Oktavije (knjiga)

Oktavije (lat. Octavius) je spis Minucija Feliksa iz 2. vijeka, jedina ranokršćanska apologija koja je napisana na latinskom jeziku u samom Rimu.

Spis govori o trojici prijatelja pravnika, od kojih dvojica raspravljaju o hrišćanstvu, a jedan je sudac. Na kraju kršćanin, po imenu Oktavije, pobeđuje u rasrpi. U patrističkoj je znanosti dijalog »Octavius« prilično cijenjen, posebno zbog svojih književnih kvaliteta.

Nastanak

O vremenu postanka djela ne postoji suglasje. Neki smatraju da se Tertulijanova »Apologeticum« nadovezuje na »Octavius«, te je morao nastati prije 197. godine.

Djelo je sačuvano u jednom jedinom kodeksu (Cod. Paris. 1661) iz IX stoljeća.

Sadržaj

Kip boga Serapisa, oko kojeg je izbila rasprava.

Radnja spisa je dijalog između dva Minucijeva prijatelja, kršćanina Oktavija i poganina Cecilija. Oktavije je stari drug Minucijev iz vremena školovanja. U vrijeme radnje dijaloga Oktavije je službovao negdje preko mora (vjerojatno u Africi), a bio je došao u Rim u posjetu prijatelju Minuciju. Cecilije je živio u Rimu s Minucijem, a bio je rodom iz Cirte u Africi (danas Constantine u Alžiru). Tada je još bio poganin. Sva trojica bili su iste profesije, juristi. U vrijeme kad Minucije piše knjigu, Oktavije je već bio umro, a čini se i Cecilije. Minucije piše svoje djelo da počasti uspomenu Oktavijevu, jer mu taj »izvanredni i sveti čovjek ostavi čeznuće za sobom« (Oct. 1). Kad je razmišljao o Oktaviju, najviše se sjećao razgovora koji je Oktavije vodio s Cecilijem o kršćanskoj vjeri, pa je hteo da to zapiše.

Razgovor se zbio na jednom izletu u Ostiju, u doba kad je »poslije ljetnje žege dolazila jesen« (Oct. 2). Cecilije je naišao na kamen sa likom boga Serapisa, podigao ga i poljubio, a Oktavije je ukorio Minucija što ga pušta da ostane u »sljepoći neznanja«, pa se »u po bijela dana spotiče o kamenje«, te sramota pada jednako na obojicu. Poslije toga su šetali obalom (Oct. 3), ali je Cecilije bio mrk i neraspoložen, jer ga peku riječi Oktavijeve. Predloženo je da stvar rasprave na način sudske rasprave, a Minucije da im bude sudac. Onda su sjeli na nasip — Minucije kao sudac u sredinu — i Cecilije je prvi otpočeo svoj govor u obranu svoga stava, a protiv kršćanstva (Oct. 4).

Cecilijeva kritika

Cecilije je započeo govor negodovanjem što se »neki, i to ljudi bez nauka, bez obrazovanosti, bez svakoga i najprostijega umijeća« usuđuju stalno pametovati o svijetu i bogu, ono što već tolike vjekove pretresa filozofija, »sva sila škola« (Oct. 5). Čovjekovu umu nije dano da dokuči ono što lebdi nebu na visini, ni što se krije pod zemljom u dubini, već smo sretni i pametni, »ako po onoj staroj mudračevoj sami sebe poznamo u dušu« (Oct. 5). O božanstvu ne možemo ništa sigurno saznati; a da providnost ne upravlja svijetom, to nam je jasno iz toga što u svijetu jednako stradaju dobri i zli, dapače više dobri od zlih; štoviše, zli u svijetu bolje prolaze (Oct. 5). Zato je najbolje »ne izricati nikakva suda o božanstvu, već vjerovati pradjedovima« (Oct. 6). Svi narodi poštuju svoje narodne bogove, a Rimljani su prihvatili poštivanje svih bogova, pa su zato i uspjeli da zavladaju cijelim svijetom. Kad ne možemo ništa sigurno o bogovima spoznati, nitko se ne bi smio drznuti da nekakvim »bezbožnim znanjem« pokušava staviti u pitanje predaju starih, i da zatire tradicionalnu religiju koja se pokazala spasonosnom i korisnom (Oct. 8). Međutim:

