Prijeđi na sadržaj

Ningen Shikkaku

Izvor: Wikipedija
Ningen Shikkaku
Naslovnica prvog cjelovitog izdanja romana
Autor(i)Osamu Dazai
Originalni naslov人間失格
Naslov prijevodaNečovjek
Država Japan
Jezikjapanski jezik
Žanr(ovi)ja-roman
IzdavačTenbō (serijalizacija)
Chikuma Shobō (knjiga)
Datum izdanjalipanj – kolovoz 1948.
(serijalizacija)
25. srpnja 1948. (knjiga)

Ningen Shikkaku (japanski: 人間失格?  ; srpskohrvatski: Nečovjek) je roman japanskog pisca Osamua Dazaija koji je prvi put objavljen 1948. godine; bio je to Dazaijev posljednji dovršeni roman. Ningen Shikkaku je ja-roman u kojem Dazai prezentira fikcionaliziranu verziju svog vlastitog života kroz lik Yōzōa Ōbe, koji je fiktivna verzija samog Dazaija, a koji je debitirao u noveli "Cvjetovi glupiranja" (japanski: 道化の華 , Dōke no Hana?). Danas je ovaj roman jedno od Dazaijevih najpoznatijih i najvažnijih, ali i najkompleksnijih djela.

Izvorni naslov romana doslovno znači "neuspjeli čovjek" ili "diskvalificirani čovjek",[1][2][a] a prati Yōzōa Ōbu, čije autobiografske zapise na uvid dobiva mladić s početka priče. Yōzō sebe smatra osobom koja nije sposobna biti čovjek, osobom nesposobnom da drugima otkrije stvarnoga sebe, zbog čega održava fasadu klauna i lažnog veselja, međutim kasnije postaje ovisnik i nestaje, a njegova konačna sudbina nikada nije otkrivena.

Iako je roman završen u svibnju 1948. godine, premijerno je objavljen u cijelosti nakon Dazaijeve smrti u lipnju 1948. godine zajedno s nedovršenim romanom Zbogom (japanski: グッド・バイ , Guddo・Bai?), a knjiga se prodavala po cijeni od 130 jena.[3][2] U narednim je godinama postao klasik japanske poslijeratne književnosti,[4] a uglavnom je opisivan kao remek-djelo.[5] Iznimno je popularan među mlađim čitateljima,[6] a i danas je sa preko 6.7 milijuna prodanih primjeraka drugi najprodavaniji roman u historiji izdavačke kuće Shinchōsha, iza romana Kokoro Sōsekija Natsumea.[6]

Nastanak

[uredi | uredi kod]

Rad na romanu Dazai je započeo dok je boravio u onsenu u Atamiju, netom prije nego se upoznao s Tomie Yamazaki, s kojom će u lipnju 1948. godine počiniti samoubojstvo. Roman je završen u svibnju 1948. godine, a već je sljedećeg mjeseca započeo serijalizaciju u časopisu Tenbō. S obzirom na činjenicu da se u lipnju ubio, Ningen Shikkaku zapravo je postao Dazaijev posljednji dovršeni roman[b] te ga, zato, mnogi smatraju svojevrsnim "oproštajnim pismom". Ningen Shikkaku eklatantan je primjer ja-romana i po svom obuhvatu Dazaijevo najosobnije djelo, s obzirom da ni u jednom ranijem djelu nije ovako opsežno "prošao" kroz vlastiti život; ranija djela bavila su se nekima od događaja prezentiranih u ovom romanu, ali radilo se o izoliranim epizodama, a ne cjelokupnom pregledu. Stoga neki autori ovo djelo smatraju autobiografskim mnogo više nego neka druga njegova djela, međutim kako je Dazai umro vrlo brzo nakon objave romana, točnost određenih epizoda iz romana ostala je nerazjašnjena.

