Nina Simone

Izvor: Wikipedia
Nina Simone
Nina Simone14.JPG
Nina Simone na koncertu 1982.
Opće informacije
Alias High Priestess of Soul
Ime Eunice Kathleen Waymon
Rođenje 21. veljače 1933.
Tyron, Sjedinjene Države
Smrt 21. travnja 2003.
Carry-le-Rouet, Bouches-du-Rhône, Francuska
Zanimanje pjevačica, kantautorica, pijanistica
Žanr(ovi) Jazz, soul, R&B, folk, gospel
Instrument(i) vokal, klavir
Djelatni period 1954. – 2003.
Web stranica
www.ninasimone.com

Eunice Kathleen Waymon, poznatija pod pseudonimom Nina Simone (Tryon, Sjeverna Karolina, SAD, 21. veljače 1933. - Carry-le-Rouet, Francuska, 21. travnja 2003.), bila je američka pjevačica, kantautorica, pijanistica, aranžerka, aktivistica za građanska prava i osvajačica nagrade Grammy.

Iako nije voljela da ju se kategorizira, Simone se općenito stavlja među jazz glazbenike, dok je sama je preferirala izraz "crnačka klasična glazba". Isprva je željela postati klasičnom pijanisticom, ali njeni radovi uz klasičnu osnovu pokrivaju eklektičan raspon glazbenih stilova, kao što su jazz, soul, američka narodna glazba, ritam i blues, gospel i pop. Njen vokalni stil (bogati alt sa širokim opsegom)[1]) karakterizira intenzivna strast, prozračnost i karakterističan tremolo. Poznata i pod nadimkom High Priestess of Soul (visoka svećenica soula), veliku je pozornost posvećivala glazbenom izražavanju emocija. Unutar jednog albuma ili koncerta, često bi se kretala između intenzivne sreće i tragične melankolije, što je karakteristika i njenog privatnog života koji je pogoršavao bipolarni poremećaj koji joj je dijagnosticiran sredinom 60-ih, ali je držan u tajnosti do 2004. [2]

Simone je snimila preko 40 živih i studijskih albuma, najveći dio između 1958. (kada je objavljen njen prvi album "Little Girl Blue") i 1974. Pjesme po kojima je najpoznatija uključuju naslove kao što su "My Baby Just Cares for Me", "I Put a Spell on You", "I Loves You Porgy", "Feeling Good", "Sinner Man", "To Be Young, Gifted and Black", "Strange Fruit", "Ain't Got No-I Got Life" i "I Want a Little Sugar in My Bowl". Njena glazba i glazbena poruka ostvarili su snažan i dugotrajan učinak na afroameričku kulturu[3], što potvrđuju mnogi suvremeni glazbenici koji ju spominju kao važan uzor: među njima su Alicia Keys, Jeff Buckley i Lauryn Hill), kao i raširena uporaba njene glazbe u filmovima i remiksima.

Životopis[uredi - уреди]

Mladost (1933.–1954.)[uredi - уреди]

Nina Simone, pravim imenom Eunice Kathleen Waymon, rođena je kao jedno od osmero djece u gradiću Tryon u Sjevernoj Karolini u Sjedinjenim Državama. Klavir je počela svirati u mjesnoj crkvi i u sviranju je pokazivala velik talent. Debitantski koncert, klasični recital, održala je kad joj je bilo deset godina. Tijekom izvedbe, njeni roditelji koji su zauzeli mjesta u prvim redovima bili su premješteni u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Simone je odbila nastaviti sa sviranjem dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta.[4][5] Ovaj događaj doprinijeo je njenom kasnijem uključivanju u američki pokret za građanska prava.

Simonina majka Mary Kate Waymon bila je stroga svećenica Metodističke crkve, a otac John Divine Waymon majstor za sitne popravke i brijač koji je često patio od lošeg zdravlja. Gđa Waymon radila je i kao spremačica, a njezin poslodavac, kada je čuo za Ninin talent, dao im je sredstva za satove klavira.[6] Nakon toga je ustanovljen i mjesni fond radi omogućavanja Eunicine daljnje edukacije. Sa sedamnaest godina, Simone se seli u Philadelphiju gdje podučava klavir i svira u pratnji drugih pjevača kako bi platila daljnje školovanje za sviranje klavira na njujorškom konzervatoriju Juilliard. Uz pomoć privatnog učitelja, pripremala se za intervju za daljnje učenje klavira i na Institutu Curtis, ali je bila odbijena. Vjerovala je da je to stoga što je crnkinja i žena,[7] što je još više pojačalo njezinu mržnju prema raširenom rasizmu u to doba prisutnom u američkim institucijama.

