Odjel za specijalne aktivnosti (CIA)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Odjel za specijalne aktivnosti obavještajne organizacije SADa imena CIA je službeno osnovana zajedno s tom organizacijom NSA direktivom od 26.7. 1947. Vojni zadatak odjela za specijalne aktivnosti je da vrši napade, sabotaže, zasjede,ubojstva [1][2][3][4][5][6][7] i da vodi nekonvencionalni rat (gerilski) po naređenju vlade SADa.

Osim vojnog dijela Odjel za specijalne aktivnosti ima i polički dio koji se bavi vođenjem psihološkog rata kao i prikrivenim utjecajem na političke stranke kako bi na vlast u državama došle političke opcije koje su u interesu SADa

OSS[uredi | uredi kod]

Tijekom Drugog svjetskog rata SAD osniva OSS kao svoj organ zadužen za špijunske i gerilske akcije na području pod kontrolom neprijatelja kao i za analizu skupljenih podataka. Zapovjednik ove organizacije je bio general William J. Donovan koji 18.11. 1944. godine piše predsjednik Ruzveltu o potrebi osnivanja nakon rata mirnodopske organizacije koja bi raznim načinima dolazila do podataka. Kao odgovor na taj zahtjev osniva se komisija koja ispituje efikasnost OSS u doba rata i ona u svojim zaključcima govori o bezbrojnim debaklima koji su skupo koštali saveznike. Preporuka komisije postaje ukidanje tajnih operacija, dok se s druge strane predlaže održavanje analitičkog odijela koji je po njoj dobro vršio svoje poslove. Odluka te komisije kao i protivljenje predsjednika Trumana i ministra obrane rezultira naredbom o ukidanju organitacije 20.9. 1945. Protivno tom naređenje 6 dana kasnije zamjenik ministra obrane John McCloy donosi naređenje da se ostaci OSS uključe u rad raznih ministarstava kako bi se zaustavilo ukidanje. Do kraja godine broj zaposlenih u organizaciji nesigurne budućnosti pada s 10.000 na 1.967.

Kratko vreme nakon Nove 1946 godine situacija se drastično promjenila odlukom o potrebi za obavještajnom agencijom i postavljanjem admirala Souers za prvog zapovjednika onoga što će postati CIA. On će ostati na svom položaju 5 mjeseci, nakon čega ga nasljeđuje general Vandenberg koji počinje voditi prve veće operacije. U Rumunjskoj na "slobodnim" izborima 1946. godine pobjeđuju komunisti, a pripadnici Seljačke stranke povezani s OSSom uz pomoć njega bježe iz države, ali niti mjesec dana od početka operacije špijunska mreža je bila uhvaćena. Sljedeća velika operacija postaje ona u Grčkoj kada London obavještava početkom 1947 Washington da više nije u stanju pomagati tamošnju vladu. Na tu vijest SAD proglašava Trumanovu doktrinu koja govori da je svaki napad od strane neprijatelja SADa na bilo koju državu ujedno napad na SAD i šalje agente OSS s velikom količinom novca u Grčku da preuzmu kontrolu nad situacijom. Tamošnji šef ove špijunske organizacije će o tamošnjom situaciji reći da su svi znali tko je on i da je u Grčkoj bio kao kralj. Prvog maja general Vandenberg je zamijenjen s admiralom Hillenkoetterom, a u zadnjim danima svog mandata izjavljuje kako je potrebno još 5 godina da organizacija postigne svoj puni potencijal. Novi zapovjednik zahtjeva da se buduća CIA bavi samo skupljanjem informacija čemu se protive osobe oko George F. Kennana koje osnivaju takozvani "gerilski korpus".

Prve godine[uredi | uredi kod]

Tijekom septembra 1947 godine donosi se odluka o stvaranju, a već 14.12.1947 CIA dobiva naređenje za vođenje propagandnih operacija kako bi se kontriralo onima koje "vodi" SSSR. Na proljeće 1948. prva od tih operacija postaju izbori u Italiji zbog opasnosti da u njoj pobjede komunisti. Na njima talijanski političari i svećenici dobivaju milione dolara i na kraju ona demokršćani pobjeđuju na izborima. Politička sprega stvorena spojem talijanskih političara, korupcije i američke tajne službe od tada vlada na tamošnjoj političkoj sceni.