Dugo se vjerovalo da je Ningen Shikkaku napisan "u jednom dahu", odnosno impulzivno, što je dodatno osnažilo etiketu "oproštajnog pisma" koja mu je pripisana. Međutim, dana 23. svibnja 1998. dogodio se obrat; Dazaijeva obitelj pronašla je i javno objavila nacrt rukopisa romana koji se sastojao od 157 stranica za 200 znakova,[c] a koji otkriva da je Dazai višestruko mijenjao gotovo svaku riječ, kao i njegov napor da precizno rafinira i konstruira djelo kao djelo fikcije.

Također, kratka priča "Vulgarni anđeo" (japanski: 俗天使 , Zoku Tenshi?) iz siječnja 1940. godine sadrži sljedeću rečenicu: "O stvarima koje su se dogodile u to vrijeme namjeravam pisati oprezno i polako za nekih pet-šest godina, kada se malo smirim. Djelo planiram nasloviti Nečovjek." (japanski: あのころの事は、これから五、六年経って、もすこし落ちつけるようになったら、たんねんに、ゆっくり書いてみるつもりである。『人間失格』という題にするつもりである。 , Ano koro no koto wa, korekara go, roku-nen tatte, mo sukoshi ochitsukeru yō ni nattara, tannen ni, yukkuri kaite miru tsumoridearu. 『Ningen Shikkaku』 to iu dai ni suru tsumoridearu.?).[7] Ova rečenica sugerira da su planovi za roman postojali još ranih 1940-ih, a tezi da se ne radi o impulzivno napisanom djelu doprinosi i činjenica da se glavni lik romana, Yōzō Ōba, već pojavio u noveli "Cvjetovi glupiranja" (japanski: 道化の華 , Dōke no Hana?) iz 1935. godine

Sinopsis

[uredi | uredi kod]

Kako otkrivaju predgovor i pogovor romana, neimenovani pripovjedač[d] dolazi u posjed tri bilježnice koje je napisao Yōzō Ōba (japanski: 大庭葉蔵 , Ōba Yōzō?), glavni lik romana. Bilježnice mu je predala zajednička poznanica, koju je neimenovani pripovjedač ponovo susreo u poslijeratnom periodu nakon mnogo vremena. Kroz te tri bilježnice, Yōzō iskreno progovara o vlastitom životu i nesposobnosti da se poveže s ljudima, odnosno o osjećaju nepripadanja koji ima otkako je bio dječak. Sadržaj bilježnica je sljedeći:

Bilježnica Sadržaj
Prva bilježnica
(第一の手記) 		Prva bilježnica počinje priču o Yōzōvom djetinjstvu te objašnjava njegovu potpunu nemogućnost da se smatra čovjekom i pripada društvu. Iako je bio rođen u dobrostojećoj obitelji te je dobivao svu potrebnu skrb, otkako zna za sebe osjećao se kao da ne pripada ljudima oko sebe. Ljudi oko njega zbunjuju ga kao i stvari koje čine, a to se odnosi čak i na članove obitelji. Njegovi problemi s razumijevanjem drugih toliko su snažni da Yōzō gotovo u potpunosti počne izbjegavati ljude. Kroz cijelu će knjigu opisivati ljude kao da on sam nije čovjek, kao da su oni nešto drugo u odnosu na njega. Kako bi uspostavio kakav-takav odnos s ljudima, Yōzō je od ranih dana počeo izvoditi gluposti i izigravati klauna pred drugima. Na taj je način uspijevao pristupiti ljudima, koji su se smijali njegovom glupiranju, a istovremeno sakriti pravoga sebe. Također, glupiranje je nerijetko koristio kako bi razveselio ljude, odnosno kako ih ne bi naljutio i tako izbjegao konflikt. Istovremeno je opsjednut idejom da će netko prozrijeti njegovu glumu i razotkriti ga.
Druga bilježnica
(第二の手記) 		S vremenom, Yōzō se sve više plaši da bude razotkriven, posebice nakon što njegov školski kolega Takeichi (japanski: 竹一?) shvati da je njegovo glupiranje lažno. Kako bi ga spriječio da drugima otkrije istinu, Yōzō se sprijatelji s njim. Nakon što mu Takeichi pokaže jednu van Goghovu sliku, Yōzō odluči slikati kako bi kroz umjetnost izrazio svoju unutrašnju agoniju. Rezultat toga je autoportret koji je toliko grozan da ga Yōzō ne može pokazati nikome osim Takeichiju, koji mu predviđa da će biti velik umjetnik. Nakon mature, Yōzō odlazi u Tōkyō na fakultet. Ubrzo upoznaje kolegu umjetnika po imenu Masao Horiki (japanski: 堀木正雄 , Horiki Masao?), pod čijim se utjecajem odaje alkoholu i cigaretama te postaje promiskuitetan, a uz to i pohodi sastanke lokalnih komunista iako osobno nije bio opčinjen ideologijom. Nakon što provede noć s udanom ženom, sljedećeg jutra pokuša shinjū (dvostruki suicid) s njom. Yōzō preživi pokušaj utapanja, dok Tsuneko (japanski: ツネ子?) umire, što Yōzōa ostavlja s izjedajućim osjećajem krivnje.
Treća bilježnica
(第三の手記) 		一 Nakon što ga zbog sumnjivih aktivnosti izbace s fakulteta, Yōzō neko vrijeme provodi u kući antikvara Hiramea (japanski: ヒラメ?), koji je prijatelj i poslovni partner njegova oca te koji postaje njegov skrbnik. Kada ga Hirame prisitne oko njegovih planova za budućnost, Yōzō bježi iz njegove kuće i započinje spiralu (auto)destruktivnog ponašanja, u koje spadaju i afere s brojnim ženama, među kojima su Madam (japanski: マダム?) jednog ugostiteljskog objekta te novinarkom Shizuko (japanski: シヅ子?), udovicom koja ima petogodišnju kći Shigeko (japanski: シゲ子?); ovakvo ga ponašanje baca u sve dublji ponor. Situacija se uspijeva stabilizirati kada tijekom jednog razgovora s Horikijem osvijesti da bi društvo moglo biti tek skup individua poput njega, a ne nekakav širi, njemu neshvatljiv koncept, što mu djelomično olakša situaciju. Na nagovor Shizuko postaje ilustrator za njezin časopis, a u svoje stripove i crteže počinje ubacivati dijelove Rubaija. Kasnije upoznaje djevojku Yoshiko (japanski: ヨシ子?), osamnaestogodišnjakinju čista i nevina srca, koju zavoli i koja ga nagovori da prestane piti; njih će se dvoje uskoro vjenčati i Yōzō će iskusiti kratkotrajni period sreće.
二 Međutim, dok jedne večeri s Horikijem raspravlja o tome što je suprotno pojmu "zločin" i baš u trenutku kada se sjetio romana Zločin i kazna Fjodora Dostojevskog, Yōzō posvjedoči kako trgovački putnik koji je često zalazio kod njih siluje Yoshiko. Njegova sreća u tom se trenutku raspala te ga je obuzeo grozan strah kojeg opisuje kao iskonski, divlji strah koji je mnogo gori od čiste ljutnje, gađenja ili tuge. Ponovo se odaje alkoholu te jedne noći, u stanju impulzivnog očaja, uzima tablete za spavanje koje je Yoshiko bila pripremila i pokuša se ubiti. Iako preživi, njegovo je tijelo sve slabije, a pijenje intenzivnije; tijekom jedne zimske noći počinje iskašljavati krv. Liječnik mu propiše morfij, koji mu značajno pomogne, ali Yōzō, želeći zadržati to stanje, počinje nekontrolirano uzimati lijek i postane ovisan. Zbog te je ovisnosti kupovao lijek na dug, međutim dug je u jednom trenutku toliko narastao da je bio neodrživ, uslijed čega je Yōzō postao ljubavnik ljekarnikove supruge. Ne mogavši se više nositi s krivnjom, Yōzō se slomi i šalje svojoj obitelji pismo priznanja u kojem ih moli da mu pošalju novac da podmiri dugove. Umjesto novca, posjećuju ga Horiki i Hirame, koji mu govori da je vrijeme za hospitalizaciju. Yōzō pristaje, vjerujući da će ići u lječilište, ali završi na psihijatrijskom odjelu bolnice. Iako je uvjeren da nije lud, Yōzō shvati kako su ga svi etiketirali kao luđaka te ponovo shvati kako je potpuno diskvalificiran da se zove čovjekom. Nakon nekoliko mjeseci hospitalizacije, Yōzō je odveden u svoj rodni grad gdje mu je dogovoren smještaj, ali njegovo je psihičko stanje jako loše, odnosno, kako sam navodi, trenutno nije ni sretan ni nesretan. Shvaća kako bi to stanje čiste prolaznosti mogla biti surova istina "čovječnosti" kao takve. Otkriva da mu je kosa, unatoč činjenici da ima samo 27 godina, toliko pobijelila da ga ljudi često zamijene sa starcem. S tim konačnim razmatranjima, Yōzōva ispovijed privedena je kraju.

