Tumačenje znanja

Knjižnica Nag Hamadi, otkrivena u Egiptu 1945.

Tumačenje znanja (ili Objašnjenje gnoze) je ranohrišćanski gnostički spis pronađen u okviru knjižnice Nag Hamadi.

Tumačenje Znanja pokazuje kako su gnostički učitelji koristili tekstove Novoga zavjeta za potrebe vlastite zajednice. Neke značajke upućuju da je tekst homilija koja se koristila prilikom obreda bogoslužja. Struktura rasprave prati uobičajen slijed bogoslužja, u kojima, nakon čitanja iz evanđelja, slijedi čitanje iz djela apostolskih.

Autor se obraća hrišćanskoj zajednici podeljenoj oko pitanja duhovnih darova (vidi harizma i Božja milost). Neki članovi odbijaju dijeliti svoje duhovne darove sa drugima; drugi zavide onima koji su primili takve darove, kao što su moć viđenja ili javnog govorenja. Neki, pak, preziru druge koje smatraju neznalicama (kojima nedostaje gnosis).

Proučavaoci uglavnom smatraju da Tumačenje gnoze pripada valentinskom korpusu.

Sadržaj

Glavna briga autora jest prevladati podijele unutar hrišćanske zajednice. On objašnjava da iako je Isus došao na svet i umro za »crkvu smrtnih«, sad se crkva, »mesto vere«, rascepila u frakcije. Neki članovi su dobili duhovne darove — moć lečenja, moć proricanja, a iznad svega gnozu; drugi to nisu dobili. Pisac izražava zabrinutost što to često izaziva neprijateljstvo i pogrešno razumevanje. Oni duhovno uzdignuti, težili su povlačenju od onih hrišćana koje su smatrali »neznalicama«, i ustezali su se da s njima dele svoj uvid u. Oni koji bez nadahnuća, zavideli su onima koji su javno govorili za vreme službe Božje i koji su proricali, učili i lečili druge.

Autor crkvi upućuje lekciju iz jedinstva i poniznosti, pominjući kako je Spasitelj podučavao jednost Oca (9,28-29), i kako je "veliki Sin" dragovoljno prihvatio poniženje zbog svoje "male braće" (14,28-29).

»Postao sam veoma mali da bih kroz svoju poniznost mogao vas ispeti na veliku visinu odakle ste pali.« 

Autor prvo podsjeća kako je crkva primila iskupljenje; Spasitelj je prekinuo "stare uze duga" koje su u ropstvu držale one "osuđene u Adamu" (14,34-36, usp. Kol 2,14) i proglasio umjesto njih "Očev proglas" (14,29-31), nudeći oprost od grijeha i oslobađanje od smrti (14,36-38).

U pokušaju da pomiri zavađene hrišćane autor se obraća celoj zajednici. Autor rabi tradicionalnu Pavlovu metaforu o crkvi kao tijelu i udovima (usp. Rim 12,4-8; 1 Kor 12,12-31), čija je glava Hrist, kako bi podsjetio udove da svi sudjeluju u "istome tijelu" i "istoj glavi". Najpre ih podseća na Pavlove reči:

Kao što je telo jedno i ima mnogo udova, a svi udovi tela, mada ih je mnogo, su jedno telo, tako je isto i sa Hristom ... oko ne može reći ruci: »Nisi mi potrebna«, niti glava stopalima: »Niste mi potrebni.« 

Usprkos raznovrsnosti darova (usp. 1 Kor 12,4), svaki od udova sudjeluje u istoj milosti (usp. Rim 12,6); ista moć koja daje snagu govorniku, omogućuje slušatelju da razumije što ovaj govori (16,31-38). Oni koji prime manje darove ne trebaju žaliti, nego radovati što također sudjeluju u tijelu (usp. 1 Kor 12,14-26):

Ne optužuj svoju glavu (Hrista) zato što te nije napravila okom nego prstom; i ne budi ljubomoran na ono što je načinjeno okom ili rukom ili stopalom, nego budi zahvalan što nisi izvan tela.

Oni koji prime veće darove, kao što je gnoza (usp. 1 Kor 12,8) ne trebaju prezirati ostale kao manje neznalice. Posve suprotno, "neznalice ste ako ih mrzite":

Da li neko ima dar proricanja? Podeli ga bez ustezanja. Ne prilazi bratu sa ljubomorom ... Kako znaš da je neko neznalica? ... Ti si neznalica kad ih mrziš i kad si ljubomoran na njih.

Oni koji iskazuju mržnju i ljubomoru spram drugih, pokazuju svojim stavom da su slični ljubomornom i ignorantskom demijurgu. Ovakvi stavovi odaju njihovu ignoranciju Boga (15,30-33), istinskoga Oca, i njegova Sina. Poput Pavla, on podstiče sve članove da vole jedni druge, da rade i pate zajedno, i gnostici i obični vernici, i na taj način »da dele harmoniju.« Pojačavajući Pavlovu predožbu crkve kao duhovnog organizma, autor proširuje metaforu na biljku koja ima korijenje, grane i plodove, "korijenje koje je međusobno isprepleteno, a njihovi plodovi su nepodijeljeni" (19,31-33). Budući da korijenje postoji zbog plodova i zbog sebe, "postanimo nalik korijenju, budući da smo jednaki" (19,36-37). Tekst završava upozorenjem na progone (20,20-38) i opomenom da se grijeh mora nadići.

Isusove izreke

Tumačenje znanja sadrži i neke Isusove izreke poznate iz kanonskih izvora:

• Ne zazivaj zemaljskoga oca. Otac tvoj, koji je na ne­bu, jedini je otac.
• Ti si svjetlost svijeta.
• Oni su moja braća, i sudruzi moji koji vrše volju Očevu.
• Jer, od kakve ti je koristi da dobiješ svijet ako prepustiš dušu svoju?

Pored toga, ima i izreka koje nisu poznate iz kanonskih izvora:

• Kada smo bili u mraku, zazivali smo mnoge "očeve", budući da nismo znali pravoga Oca.
• Tako isto i ja postadoh malen, kako bih te kroz poniznost svoju mogao uzdići u visine, odakle si pao, bačen u ovu jamu.
• Breme koje nosiš nije tvoje.

Analiza

Autor koristi novozavjetne tekstove i pojmove rane kršćanske ortodoksije, no on istovremeno rabi i valentinijansku teologiju kako bi ih protumačio svojim čitateljima. Tumačenje Znanja predstavlja značajan primarni izvor za razumijevanje kako su neki gnostički kršćani - konkretno neki valentinijanski kršćani - shvaćali ulogu crkve u svjetlu Isusova nauka i Pavlovih poslanica.

Vidi još

• Knjižnica Nag Hamadi
• Harizma
• Gnosis

Vanjske veze

• (en) The Interpretation of Knowledge
• (sh) Izvorni koptski tekstovi Arhivirano 2013-10-31 na Wayback Machine-u (scribd)
• (sh) Izvorni koptski tekstovi (baneprevoz)