U sličnim uvjetima na području Francuske CIA se povezuje s tamošnjim sindikatima kako bi "prijateljski" nastrojene osobe koje istovaraju robu s brodova bez suvišnih pitanja.

Američki vojno-ekonomski establišment pokreće svoju mobilizaciju kada 5.3.1948 General Clay zapovjednik američke okupacione zone u Berlinu šalje vijest u Pentagon da se Sovjeti pripremaju za napad. CIA će ispravno tvrditi da to nije istina, ali Pentagon pušta vijest u medije. Rezultat ove kampanje postaje aktiviranje Maršalovog plana u aprilu 1948. godine, s tim da tajnim aneksom 5 % budžeta ovog plana je dano na korištenje američkoj obavještajnoj službi. S tako sređenim pitanjem financiranja National Secutiry Council naređuje 18.6. 1948. godine da CIA vrši tajne operacije i napade na Sovjete. Dokument koji će postati javan 2003. godine poziva na osnivanje gerilskih pokreta, podzemnih armija, ubojstva i sabotaža. Zadatak upravljanja tih "specijalnih" operacija je dobio Frank Wisner.

Nacisti[uredi | uredi kod]

Allen Dulles budući CIA šef će po pitanju specijalnih operacija izjaviti:"Ne možeš upravljati željeznicom bez zapošljavanja članova nacionalsocijalističke partije" čime je jednostavnim rječnikom izrečena sva mudrost po pitanju ljudi zaposlenih u ovim operacijama. Iako CIA još prethodne godine dobiva slobodne ruke, ona nije zadovoljna zbog pravne nesigurnosti odluke tako da zahtjeva novu odluku po kojoj 27.5. 1949. godine dobiva slobodne ruke da radi što god želi izvan teritorija SADa.

Prva potez specijalnih operacija postaje dogovor s Mikolom Lebedom zapovjednikom pronacističke i od SAD označene kao terorističke Ukrajinske pobunjeničke armije odgovorne za veliki broj ratnih zločina. Ostaci te "armije" su još postojali u zapadnoj Ukrajini tako da CIA donosi odluku o slanju vojne pomoći. Slična situacija se ponovila i u Njemačkoj gdje je uz žestoko protivljenje tamošnjih agenata "zaposlen" general Reinhard Gehlen i njegova navodna mreža agenata na području pod komunističkom kontrolom.

Ova suradnja s nacistima, a prije svega onima u Ukrajini koji su ubili na tisuće ljudi je uznemirila savjest ministra obrane Jamesa Forrestala koji ju je potpisao, a potom 1949 godine završio na psihijatriji. U posljednjim trenucima prije samoubojstva on je prepisivao SofokleSofoklovu tragediju Ajax. Kada je došao do riječi nightingale koja je ujedno kodno ime pronacističke ukrajinske organizacije izvršio je samoubojstvo 22.5. 1949. godine.

"Komandosi"[uredi | uredi kod]

Frank Wisner se na svojoj poziciji zapovjednika specijalnih operacija našao pod pritiskom ministarstva obrane da pokrene konkretne gerilske, terorističke akcije protiv SSSRa i to će on s oduševljen učiniti. Prva od operacija je ona u Ukrajini gdje članovi Lebedove organizacije dobivaju osim pomoći u materijalu koja se izbacuje iz aviona i komandose. Početkom 21 stoljeća CIA javno priznaje da je ova operacija bila potpuni debakl i da su oni bili vrlo brzo uhićeni. Ostaci ove gerilske organizacije će biti evakuirani u prvom dijelu pedesetih na područje SADa.

Sličnu sudbinu ubrzo doživljava slanje komandosa u Albaniju, Kinu a po izbijanju Korejskog rata i onih u Sjevernu Koreju. Operacije u zadnjoj navedenoj će se mnogo vremena smatrati uspjehom zbog lažnih izvještaja koja šalje šef CIA ureda u Seulu, ali i taj debakl će na kraju biti otkriven.