U pogovoru, neimenovani pripovjedač priča s djevojkom s početka, koja mu otkriva da ne zna što je s Yōzōm danas; bilježnice je dobila prije mnogo vremena i pomislila je da bi mogle poslužiti nekome tko se bavi pisanjem, ali Yōzōva konačna sudbina ostaje nepoznata (sugerirano je i da je živ i da bi mogao već biti mrtav, s obzirom na to da je prošlo 10 godina od događaja opisanih u bilježnicama). I dok Yōzōve bilježnice sugeriraju da je Yōzō bio loš čovjek, djevojka odbacuje takvu etiketu i navodi da je Yōzō kojeg su njezini poznanici i ona poznavali bio zabavan i opušten te, unatoč svim problemima, "dobar dječak, pravi anđeo".

Teme

[uredi | uredi kod]

Ningen Shikkaku eklatantan je primjer ja-romana u kojem Dazai kao autor prezentira fiktivnu verziju vlastitog života kroz životnu priču protagonista Yōzōa Ōbe. Iako osnovne konture Yōzōve priče odgovarajju događajima iz Dazaijevog života, Yōzōva iskutva donekle su drugačija, a postoji i cijeli niz scena iz romana čija činjenićna točnost nije potvrđena. No, neovisno o tome, roman sadrži mnoge teme koje su podjednako okupirale Dazaija kao pisca kao i Dazaija kao stvarnu osobu, a među njih spadaju otuđenost, suicid, depresija i ovisnost.[8] Kao i njegov protagonist, Dazai je za života pokušao suicid u nekoliko navrata, nekada sam nekada s tadašnjom partnericom, a život je skončao 1948. godine suicidom sa svojom tadašnjom ljubavnicom, Tomie Yamazaki.[9]

Otuđenost

[uredi | uredi kod]

Yōzō, kao centralni lik romana, predstavlja kako Dazaija, tako i cijelu jednu generaciju japanskih intelektualaca, posebice pisaca.[10] I dok su njegova iskustva svakako atipična,[11], osjećaji koji stoje u pozadini nisu. Yōzō snažno utjelovljuje osjećaj otuđenosti što ga je Dazai i sam osjećao. On je otuđen od društva u cjelini jer se uopće ne osjeća kao "čovjek", njegova ljudskost tek je apstraktna ideja koju Yōzō ne razumije niti uspijeva shvatiti do kraja svojih dnevničkih zapisa; kroz glupiranje koje mu je tako prirodno on pokušava uspostaviti nekakvu vezu između sebe i društva, međutim njegove su bilješke prepune neuspjeha i situacija u kojima je shvatio da štogod činio nikako ne može dobiti (ili vratiti) taj osjećaj ljudskosti, ako ga je ikada i imao. U tom pogledu, ističe Keene, Yōzō predstavlja širu sliku osjećaja izolacije koji je postojao između japanskih pisaca tog vremena, ali i poslijeratnih godina, u odnosu na svjetske pisce, a što su ga osjećali upravo japanski pisci.[12] Ponavljamo, Yōzōva iskustva su prilično unikatna, ali osjećaj otuđenosti nije.