Rani uspjesi (1954.–1959.)[uredi - уреди]

Simone je svirala u baru zvanom Midtown Bar & Grill na Pacifičkoj aveniji u Atlantic Cityju u New Jerseyju kako bi zaradila za školovanjegdje je poslodavac i vlasnik od nje tražio da uz sviranje i pjeva. 1954. godine je uzela scensko ime "Nina Simone" jer nije htjela da njena majka zna kako svira "vražju glazbu". "Nina" (od španjolske riječi "mala", nadimak koji joj je dao prijatelj), a "Simone" prema francuskoj glumici Simone Signoret koju je vidjela u filmu "[[Casque d'or[[".[8] Simone je svirala i pjevala mješavinu jazza, bluesa i klasične glazbe i time stvorila mali, ali vjeran broj obožavatelja.[9]

Nakon razdoblja sviranja u malim klubovima, 1958. je snimila verziju arije "I Loves You Porgy" iz opere Georgea Gershwina koju je naučila s albuma Billie Holiday i izvela za prijatelja. Postala je jedina njezina pjesma zabilježena na Billboardovoj ljestvici 40 hitova SAD-a, a uskoro s izdavačkom kućom Bethlehem Records snima i debitantski album "Little Girl Blue"". Simone od toga nije ostvarila velike financijske koristi, budući da je autorska prava prodala za 3000 dolara, čime joj je promaklo preko milijun dolara od tantijema (uglavnom iz uspješnog reizdanja pjesme "My Baby Just Cares for Me" u 1980-ima).[10]

Stjecanje popularnosti (1959.-1964.)[uredi - уреди]

Nakon uspjeha s pjesmom "Little Girl Blue", Simone potpisuje ugovor s većom izdavačkom kućom Colpix Records, nakon čega slijedi niz studijskih i živih albuma. Simone je imala kretivnu kontrolu nad glazbom koju će izvoditi, čime ju je ta tvrtka i pridobila. Simone, koja je u tom trenutku izvodila samo pop glazbu kako bi nastavila školovanje za klasičnu pijanisticu, hrabro je ušla u pregovore jer joj nije bilo važno posjedovati ugovor za snimanja. Takav stav prema glazbenoj industriji zadržat će tijekom većeg dijela svoje karijere.[11]

Borba za građanska prava (1964.–1974.)[uredi - уреди]

Surovost rasističkih predrasuda u Americi Simone je upoznala i uspomoć prijatelja Langston Hughes, James Baldwin i Lorraine Hansberry (autor Raisin in the Sun). 1964. godine sa Colpix Recordsa prelazi na nizozemsku kuću Philips Records, što također označava promjenu u sadržaju njenih snimaka. U svom repertoaru uvijek je uključivala sadržaj koji upućuje na afroameričke korijene (npr. "Brown Baby", "Zungo"), ali na prvom albumu za Philips, "Nina Simone in Concert" (uživo), prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću dominantnom u SAD-u, pjesmom "Mississippi Goddam". što je bio njen odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u 16. ulici u gradiću Birmingham u Alabami gdje je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama.[12][3] Pjesmom "Old Jim Crow" na istom albumu reagira na zakone Jima Crowa.

Od tada nadalje, poruka borbe za građanska prava postala je standard u njenom snimljenom repertoaru. Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i prosvjedima, uključujući i pohode od Selme do Montgomeryja.[13] Snimila je obradu pjesme "Strange Fruit" Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W. Cuneyja "Images" o nedostatku ponosa u afroameričkih žena. Napisala je i pjesmu "Four Women (album "Wild is the Wind") o četiri različita stereotipa afroameričkih žena.[3]

1967. godine Simone prelazi sa Philipsa na izdavačku kuću RCA Victor. Na albumu "Silk & Soul" iz 1967. izvodi pjesme "I Wish I Knew How It Would Feel to Be Free" i "Turning Point" koja ilustrira kako bjelačku djecu indoktriniraju rasizmom od najranije dobi. Album "Nuff Said" iz 1968. sadrži žive snimke sa festivala Westbury Music Fair 7. travnja 1968., tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga. Posvetila mu je cijeli performans i otpjevala pjesmu "Why? (The King Of Love Is Dead)", koju je za nju napisao njen basist odmah nakon što su čuli vijesti o Kingovoj smrti.[14]

Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry "To Be Young, Gifted and Black" u pjesmu borbe za građanska prava, a izvodi ga uživo na albumu Black Gold 1970.. Studijska izvedba objavljena je kao singl, a pjesma je postala i službenom "nacionalnom himnom crne Amerike", te ju je 1972. obradila i Aretha Franklin.[15][3]

Kasniji život (1974.–2003.)[uredi - уреди]

Simone 1970. godine napušta Sjedinjene Države. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je, te odlazi u Barbados, očekujući da će ju suprug i menadžer Andrew Stroud kontaktirati kada opet bude trebala pjevati. No Stroud je njezin nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao aluziju na razvod. Kao menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima, zbog čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje. Po povratku u SAD, saznaje da postoje ozbiljni problemi s poreznim službama, te opet odlazi u Barbados[16] gdje ostaje dulje vrijeme i održava dugu vezu s tamošnjim premijerom Errolom Barrowom.[17][18] Bliski prijatelj Miriam Makeba nagovorava ju da dođe u Liberiju. Nakon toga odlazi živjeti u Švicarsku i Nizozemsku, te se naposljetku trajno smješta u Francuskoj 1992. godine. Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njenog najuspješnijeg razdoblja u američkom glazbenom biznisu i početak njenog, dijelom samonametnutog progonstva i otuđenja od ostatka svijeta u iduća dva desetljeća.