Kontrola medija[uredi | uredi kod]

Tijekom 1949. godine nakon dugih pregovora Allen Dulles iz CIA i vlasnici američkih medija postižu dogovor o osnivanje Nacionalnog Komiteta za Slobodnu Europu s zadatkom širenja američke propagande u Europi. Prvi članovi uprave ovog komiteta koji će osnovati pored ostalog Radio Slobodnu Europu su bili budući američki predsjednik general Dwight D. Eisenhower, filmski režiser Cecil B. DeMille, Henry Luce vlasnik tadašnjeg najvećeg američkog medijskog carstva stvorenog oko časopisa Time, a kasnije će se ekipi pridružiti i stručnjak za psihološki rat Charles Douglas Jackson koji je u različitim razdobljima života bio na upravljačkim pozicijama u časopisima Life i Fortuna. Od ostalih poznatijih medijskih tajkuna na listi suradnika ove propagandne operacije su se nalazili i William S. Paley vlasnik CBSa, Arthur Hays Sulzberger vlasnik New York Timesa, Alfred Friendly direktor Washington Posta kao i vlasnici danas propalih dnevnih listova The Christian Science Monitor i Washington Star.

U Europi je također osnovan Američki Komitet za Oslobađanje Naroda Rusije koji je u nacističkom obliku postojao u doba Drugog svjetskog rata. Ovaj komitet je bio vlasnik Radija Liberty koji je slao proameričke propagandne poruke za područje SSSRa na ruskom jeziku.

Ime ove tajne operacije za kontrolu medija je bilo Operation Mockingbird.

Zlatne godine[uredi | uredi kod]

Iran[uredi | uredi kod]

Nakon izborne pobjede Nacionalne fronte 1951. godine premijer Irana je postao Mohammad Mosaddegh s programom nacionalizacije naftne industrije u slučaju da Britanska Anglo-Iranian Oil kompanije odbije podjelu dobiti u odnosu 50 % prema 50 % kao što se dogodilo u Saudijskoj Arabiji. Nakon što je takva podjela odbijena Iran je nacionalizirao naftnu industriju, a Velika Britanija je zatražila pomoć SADa u "promjeni" režima. CIA je ubrzo dobila i uspješno izvršila operaciju Ajax koja u augustu 1953. dovodi do državnog udara u Iranu. Ova restoracija prijašnjeg režima i kasnija suradnja u represivnim akcijama CIAe s Iranskom tajnom policijom dovodi do pojačane mržnje stanovnika i potom 1979. godine do Iranske revolucije.

Gvatemala[uredi | uredi kod]

Na čelu Gvatemalske demokracije početkom pedesetih godina se nalazi Gvatemalska Revolucionarna Partija koja donosi odluku da poljoprivredno zemljište koje zloglasna američka United Fruit Company ne koristi od nje kupi po vrednosti koje je ona navela u poreznoj prijavi kako bi se ono poklonilo seljacima bez zemlje. Vrijednost tako oduzete zemlje je po poreznoj prijavi bila približno 1 milion američkih dolara, ali na proljeće 1954 dolazi ultimatum SADa da Gvatemala mora to zemljište platiti 15,854,849 američkih dolara što će biti odbijeno što dovodi zavisno od interpretacije do proameričkog puča ili invazije 18.6. 1954. godine kada od CIAa organizirana paravojska ulazi na teritorij Gvatemale, a već mjesec dana ranije američka mornarica je počela provoditi pomorsku blokadu države. Ova sve u svemu neuspješna invazija (bila je poražena u bitki) na kraju ipak ruši demokratski izabranu vladu Gvatemala zbog dugotrajno pripremanog psihološkog rata koji je vođen uz pomoć CIA radio stanice imena La Voz de la Liberacion i očekivanja vojnih oficira da je to samo priprema za američku invaziju. Gvatemalska armija je na kraju otkazala poslušnost vladi tako da je vođa paravojske Castillo Armas postao državni diktator što dovodi do 40 godišnjeg građanskog rata i ubojstva između 140,000 i 250,000 stanovnika.