Međutim, nije samo ta opća otuđenost ono što Dazai prikazuje u svom romanu. Naime, Yōzō je otuđen ne samo od društva u cjelini, već i od vlastite obitelji (njegov problematičan odnos s ocem, čiju ljubav nikada nije dobio, na više je mjesta problematiziran u Nečovjeku te je čak naveden kao eksplicitni uzrok njegovog kaotičnog života, dok je u "Cvjetovima glupiranja" Dazai prikazao zategnut odnos što ga je Yōzō imao sa starijim bratom) te od prijatelja, za što je najbolji primjer njegov odnos s Horikijem u Nečovjeku; "Cvjetovi glupiranja" prikazuju nešto prisnije odnose s prijateljima, ali ni oni nisu bili idealni.[13]. Stoga je Yōzō nepovjerljiv prema ljudima te vjeruje da su međuljudski odnosi kao takvi zasnovani na glumi, prevari i lažima,[14] što objašnjava njegove zategnute odnose s ljudima oko sebe,[15] čak i ženama koje su ga (iskreno) voljele. U konačnici, kao posljedica tih slojeva otuđenosti, Yōzō osjeća otuđenost od samoga sebe.[16][17][18]

Krivnja i kazna

[uredi | uredi kod]
Bog me plašio. Nisam mogao vjeroati u Njegovu ljubav, samo u Njegovu kaznu. Vjera. Ona je bila, smatrao sam, čin dolaska pred sudište pravde pognute glave kako bismo primili Božji gnjev. Mogao sam vjerovati u pakao, ali nisam mogao vjerovati u postojanje raja.

— odgovor Yōzōa Ōbe na pitanje petogodišnje Shimeko hoće li Bog doista ispuniti svaku želju ako se za nju molimo[19]

Iako Dazai nije bio kršćanin, u periodu od listopada do studenog 1936. godine, kada je bio u bolnici na odvikavanju, proučavao je Bibliju. Značajan utjecaj na njega imao je kršćanski pisa Kanzō Uchimura, čija su učenja bila utemeljena u kalvinističkoj tradiciji i koji je propovijedao puritanski pogled na svijet s centralnom idejom strogog kršćanskog Boga. Dazai je ideju nemilosrdnog i gnjevnog Boga, kao i koncepte pakla te predodređenosti prihvatio prilično dobro jer je već ranije osjećao veliku krivnju zbog smrti Shimeko Tanabe, s kojom je pokušao shinjū (pri čemu je ona umrla, a on je preživio), ali i zbog niza ranijih neuspjeha koji su mu se dogodili u životu.[20] Yōzō u romanu također vjeruje u postojanje božanske kazne, ali nije sposoban prihvatiti postojanje božanske ljubavi. Nastavno na to, teme odsnoti i izdaje izrazto su važne za ovaj roman i povezane su s Bogom, a mogu se povezati s Dazaijevim osjećajem da je izdao Shimeko, svoje prijatelje iz komunističkog pokreta pa čak i vlastitu obitelj.