»Ljudi jedne kukavne, nedopuštene i očajničke stranke ustaju protiv bogova. Od najnižega taloga kupe nevještije ljude i lakovjerne žene, koje zbog slabosti svojega spola lako posrnu: stvaraju rulju — kletu urotu. Ta se svjetina na noćnim sastancima u svečanu postu i na nečovječnim gozbama sjedinjuje, ali ne kakvom svetom žrtvom, nego zločinstvom. To je narod što se skriva i bježi od svjetla: na ulici je nijem, po zakucima rogoboran. Od hramova zaziru kao od grobova, pljuju na bogove, smiju se svetinjama, žale ako mogu svećenike, a sami su jadni. Preziru časti i purpur, sami na po goli! Čudne li ludosti i nevjerojatne drskosti! Preziru ove muke ovdje, a plaše se neznanih na drugom svijetu: boje se umrijeti poslije smrti, a smrti se međutim ne boje!« (Oct. 8).

Ta se pokvarenost širi i buja kao korov, ali valja istrijebiti i prokleti tu zavjeru!

Antička Ostia, poprište rasprave.

»Po tajnim se znacima i odličjima poznaju, ljube se među sobom gotovo već prije nego što jedan drugoga znade; posvuda se među njima nekako obožava i strast — uzajamno se zovu braćom i sestrama. Da nije istina, ne bi oštrovidni glas pronosio o njima tolike sramote...« (Oct. 9).

Dalje spominje glasine da se kršćani klanjaju magarećoj glavi. A o njihovom obožavanom Isusu kaže:

»A tko priča o čovjeku što ga je najgora kazna stigla za zločin i o sramotnom drvu križa kao o svetinjama, taj gradi oltare kakvi pristaju propalicama i zločincima: daje im da štuju ono što zaslužuju« (Oct. 9).

Potom optužuje kršćane da kod primanja novoga člana pružaju ovome novorođenče zavito u koru kruha da on udari po kruhu i tako ubije dijete. Potom svi ližu djetetovu krv, i dijelove tijela kao za jagmu dijele među sobom, a novi je član kao sukrivac prisiljen na šutnju (Oct. 9). Uostalom, najveći je dokaz protiv njih je njihova tajnovitost:

»Čestito se djelo uvijek veseli javnosti, zločin se povlači u zabit. Zašto nemaju nikakvih žrtvenika, nikakvih hramova, nikakvih poznatih kipova? Zašto nikad ne govore javno, nikad se ne sastaju slobodno, ako ih ne treba kazniti za ono što u potaji štuju, i ako se ne moraju toga stidjeti?« (Oct. 10).

Potom se Cecilije okomljuje na kršćansko učenje da je Bog svuda nazočan: »svima uhodi život, svima djela, napokon riječi i tajne misli. dosadan je, nemiran, da — bezobrazno radoznao, pribiva svakom činu, zaluta na svako mjesto« (Oct. 10). I na kraju Cecilije napada kršćansko učenje o svršetku svijeta, i posebno udara na učenje o uskrsnuću: to su čiste bapske priče (Oct. 11), »izmišljotine, bolesna maštanja i glupe utjehe« (Oct. 12). Cecilije zaključuje da se treba okaniti svega toga što je sumnjivo; ne smije se slijepo i drsko pristati uz nešto kao sigurno, »dok toliki i tako veliki ljudi još o tom umuju«; jer na ovakav način kako čine kršćani, »uvest će se bablje praznovjerje i raskopati sva vjera« (Oct. 13)

Kad je Cecilije svršio, Minucije je kao sudac upozorio da ne treba stvarati suda »prema bujici rječitosti, nego po jezgri same stvari« (Oct. 15), i da treba još pažljivo saslušati što će reći Oktavije.