Japan[uredi | uredi kod]

Nakon odluke o završetku okupacije Japana u Washingtonu se postavilo pitanje koji političar će biti pobjednik na "slobodnim, demokratskim" izborima ? Odgovor na to pitanje su ubrzo dali japanski ratni kriminalci Yoshio Kodama i Nobusuke Kishi koji su se javili SADu kako bi "pomogli" u borbi protiv komunizma. Prvi koji je ujedno bio jedan od šefova yakuzeyakuza je odlučio iskoristiti svoje veze da pomogne zajedno s CIA drugome koji je doživio debakl na izborima 1952. godine. Za razliku od europskih država gdje je američka pomoć u izborima bila tajna, u Japanu je bila javna tako da je kao dokaz da mu je Washington oprostio ratne grijehe i sada ga podržava na sastanak s japanskom političkom elitom Nobusuke Kishi došao zajedno s američkim ambasadorom. Kishi je 1955. godine bio jedan od tvoraca takozvanog 1955 sistema koji i danas upravlja Japanom, a on sam je bio premijer između 1957 i 1960. godine kada je smjenjen.

Hruščov[uredi | uredi kod]

Na Dvadeseti kongres KP SSSR20 kongresu Komunističke partije SSSRa Hruščov je podnio izvještaj kojim je osudio Staljinov kult ličnosti i zlodjela tada počinjena. Kako je o tom izvještaju od 25.2. 1956. CIA bila obavještena, a nije ga mogla dobiti zamolila je Mossad da nabavi kopiju. Nakon što je primjerak dobiven on je prvo "poklonjen" New York Timesu koji ga je izdao, a potom ga je CIA počela propagirati u svim medijima pod vlastitom kontrolom. Efekat Radija Slobodna Europa, Radija Sloboda i ostalih medija koji su imali doseg unutar željezne zavjese se nije mnogo čekao. Prvo je u Poljskoj došlo do nemira u kasno proljeće 1956. godine, a onda je u Mađarskoj izbila revolucija 23.10. 1956. koja će biti ugušena uz pomoć vojske 10.11. 1956. godine.

Prvobitni uspjeh Mađarske revolucije rezultira pozivima Radija Slobodna Europa na potpuni ustanak protiv "okupatora", što dovodi do bespotrebnih žrtava i kasnije negiranja od strane CIA da takve poruke nisu poslane u eter. Debakl te revolucije rezultira psihičkim slomom zapovjednika CIA komandosa Franka Wisnera i odlaskom na psihijatriju zbog nemogućnosti bez obzira na godišnji budžet veći od 500 miliona dolara da pomogne ustanicima.

Bliski i srednji istok[uredi | uredi kod]

Krajem četrdesetih godina dvadesetog stoljeća i u dijelu pedesetih CIA je bila veoma uspješna u arapskim, muslimanskim državama, ali kasnije to se drastično mijenja. U njene velike uspjehe spadaju postavljanje Camille Chamouna za predsjednika Libanona nakon tamošnje "korupcijske afere" i Adib Shishakli za predsjednika Sirije 1949 - 1953 de facto i 1953 - 1954 de facto i de jure, a kraljevi Jordana Hussein I., kralj JordanaHussein I. i Saudijske Arabije Ibn Saud kao i Nuri as-Said de facto vladar Iraka su bili na platnoj listi organizacije.

U drugoj polovici pedesetih CIA potpuno gubi kontrolu nad Sirijom gdje je njen puč iz 1958 godine propao, a nakon pada Nuri as-Saida u Iraku organizira puč koji dovodi na vlast Baath stranku budućeg doživotnog predsjednika Sadama Huseina. Pokušaj kupovine Gamal Abdel NaserNassera u Egiptu završava njegovim uzimanjem novca, javnim otkrićem zavjere i gradnjom džamije koja dobiva popularno ime Roosveltova erekcija po unuku predsjednika Roosvelta koja je upravljao CIAom na Bliskom istoku.