Ova se tema najočitije vidi na samom kraju romana, kada Yōzō vodi dijalektičku tiradu sa Svemoćnim, pitajući se je li iskrenost grijeh. Likovi u romanu prikazani su kao da nemaju nikakav izraženi moralni osjećaj, a unaprijed su osuđeni na propast jer su nesposobni promijeniti tijek vlastitih sudbina. Yōzōv krik prema Bogu bio je posljednji očajnički pokušaj, međutim koji je rezultirao rezigniranošću u odnosu neizvježnost grijeha te zaključkom da se niti Bogu ne može vjerovati.[21]

Značaj i utjecaj

[uredi | uredi kod]

Uz roman Zalazeće sunce (japanski: 斜陽 , Shayō?), Ningen Shikkaku najvažnije je i najpopularnije Dazaijevo djelo, koje je podjednako dobro prihvaćeno i od strane kritike i od strane publike. Pišući za The Japan Times, William Bradbury je 2014. godine napisao da je Ningen Shikkaku bezvremenski roman, dodavši da je "borba pojedinca da se uklopi u normalno društvo jednako relevantna danas koliko je bila i u vrijeme pisanja". Također je dodao i to da je "izravni" stil romana distancirao tekst od klasične autobiografije, unatoč značajnim sličnostima s Dazaijevim životom.[22] Serdar Yegulalp iz Genji Pressa istaknuo je 2007. godine Dazaijevu vještinu u prikazu glavnog lika, dodavši kako je roman "sumoran na način koji je istovremeno i ekstreman i neobično prirodan".[23] Donald Keene također ističe da bi bilo pogrešno promatrati roman kao autobiografiju, navodeći da "čak i ako bi svaka scena Nečovjeka bila precizna reprodukcija događaja iz Dazaijevog života – to, naravno, nije slučaj – njegova tehnika kvalificirala bi cijelo djelo kao primjer izvorne fikcije."[12]

U jednom novijem radu, Naoko Miyaji sugerira da je Dazai patio od složenog posttraumatskog stresnog poremećaja dok je pisao roman.[24]

Kroz godine, roman je doživio i niz adaptacija. Godine 2010., Genjirō Arato režirao je filmsku adaptaciju romana u kojoj je glavnog lika tumačio Tōma Ikuta. Godine 2019. roman je dobio i nagrađivanu dugometražnu filmsku anime adaptaciju, HUMAN LOST 人間失格, koja adaptira Dazaijev roman, ali u futurističkom kontekstu; glas Yōzōu u filmu posudio je Mamoru Miyano. Roman je adaptiran i u sklopu anime serije Aoi Bungaku Series. Uz to, doživio je i dvije manga adaptacijame, onu Usamarua Furuye iz 2009. godine i poznatiju adaptaciju Junjija Itōa iz 2017. godine. Godine 2021. pojavio se i mjuzikl No Longer Human.

Roman je nagli porast popularnosti doživio početkom 2020-ih godina, kada je, zahvaljujući činjenici da je postao popularan na platformi TikTok, postao poznatiji široj publici i, posebice, mlađim čitateljima.[25]