Oktavijeva odbrana

Oktavije korak po korak slijedi Cecilija i pobija njegove stavove. Prvo zamjećuje da u Cecilijevu stavu postoji nutarnja nelogičnost: ako zastupa načelni skepticizam, kako onda može braniti tradicionalnu religiju? Zatim ukazuje na jedinstvo i red u kozmosu, i zaključuje:

»Tako u ovoj zgradi svijeta, kad na nebu i na zemlji vidiš skrb, red i zakon, vjeruj da nad svemirom ima gospodar i otac, ljepši od samih zvijezda i dijelova svega svijeta!« (Oct. 18).

Zatim opširno dokazuje da taj gospodar i otac svega, Bog, može biti samo jedan. Upozorava da se u tome, u stvari, slažu svi narodi:

»Ne slažu li se u tom sa mnom svi? Čujem narod, — kad k nebu dižu ruke, govore samo: 'Bože!' 'Bog je velik', 'Bog je istinit', i 'ako Bog da'. Je li to prirodni govor narodni, ili su riječi kršćanina vjernika? Pa tko tvrdi da je Jupiter glavni Bog, vara se u imenu, a s nama skupa priznaje jednu moć« (Oct. 18).

Oktavije ovde formulira ono što će kasnija teologija nazvati henoteizmom, kao temeljni indicij monoteizma. Politeizam je kasnijeg podrijetla, jer je nastao tako što su narodi obogotvorili svoje pretke, želeći zadržati uspomenu na njih.

»Svaki se narod klanjao svojemu praocu ili slavnomu vođi ili stidnoj kraljici, junakinji kakva obično nije žena, ili pronalazaču kakve blagodati ili vještine. Tako se pokojnima podavala nagrada, a budućem naraštaju primjer.« (Oct. 20).

Mediteranska obala Ostie.

Rimljani nisu postigli gospodstvo nad svijetom po svojoj religioznosti, nego po svojoj sili. Ako su pogađanja iz utrobe životinja i orakula, kojima se Rimljani služe, nekad nešto pogodila, ukoliko nije bilo slučajno, onda to treba pripisati utjecaju demona. Demoni i sada djeluju: oni mrze kršćane, i ucjepljuju u duše pogana mržnju na kršćane. Strašna je nepravda vjerovati u sve te klevete, a ne želiti stvari upoznati. Oktavije kaže da je on također vjerovao da »kršćani štuju grdosije, žderu djecu, slave raskalašne gozbe«, i provodio nepravedne parnice protiv kršćana:

»Pa dok smo mi znali na sudu braniti i zagovarati svetogrdnike, bludnike, pače ocoubojice, držali smo da kršćanina uopće ne treba ni saslušati; i često smo od samilosti još groznije bijesnili, — vodili smo istragu naopako, da se ne iznese istina na vidjelo, nego da se iznudi laž...« (Oct. 28).

Sada se za to kaje; jer je spoznao da su klevete lažne. Priča o obožavanju magareće glave prava je ludost. Naprotiv, kod pogana se u pojedinim krajevima poštuju životinje (Oct. 28). To što zamjeraju kršćanima štovanje razapeta čovjeka i njegova križa, shvaćaju krivo ako misle da kršćani smatraju da je on bio krivac i da je kao krivac zaslužio da bude poštivan kao Bog (Oct. 29). Na prigovor Cecilijev što kršćani nemaju kipova, žrtvenika ni hramova, Oktavije odgovara:

»U kakvoj da slici zamislim Boga, kad je — ako valjano promisliš — čovjek sam slika Božja? Kakav da mu gradim hram, kad ga sav ovaj svijet, djelo njegovo, ne može obuhvatiti? ... Nije li bolje, da mu je duh naš hramom, naše srce svetištem?« (Oct. 32).