Puno katastrofalniji neuspjeh po SAD dolazi u Indoneziji 1958 godine gdje CIA po direktnom naređenju američkog predsjednika Dwight D. EisenhowerEisenhower od 25.9. 1957 vrši akciju rušenje Sukarna. Operacija završava potpunim debaklom 1958. godine nakon što su "pobunjenici" poraženi i nakon što je oboren američki ratni avion s američkim pilotom koji je zarobljen tijekom bombardiranja Indonezije. Ova katastrofa ipak nije zaustavila novi pokušaj koji 1966. godine rezultira uspješnim državnim udarom i smrću 500,000 Indonežana.

Sličan po stanovništva katastrofičan događaj je bila CIA operacija kojom se general Li Mai od Kuomitanga povukao u budističku Burmu kako bi iz nje vodio "rat" protiv komunističke Kine. Vremenom njegova "vojska" se počela baviti uzgojem droge i sudjelovati u gerilskim akcijama protiv vlade Burme. Rezultat tako stvorene nestabilnosti postaje stvaranje vojne diktature i jednog od najzatvorenijih političkih sistema u svijetu koji i danas postoji

Latinska Amerika[uredi | uredi kod]

Od polovice 19 stoljeća Latinska Amerika je bila nikad upitno američko "dvorište" u koje se druge države nisu miješale. U uvjetima općeg siromaštva komunističke i socijalističke ideje su dobile određeni stupanja popularnosti, dok s druge strane SAD kao što govori CIA dopis iz 1968. godine za kojega je ukinuta tajnosti donosi odluku da su vojne diktature u Latinskoj Americi od koristi Washingtonu. Zbog otvorenosti tamošnjih država prema SADu CIA ima slobodno područje za svoje akcije postavljanja i smjenjivanja političara. Personifikacije te politike podrivanja demokracija od strane CIA postaju predsjednik Jose Marija Velasco Ibarra od Ekvadora i premijer Gvajane Cheddi Jagan. Prvi je bio izabran narodnom voljom 5 puta, a vojska i CIA su ga rušile 4 puta (Opis zadnjeg puča je bio dao Philip Agee u svojoj knjizi CIA), a drugi je bio biran tri puta, a CIA ga je rušila dvaput dok mu je dopustila da vlada tek nakon završetka hladnog rata.

Kennedy[uredi | uredi kod]

Dolaskom na vlast u SADu predsjednika John F. KennedyKennedija počinje crno desetljeće od CIA koje završava senatskim istragama. Gotovo odmah po dolasku na vlast šef organizacije Allen Dulles mu podnosi planove za invaziju Kube koje je ranije odbio prihvatiti raniji predsjednik Dwight D. Eisenhower. Ova invazija završava po očekivanju CIA analista potpunim debaklom u zaljevu svinja nakon čega Dulles dobiva otkaz i bava zamjenjen s McConom. Tijekom manje od 3 godine vladavine Kennedy će narediti da CIA izvrši sveukupno 163 "specijalne operacije" to jest prosječno više od 54 godišnje što je duplo više od predsjednika Dwight D. Eisenhower. U popis tih akcija osim rušenja po američkoj procjeni nepodobnih vlada spadaju i ubojstva diktatora Dominikanske republike i predsjednika Južnog Vijetnama nakon čega u obje države dolazi američka vojska da uspostavi red.

Najopasniji trenutak vladavine Kennedija nastupa tijekom Kubanske krize koju je djelomično on sma stvorio. CIA je redovno radila špijunske letove aviona U-2 nad Kubom kako bi otkrila moguće promjene situacije, ali kada je njen direktor otišao dugotrajno bračno putovanje Kennedy je zabranio 11 septembra 1962. godine daljnje špijunske letove. Nakon povratka s putovanja i svađa s predsjednikom U-2 je 45 dana kasnije ponovno poletio i otkrio sovjetske nuklearne rakete što dovodi do kubanske krize koja će se suprotno propagandističkim izjavama u mudrom predsjedniku ponovno rješiti uz pomoć direktora CIAe čiji će program daljnje akcije prihvatiti Bijela kuća.

