O proviđenju (Seneka)

O proviđenju
Iz izdanja 1594. godine, koje je tiskao Jean Le Preux
Autor(i)	Lucije Anej Seneka
Originalni naslov	De providentia
Država	Rimsko Carstvo
Jezik	latinski
Tematika	etika
Žanr(ovi)	filozofija

O proviđenju ili O providnosti (latinski: De providentia) djelo je Seneke Mlađeg napisano u 1. stoljeću nove ere i dio je niza njegovih traktata o moralnim pitanjima. Ovaj kratki spis, koji ima oblik dijaloga i sastoji se od šest kratkih odjeljaka, Seneka je napisao u posljednjim godinama svog života. Odabrao je oblik dijaloga (kao u poznatim Platonovim djelima) kako bi se pozabavio problemom koegzistencije stoičkog koncepta proviđenja i zla u svijetu – tzv. "problemom zla".

Datiranje i naslov

Djelo se ne može precizno datirati, ali budući da je upućeno Luciliju, koji je adresat nekih djela koje je Seneka napisao u poznim godinama, uključujući Pisma o moralu, kao i s obzirom na to da ovo djelo ima sličnosti s pismima br. 106, 108 i 109, obično se smatra da je napisano oko 64. godine nove ere.

Puni naslov djela je Quare bonis viris multa mala accidant, cum sit providentia (srpskohrvatski: Zašto se mnoge nesreće događaju dobrim ljudima, ako postoji proviđenje). Ovaj dulji naslov odražava istinsku temu eseja, koji se ne bavi toliko proviđenjem koliko teodicejom i pitanjem zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima.

Sadržina

Dijalog otvara Lucilije, koji se žali svom prijatelju Seneki da se zlo i nesreće mogu dogoditi i dobrim ljudima. Kako se ovo može uklopiti u dobrotu povezanu s konceptom proviđenja? Seneka odgovara prema stoičkom gledištu. Dobrom čovjeku (mudrom čovjeku) zapravo se ništa loše ne može dogoditi jer se suprotnosti ne miješaju: ono što izgleda kao nedaća zapravo je sredstvo kojim čovjek vrši svoje vrline. Kao takav, iz iskušenja može izaći jači nego prije.

Dakle, u savršenom skladu sa stoičkom filozofijom, Seneka objašnjava da istinski mudar čovjek nikada ne može ustuknuti pred nesrećama, nego će uvijek proći kroz njih, pa čak i ako padne, nastavit će borbu na koljenima (si cecidit, de genu pugnat). Mudar čovjek razumije sudbinu i njezin dizajn, pa se stoga nema čega bojati od budućnosti. On se ni ne nada ničemu, jer već ima sve što mu je potrebno, a to je njegovo dobro ponašanje.

Zaključak je da se dobrim ljudima zapravo ništa loše ne događa. Treba samo shvatiti što znači "loše": loše za mudra čovjeka bilo bi imati loše misli, počiniti zločine, željeti novac ili slavu. Tko se mudro ponaša, već ima sve moguće dobro.

Literatura

• Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga. 
• Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York. 
• Reynolds, Leighton Durham; Griffin; Fantham, Elaine (2003), Simon Hornblower & Andrew Spawforth (eds.), ur., Oxford Classical Dictionary (3. rev. izd.), Oxford, ISBN 9780198661726 
• Smith, William (1873). A Dictionary of Greek and Roman biography and mythology. London. 
• Vratović, Vladimir (1977). "Rimska književnost", Povijest svjetske književnosti, knj. 2. Zagreb.