Njeguši

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Disambig.svg
Ukoliko ste tražili selo na planini Lovćen, pogledajte članak Njeguši (Cetinje).
Njeguši

Mapa Stare Crne Gore
Mjesto
Rodonačelnik Njeguš Podčupica
Oblast Stara Crna Gora
Crkva u mestu Njeguši.
Unutrašnjost stare kuće u mestu Njeguši.

Njeguši su bili crnogorsko pleme u katunskoj nahiji, u Crnoj Gori. Njeguško pleme je jedno od onih iz Katunske nahije — planinskih naselja oko Lovćena i sjeverno od njega, koja su tvrdo držala za sebe da „od Kosova“ nisu davala Turcima harač, nego u svoj čistoti čuvala „iskru srpske slobode“. Kao i druga plemena, i njeguško se dijelilo na krvne zajednice — bratstva. Jedno od njih treba da su bili Herakovići, po Heraku ili Eraku, od kojih se izdvojilo uže bratstvo Petrovići. Druga grana su Rajičevići -po Rajiču, i od njih treba da su i Radonjići, zvani Guvernadurovići po guvernadurstvu u njihovom bratstvu.

Njeguško pleme je zahvatalo Njeguško Polje i zapadnu podgorinu planine Lovćena, koja se uzdiže nad tim poljem. Oko Njeguša su sa istoka Cetinjsko Pleme, sa sjevera pleme Ćeklići, od zapada i juga Boka. Glavni dio panine čini Njeguško Polje, u kome su sela: Dugi Do, Herakovići, Kopito, Vrba i Rajićevići. Na sjeveru od polja su: Velji i Mali Zalaz, a na jugu: Žanjev Do, Mirac i Majstori. Po podacima iz 1927. godine pleme Njeguša. brojalo je 450 domova. Kroz Njeguš prolazi put od Cetinja za Kotor, a i u stara vremena je tuda vodio trgovački put.

Njeguši su pravo, staro i do danas očuvano ime. Ilija Ruvarac veli, „da se je pleme Njeguši nazvalo tako po imenu rodonačelnika Njeguš zvanog, koje ime dolazi već u listini jednoj latinskoj još godine 1000-te"(Negusius Podcupica). Njeguši se 1435. godine pominju u venecijanskim arhivama na mjestu na kome su, i to jačinom 400 kuća. Jireček drži da naziv Njeguši potiče od osobnog imena: „Njeguši od Njeguša (osnova njego — težiti, njegovati, upor. Njegomir, Njegoslav, Njegovan, Njegota)". On navodi da ime Njeguš — Niegusz postoji u Poljskoj, a zabilježeno je i u Hercegovini 1740. godine, a i drugdje. Vladika Vasilije u svojoj „Istoriji o Černoj Gori“ Njeguše naziva Njegošima. U početku 17. vijeka (1614) imali su dvjesta domova, sa 480 oružanih ljudi.


Pleme je postalo mnogo prije vremena, kada ga nalazimo prvi put spomenutim, svakako prije nemanjićke države. Osnovali su ga bez sumnje Srbi Zećani, koji su u davna vremena imali katune u Njegušu i na Lovćenu. Prema starini u Njegušima žive dva sloja: stari Njeguši i doseljenici. Starosjedioci su bratstva, čiji su preci stvarali ovo pleme i koja su bila u Njegušima još u 15. vijeku. Oni čine sada jednu trećinu plemena. Od njih su polovina potomci starih Zećana, a polovina je porijeklom iz Bosne. Od mnogih bratstava starih Srba iz Zete, koja su najvećim dijelom, potisnuta od doseljenika, izumrla ili iselila, glavnu grupu su činili Veljokrajani, nazvani tako po jednom dijelu Njeguškog Polja, u kome su stanovali. Od njih su u 17 vijeku bila dva crnogorska mitropolita, a možda je i vladika Rufim I. bio rodom Njeguš. Od starosjedilaca porijeklom su iz Bosne Punoševići, koji se dijele u nekoliko užih bratstava. Od njihovog roda Bogdanovića bili su njeguški kneževi za cijelo vrijeme.


Od kraja 15 vijeka i kasnije dolaze u Njeguše uskoci sa raznih strana. Od njih su se najviše razvila i istakla dva srodna bratstva, Herakovići i Rajićevići. Prema predaji vode oni porijeklo od braće Heraka i Raića, koji su pri padu Bosne pod Turke (1463), prešli pod planinu Njegoš, a odatle krajem 15 vijeka u Nj. Herakovići se dijele na Petroviće i Popoviće, a Rajićevići na Radonjiće, Podubličane i Pende. Slave Đurđevđan. Sa nekoliko drugih doseljeničkih bratstava, kao što su Popovići, porijeklom iz Očinića, Kustudije iz Bjelopavlića, Vrbice iz sela Vrbe u Hercegovini i dr., oni čine dvije trećine plemena. Još u 16 i 17 vijeku starosjedioci su činili glavnu masu plemena i imali su vodstvo u njemu. Njih su doseljenici, namnožavajući se, postepeno potiskivali tako, da su od kraja 17. vijeka, osobito s izborom vladike Danila za crnogorskog mitropolita dobili prevlast u plemenu potomci Herakovi i Raićevi. Od Petrovića je crnogorska dinastija. Od Radonjića su birani guvernaduri u Crnoj Gori.

  • Najveća i vrlo stara, verovatno i najstarija crkva u Njeguškom polju, koja je ujedno od starine saborna crkva celog plemena, posvećena Velikoj Gospođi sagradili su još njeguški starinci, a koju su kasnije na zauzimanje guvernadura Stanislava Radonjića, proširili i obnovili. Prepis priložničkog natpisa na (desnoj) prijestolnoj ikoni „Isus Hristos sa apostolima“ u crkvi Sv. Gospođe na Njegušima, 76,5 h 113 cm, rad Maksima Tujkovića iz 1720. godine koji glasi: „Siju ikonu pisaše sinovi Staniše Popova: Vukosav, pop Vuko, Iovo i Marko, da (dušu) počivšima (pokojnima) ocu Staniši i majci Stani... Bog da ih prosti“. Ovde se, dakle radi o sinovima popa Staniše Radonjića, od kojih je pop Vuko otac kasnijega crnogorskoga guvernadura Stanislava ili Stana koji se spominje u priložničkom natpisu slikara Rafaila Dimitrijevića iz 1756. godine u istoj crkvi i na istom ikonostasu. Pop Staniša popov je inače sin popa Vučete Radonjinoga, a brat popa Nikole - Žutoga i Rada. Upravo od ova tri brata - popa Staniše, popa Nikole Žutoga i Rada, Radonjići se dijele na Stanišiće-Guvernaduroviće, Žutkoviće i Radoviće.

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]