Ubojstvom predsjednika Kennedija u Dalasu kratko na površinu je isplivao da je ono bilo osveta za akcije koje je on naredio u drugim državama. Predsjednik Johnson nakon dolaska na vlast i dobivanja informacija o CIA akcijama po naređenju Kennedija je samo kratko izjavio :"Kennedy je htio ubiti Castra, ali on je bio brži". Jedna od manje poznatih teorija je i ona da su Ramfes Trujillo i pripadnici oborene hunte Dominikanske republike organizirali ubojstvo Kennedija http://www.spartacus.schoolnet.co.uk/JFKhemming.htm Arhivirano 2014-04-25 na Wayback Machine-u , ali pravi odgovor je i danas nepoznanica.

Druga polovica šesdesetih[uredi | uredi kod]

Tijekom druge polovice šesdesetih CIA je najviše došla u medija zbog svojih operacija tijekom rata u Vijetnamu gdje "organizira" tamošnju tajnu policiju, sudjeluje u specijalnim operacijama protiv Vijetkonga, a istovremeno organizira pučeve u Južnom Vijetnamu, Laosu, Tajlandu i Kambodži. Specifičnost rata u Vijetnamu je da CIA tamo ima svoju vlastitu armiju kada vođe naroda Hmong sklapaju dogovor s njom.

Također u ove godine spada i dugo organizirani proamerički puč u Indoneziji, dok se diktatura u Zairu uspostavljena nakon od CIA organiziranog državnog udara 1960. godine napokon stabilizira. Na području Južne Amerike SAD raznim manipulacijama, uzurpacijama uspjeva spriječiti izbornu pobjedu Allendea do koje dolazi nedugo poslije s katastrofalnim posljedicama za CIA.

Južni štit[uredi | uredi kod]

Tijekom šesdesetih godina CIA dolazi do zaključka da takozvane zapadne demokracije koje kontrolira svojim agentima nisu dovoljno dobre u zaštiti američkih interesa od komunističkih subverzija zbog pridržavanja zakona i ljudskih prava. Nakon takvog zaključka organizacija je po rječima svog direktora Helms bila "upoznata" s pripremom generala da izvrše državni udar u Grčkoj samo se čekao pravi trenutak. O puču kojeg izvršava CIA agent George Papadopoulos dolazi u Grčkoj 1967. godine, a Helms će držeći se politike negiranja izjaviti da to nije bio puč koji su oni pripremali nego neki novi "neočekivani". Za razliku od svih ostalih razvijenih država SAD jedini uspostavlja prijateljske odnose s novim vladarima Atene, a američki predsjednik Richard Nixon će dobiti od njih 549.000 dolara za svoju izbornu kampanju 1968. godine.

Zadnji dio tog plana o pravljenju čeličnog južnog diktatorskog trbuha Europe je trebala biti Italija gdje bez obzira na političare koje je postavio Washington dolazi do pokušaja profašističkog državnog udara znanog pod imenom Borgheseov puč kojeg organizara CIA suprotno željama ministrarstva vanjskih poslova SADa. Cilj pučista je bio da za predsjednika postave Gulio AndreottiGulija Andreottija, ali iz nikad nerazjašnjenih razloga puč je bio opozvan, a Andreotti je "demokratskim" putem 70 dana kasnije postao premijer.

Kina[uredi | uredi kod]

Tijekom dva desetljeća hladnog rata CIA je sudjelovala u vođenju špijunskih i terorističkih akcija protiv Kine tako što je pripremala i naoružavala komandose s Tajvana i iz Južne Koreje za slanje na područje SADa. Nakon kineske aneksije Tibeta najvažnija operacija postaje naoružavanje boraca za nezavisnost Tibeta izbacivanjem iz aviona oružja na područje po njihovom kontrolom kao i za obuku njihovih boraca u vojnoj bazi kod Rocky Mountains u SADu. Također Dalaj Lama je počeo dobivati godišnju "plaću" od 180.000 američkih dolara i dvije neslužbene ambasade. Ova akcija u Tibetu koja službeno počinje 1960 uz blagoslov američkog predsjednika će trajati sve do 1969. godine kada CIA zahtjeva budžet od dodatnih 2.5 miliona dolara za financiranje tibetanske "paravojne" vojske od 1.800 vojnika koja se "može" koristiti u slučaju neprijateljstva. CIA nije bila upoznata o vanjskoj politici Washingtona koja tada počinje graditi prijateljske odnose s Pekingom. Tijekom sastanka između Kissingera i kineskog premijera Choua dolazi do dogovora o zaustavljanju svih CIA operacija u Kini tako da je od tada to za organizaciju postao zabranjeni teritorij. Jedino što preživljava to zatvaranje su subvencije dalaj lami i radio stanice s Tajvana i Južne Koreje kojima je dopušteno nastaviti s radom.