Bilješke

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Izraz shikaku (japanski: 失格?) može označavati ili neuspjeh da se realiziraju određeni standardi ili uvjeti, ili diskvalifikaciju.
  2. ↑ Dazai je u proljeće započeo rad na romanu Zbogom (japanski: グッド・バイ , Guddo・Bai?), ali on je ostao nedovršen. U istom je periodu napisao i kratku priču "Trešnje" (japanski: 桜桃 , Ōtō?).
  3. ↑ Originalni materijali objavljeni su u časopisu Shinchō u srpnju 1998. godine.
  4. ↑ Taj neimenovani pripovjedač uglavnom se navodi kao 「Ja」 (japanski: 「私」 , 「Watashi」?) i on je autor predgovora i pogovora romana.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Dazai, Osamu (1948). No Longer Human. Norfolk, Connecticut: New Directions Publishing. 
  2. ↑ 2,0 2,1 Dazai, Osamu (2023). A Shameful Life. Berkeley, California: Stone Bridge Press. 
  3. ↑ 『太宰治全集 9』ちくま文庫、1989年5月30日、544頁。解題（関井光男）より。
  4. ↑ The Columbia Anthology of Modern Japanese Literature. 1. New York: Columbia University Press. 2005. str. 660. 
  5. ↑ „Takeshi Obata Illustrates Cover for Best-Selling Japanese Novel”. ComiPress. August 22, 2007. Pristupljeno 2009-07-27. 
  6. ↑ 6,0 6,1 „没後７０年、作家・太宰治を生んだ「三つの空白期」” (ja). Yomiuri Shimbun. 6 June 2018. Pristupljeno 21 June 2023. 
  7. ↑ (ja) 俗天使（太宰 治）. 
  8. ↑ Eugene Thacker. "The Disqualified Life of Ozamu Dazai." The Japan Times (26 March 2016).
  9. ↑ „Osamu Dazai”. authorscalendar.info. Pristupljeno 2022-02-17. 
  10. ↑ Keene 1958: str. 8
  11. ↑ Keene 1958: str. 9
  12. ↑ 12,0 12,1 Keene 1958: str. 10
  13. ↑ Keene 1958
  14. ↑ Prasetya, Alvionita Zyahwalian; Thohiriyah, Thohiriyah (2 October 2024). „Social Identity And Its Impacts On Yozo Oba's Alienation In "No Longer Human"”. Jurnal Basis UPB 11 (2): 165–166. Arhivirano iz originala na datum 2024-12-01. Pristupljeno 30 November 2024. 
  15. ↑ Prasetya, Alvionita Zyahwalian; Thohiriyah, Thohiriyah (2 October 2024). „Social Identity And Its Impacts On Yozo Oba's Alienation In "No Longer Human"”. Jurnal Basis UPB 11 (2): 169. Arhivirano iz originala na datum 2024-12-01. Pristupljeno 30 November 2024. 
  16. ↑ Johan, Winda Prastika; Herdiansyah, Haris; Dimyati, DIndin (2022). „The Correlation Between Inferiority Complex And Social Interactions In Adolescents”. MAKNA: Jurnal Kajian Komunikasi, Bahasa Dan Budaya 11 (2): 42–56. DOI:10.33558/makna.v11i2.4435. Pristupljeno 30 November 2024. 
  17. ↑ Prasetya, Alvionita Zyahwalian; Thohiriyah, Thohiriyah (2 October 2024). „Social Identity And Its Impacts On Yozo Oba's Alienation In "No Longer Human"”. Jurnal Basis UPB 11 (2): 168. Arhivirano iz originala na datum 2024-12-01. Pristupljeno 30 November 2024. 
  18. ↑ Nurhayat, Putri; Febrianty, Fenny (3 July 2024). „The Persona Of The Main Character In The Novel Ningen Shikkaku By Osamu Dazai”. Proceeding of the 7th International Conference on Business, Economics, Social Sciences, and Humanities (ICOBEST) 7: 1087. Pristupljeno 30 November 2024. 
  19. ↑ Tomasi, Massimiliano (2021). „"What is the Antonym of Sin?": A Study of Dazai Osamu's Confrontation with God”. Japan Review 36: 117. 
  20. ↑ Tomasi, Massimiliano (2021). „"What is the Antonym of Sin?": A Study of Dazai Osamu's Confrontation with God”. Japan Review 36: 118–119. 
  21. ↑ Tomasi, Massimiliano (2021). „"What is the Antonym of Sin?": A Study of Dazai Osamu's Confrontation with God”. Japan Review 36: 124, 134. 
  22. ↑ Bradbury, William (25 October 2014). „No Longer Human”. The Japan Times. Pristupljeno 14 March 2015. 
  23. ↑ Yegulalp, Serdar. „Book Reviews: No Longer Human (Osamu Dazai)”. Genji Press. Pristupljeno 14 March 2015. 
  24. ↑ Betrayed as Boys: Psychodynamic Treatment of Sexually Abused Men, Japanese edit pp. 448–451 by Naoko Miyaji (2005, mainly Richard Gartner) ISBN 4-86182-013-8
  25. ↑ Martin, Andrew (5 March 2023). „Osamu Dazai, with Help from TikTok, Keeps Finding New Fans”. The New York Times. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ningen_Shikkaku&oldid=42589918