tadašnjeg makedonskog kralja Perdike II, kojeg je Sitalk naumio posaditi na presto Makedonije. Kroz čitavu Heladu preneo se glas o ovoj nadirućoj sili; užasnuti protivnici Atine gledali su kako da joj se suprotstave ukoliko se ona udruži sa atinskim snagama. Međutim, na njihovu sreću, do toga nije došlo. Stigavši do Halkidika, Sitalk nije naišao na nikakve znake atinskih snaga. Očigledno da Atinjani nisu polagali u njemu dovoljno poverenja, i da su pri tom još manje verovali u to da će ispuniti dato obećanje: da će udariti na halkidičke gradove. Bez njihove pomoći, Sitalk nije bio u stanju da to uradi sâm, ali je zato primorao žitelje da se povuku iza zidina, dok je on punih osam dana pustošio njihova polja. U isto vreme, budući da je vojsci ponestalo zaliha a ona sama trpela od hladnoće, započeo je pregovore sa Perdikom. Ovom je pošlo za rukom da podmiti Seuta, Sitalkovog nećaka i drugokomandujućeg. Na njegov savet vojska se povukla nakon samo 30 dana pohoda.

Par godina docnije, kako saznajemo od Tukidida, otprilike u isto vreme kada se odigrala bitka kod Delija (424. pne.), Sitalk je u sukobu sa Tribalima pretrpeo grdan poraz a sâm on je izgubio život.[3]

Njegova grobnica veliki razmera nađena je 2000. g. u blizini sela Starosel (161 km istočno od Sofije).

Glavni članak: Seut I

Nasledio ga je već pomenuti Seut, sin Spardakov, koji je uzeo ruku Perdikine sestre, postavši „odriški kralj kao i kralj ostale Trakije, kojom je vladao Sitalk“.[3] Premda je za njegova vladanja kraljevstvo doseglo svoj zenit, on nije bio u mogućnosti da ga kao tako održi do kraja.

Popis odriskih kraljeva[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]

  1. Thuc., II, 97
  2. Thuc., II, 67
  3. 3,0 3,1 Thuc., IV, 101