Katastrofa[uredi | uredi kod]

Čile[uredi | uredi kod]

Tijekom šesdesetih godina dvadesetog stoljeća jedan od prioriteta organizacije postaje sprečavanje izborne pobjede deklariranog Marksiste i prijatelja Fidela Castra Salvador AllendeSalvadora Allendea u Čileu. Na predsjedničkim izborima 1964. godine Eduardo Frei će poraziti Allendea s osvojenih 55.6 % glasova birača. Te izbore će američki predsjednik Lyndon B. Johnson popratiti rječima:"Izbori su bili trijumf demokracije djelomično zbog dobrog posla koje je CIA izvršila".

Dolazak na vlast nove američke administracije, nepovjerenje prema CIAi novog predsjednika, kao i prioritet poklonjen ratu u Vijetnamu rezultiraju kašnjenjem propagandnih operacija. Do definitivne odluke po pitanju novih izbora u Čileu može se reći da pada kada Henry Kissinger izjavljuje:"Čile je nož uperen u srce Antartika", a nakon što popularnost Allendea postane očita on još izjavljuje:"Ja ne vidim zašto bi mi morali dopustiti da zemlja postane marksistička samo zbog njenih neodgovornih ljudi".

Na kraju 4.9. 1970. Salvador Allende pobjeđuje na izborima s 36.2 % osvojenih glasova dok je njegov protivnik podržan od SADa dobio 34.9 %. Po zakonu izbor novog predsjednika po automatizmu je morao potvrditi Kongres tako da je CIA počela raditi na dva kolosjeka. Po prvome kolosjeku se radilo kako bi Kongres glasovao protiv Allendea, a po drugome vršene su pripreme za ekonomsko uništavanje CIAe. Pokušaj uvlačenja Argentine kako bi izvršila invaziju je odbijen od tamošnje vojne hunte rječima:"Vi imate svoj Vijetnam, a nama naš nije potreban", pa se donosi odluku o "otmici" Rene Schneidera vrhovnog zapovjednika Čileanske vojske i najžešćeg zaštitnika ustava. Njegovo ubojstvo 22.10.1970. rezultira potvrdom izbora Allendea za predsjednika. Carlos Prats novi zapovjednik će ostati vjeran demokratski izabranoj vladi, bez obzira na ekonomske probleme stvorene CIA akcijama i zahtjevima za pučem. Manje od 2 mjeseca nakon što je ugušio puč od od 19.6. 1973. Prats će biti prisiljen na ostavku, kako bi bio zamjenjen s Augusto PinochetAugusto Pinochetom koji 11.9.1973 ili drugim rječima 19 dana nakon dolaska na položaj vrhovnog vojnog zapovjednika vrši puč u kojem gine Allende. Zbog svoje obrane demokracije Carlos Prats će biti ubijen 30.9.1974. CIA agenta Michael Townleya.

Watergate[uredi | uredi kod]

Izborom Richard NixonRicharda Nixona za predsjednika SADa na vlast dolazi osoba s paranoičnim pogledom prema organizacija. Za svoj izborni poraz 1960. godine on pored ostalih optužuje i njih zbog svog pogleda na pitanje Kube koji je po njemu bio suprotan pogledu koji ima CIA.