Najljepše žrtve Bogu sastoje se u tome da čovjek gaji pravdu, da se kloni prijevare, da čovjeka iz pogibli izbavlja: »to su naše žrtve, to je služba Božja; znači, u nas je pobožniji onaj tko je pravedniji« (Oct. 32). Zatim ispravlja Cecilijevo shvaćanje da Bog trčkara okolo, jer on nije negdje daleko:

»Ta po čemu je Bog daleko, kad je sve na nebu i na zemlji i sve izvan kruga zemaljskoga puno puncato njega? Svuda nam je on ne samo sasvim blizu, nego je u nama ... Mi ne radimo samo pred njim, nego i s njim, rekao bih gotovo, živimo« (Oct. 32).

Oktavije zatim odgovara na prigovor da su kršćani sama sirotinja: to nije za kršćane sramota, nego dika (Oct. 34). Bog može kršćanima priteći u pomoć u nevolji, ali se pravi junaci u nevoljama kušaju (Oct. 34). Oktavije u podnošenju mučeništva vidi jasan znak božje pomoći:

»Dječaci i djevojčice sa zanosom trpe bol, smiju se križu i mučilima, zvjeradi i svim strašilima smrtne kazne. I ne vidite, jadni, da nema nikoga koji bi ili bez razloga htio na se navaliti kaznu ili mogao mukama odoljeti bez Boga« (Oct. 37).

To što kršćani zaziru od žrtvovanog mesa, to »nije priznanje straha nego svjedočanstvo prave slobode« (Oct. 38), ne želeći da se klanjaju demonima kojima se žrtvovalo. Pri kraju, Oktavije upozorava, da kršćani svoju mudrost ne pokazuju filozofskim plaštem, nego je nose u srcu: »Ne govorimo uzvišeno, nego živimo« (Oct. 38); i zaključuje, da moramo biti zahvalni »ako je božanska istina sazrela u vrijeme našega vijeka«.

Zaključak

Kad je Oktavije završio svoj govor, dok je Minucije još u sebi prevrtao sve što je bilo rečeno, Cecilije je čestitao Oktaviju, a i samome sebi: on usvaja sve što je rekao Oktavije, smatra i samoga sebe pobjednikom, jer je Oktavijevom pobjedom pobijedio svoju zabludu. On se već sada smatra kršćaninom: priznaje jezgru rasprave. Ostaje doduše još nešto u pozadini, »što doduše ne smeta istini, ali je za savršenu uputu potrebno«. No to će pretresati sutra, jer sunce već naginje zalazu (Oct. 40).

Analiza

Minucije Feliks piše jasnim i elegantnim klasičnim stilom, pod značajnim utjecajem Cicerona. U književnom pogledu inspirirao se na Ciceronovu spisu De natura Deorum, iz kojega prenosi čitav jedan pasus (Oct. 19). Ovisan je također o Seneki, i osjeća se utjecaj stoičkog etičkog ideala.

U dijalogu »Octavius« nigdje se ne citira Sveto Pismo. Specifičnog kršćanskog teološkog sadržaja jedva da ima: spis se kreće na razini općeg monoteističkog učenja i općih etičkih načela, s time da se inzistira na kršćanskoj etičkoj realnosti. Nema govora o Trojstvu, ni o sakramentima. Minucije vidi prednost Oktavijeva razlaganja u tome što je »zlobnike pobio onim istim oružjem filozofskim kojim se oružaju« (Oct. 39). Važnost je toga spisa prvenstveno u tome što nam svjedoči o onovremenom filozofskom pristupu kršćanstvu u društvu rimskih intelektualaca, i o temama koje su u tom kontekstu bile najodlučnije.

Veze

• Ranohrišćanski spisi
• Apologetika

Vanjske veze

• The Octavius of Minucius Felix (earlychristianwritings)
• The Octavius: A Christian Debate by Minucius Felix Arhivirano 2011-08-04 na Wayback Machine-u