Bez obzira na takav pogled u njegovo doba SAD troši 6 milijardi dolara godišnje na "obavještajne" agencije,a on sam zapošljava bivše CIA agente Howarda Hunta mlađeg i John McCorda koji kao predsjedničku jedinicu za specijalne zadatke zapošljavaju grupu Kubanaca s Floride također povezanu s CIA. Kada ta specijalna jedinica bude uhvaćena od policije u aferi Watergate Nixon zahtjeva da CIA preuzme odgovornost i kupi šutnju agenata. Richard Helms je taj zahtjev postavljen u junu/lipnju odbio pa je zbog toga nakon reizbora Nixona dobio otkaz 20.11. 1972. godine. U daljnjem razvoju afere Watergate predsjednik Nixon će biti prisiljen dati otkaz,a CIA i njeni postupci (pored ostalog zakonom zabranjeno špijuniranje američkih državljana) se nalaze pod senatskom istragom zbog čega veliki broj dokumenata o "specijalnim akcijama" postao dostupan javnosti. Rješenje neugodne situacije na kraju nalazi predsjednik Ford kada 16. januara 1975. godine zahtjeva od američkih medijama da ne pišu o CIA akcijama jer će reputacije američkih predsjednika biti uništene zbog brojnih ubojstava koja su naredili. Vlasnici "slobodnih", "nezavisnih" medija su to prihvatili

Promjena politike i stvaranje NEDa[uredi | uredi kod]

Specijalne operacija koje se bave rušenjem vlada stranih država i političkim ubojstvima su bile omiljeno oružje američkih predsjednika, ali istovremeno kontroverzno u samoj CIA. Njeni direktori su još od pedesetih godina dvadesetog stoljeća povremeno zahtjevali da se specijalne operacije odvoje od ostatka organizacije zbog negativnog publiciteta koje ona dobiva nakon uspješnih ili neuspješnih političkih promjena. Shvaćanje nužnosti o potrebi promjene politike počinje dolazi do najvažnijih državnih službenika u drugoj polovici sedamdesetih godina kada pored ostalih i sam Henry Kissinger izjavljuje:"Ja ne vidim degradaciju kvalitete obavještajnih analiza, ali imamo drugu situaciju u specijalnim operacijama. Mi ih više ne može raditi".

Ipak prolazi još gotovo desetak godina do nastanka nove politike osnivanjem National Endowment for Democracy (NED) 1983. godine. NED je osnovana kao paradržavna zadudžbina preko koje se šalje novac civilnim organizacijama. Službeni razlog naveden od Ronalda Reagana za stvaranje organizacije je bio:"jačanje demokratskih institucija u svijetu preko civilnih udruga". S druge strane Allen Weinstein prvi predsjednik NEDa će otvoreno reći:"Mnogo od onoga što mi danas radimo je rađeno tajno od CIA prije 25 godina".[8]. Početkom 21 stoljeća NED,a ne CIA je postao instrument koji stoji iza "revolucija" u Ukrajini, Gruziji, Kirgistanu, Libanonu i tako dalje.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Mazzetti, Mark; Helene Cooper (26. 2. 2009.). „CIA Pakistan Campaign is Working Director Say”. New York Times: str. A15. 
  2. Miller, Greg (14. 7. 2009.). „CIA Secret Program: PM Teams Targeting Al Qaeda”. Los Angeles Times: str. A1. 
  3. „Al-Qaeda stalked by the Predator”. The Times (London). 10. 11. 2002.. Pristupljeno 27. 03. 2010. 
  4. „U.S. kills al-Qaeda suspects in Yemen”. USA Today. 05. 11. 2002.. 
  5. „CIA 'killed al-Qaeda suspects' in Yemen”. BBC News. 05. 11. 2002.. 
  6. Mazzetti, Mark; Schmitt, Eric (27. 10. 2008.). „U.S. Takes to Air to Hit Militants Inside Pakistan”. The New York Times. Pristupljeno 27. 03. 2010. 
  7. Mazzetti, Mark; Shane Scott (14. 7. 2009.). „CIA Had Plan To Assassinate Qaeda Leaders”. New York Times: str. A1. 
  8. Democratisation, NGOs and "colour revolutions"

Službene stranice i dokumenti[uredi | uredi kod]

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]