Nakon posljednjeg albuma za RCA Records "It Is Finished" 1974. godine, tek ju 1978. godine vlasnik diskografske kuće CTI Records Creed Taylor uspijeva nagovoriti na snimanje novog albuma imena "Baltimore". Iako nije bio komercijalno uspješan, primio je dobre kritike i označio je tihi umjetnički preporod u njenom radu. Njezin glas nije tijekom godina bio izgubio snagu, a razvio je karakterističnu toplinu i živahnu zrelost.[19] Izbor materijala ostao je eklektičan, od duhovnih pjesama do pop obrada. Četiri godine kasnije, Simone snima album "Fodder On My Wings" za francusku diskografsku kuću. To je jedan od njenih najosobnijih albuma, budući da su gotovo sve pjesme na njemu njene vlastite i autobiografske. u 80-ima redovito nastupa u jazz klubu Ronnieja Scotta u Londonu gdje je i snimljen album "Live at Ronnie Scott's" 1984. Iako je njezin stil na sceni pomalo nadut i hladan, u kasnijim godinama uživala je pričajući publici svoje životne, ponekad humoristične anegdote i primala glazbene želje. Njena autobiografija "I Put a Spell on You" izdana je 1992., a iduće godine snima posljednji album "A Single Woman".

1993. se trajno smješta u mjesto blizu grada Aix-en-Provence u južnoj Francuskoj. Bolovala je od raka dojke nekoliko godina prije nego je umrla u snu u svom domu u mjestu Carry-le-Rouet, 21. travnja 2003. u dobi od 70 godina. Na njenom sprovodu bili su pjevači Miriam Makeba i Patti Labelle, pjesnikinja Sonia Sanchez, glumac Ossie Davis i stotine drugih. Elton John je poslao cvijeće s porukom "We were the greatest and I love you" ("Bili smo najveći i volim te").[20] Simonin pepeo razasut je u nekoliko afričkih zemalja. Za sobom je ostavila kćer Lisu Celeste koja je danas glumica i pjevačica pseudonima Simone, a pojavila se u broadwayskoj izvedbi Aide.[21]

Standardi[uredi - уреди]

Kroz karijeru je Simone skupila zbirku pjesama koji će uz pjesme za građanska prava postati standardima u njenom repertoaru i po kojima ju se pamti, iako se u svoje doba nisu pojavljivali na ljestvicama hitova. U popis tih pjesama spadaju njene autorske pjesme, obrade pjesama (obično uz njen aranžman), kao i pjesme napisane za nju. Otprilike u isto vrijeme kad snima svoj prvi singl, objavljuje i singl "My Baby Just Cares For Me" koji će postati njen najveći hit kasnije, tek 1987. godine kada se pojavljuje u reklami za parfem Chanel no. 5. Za tu pjesmu je tada je snimljen i video spot. [22]

Puznate pjesme sa njenih Philipsovih albuma uključuju "Don't Let Me Be Misunderstood" na albumu "Broadway-Blues-Ballads" (1964.), "I Put a Spell on You", "Ne Me Quitte Pas" (obrada pjesme Jacquesa Brela) i "Feeling Good" na albumu "I Put A Spell On You" (1965.), "Lilac Wine" i "Wild Is the Wind" na albumu "Wild is the Wind" (1966.).[23] Pogotovo su pjesme "Don't Let Me Be Misunderstood", "Feeling Good" i "Sinnerman" (album "Pastel Blues" iz 1965.) do danas postigle veliku popularnost u obradama, korištenju samplova, kao i u raznim filmovima, serijalima i računalnim igrama.

Simonine godine suradnje s kućom RCA-Victor urodila je s nekoliko singlova i albuma koji su postigli znatnu popularnost, osobito u Europi. 1968. godine to je bio singl "Ain't Got No, I Got Life", miks nekoliko songova iz mjuzikla Kosa (mjuzikl) na albumu "Nuff Said" (1968.) koji je postao iznenadni hit dosegnuvši drugo mjesto na njestvici britanskih singlova i otkrivajući je mlađoj publici.[24] 2006. godine se vraća među prvih 30 u Ujedinjenom Kraljevstvu u obradi Groovefindera. Sljedeći singl, obrada Bee Geesa "To Love Somebody" ušao je među prvih deset na istoj ljestvici. Singl "House of the Rising Sun" uspješno se pojavio na albumu iz 1967. "Nina Simone Sings The Blues" iako je bio snimljen i objavljen još 1961. na albumu "Nina At The Village Gate prije verzija Dave Van Ronka i Boba Dylana.[25][26] Kasnije su je obradio sastav The Animals, te je postao njihovim glavnim hitom.

Osobnost, stil i stavovi[uredi - уреди]

Izvođački stil[uredi - уреди]

Simonino kraljevsko držanje i nadmoćno držanje na pozornoci priskrbili su joj titulu "Visoke svećenice soula". Na njezinu živu izvedbu nije se gledalo samo kao na koncert, nego kao na "happening". U jednom koncertu bila bi pjevačica, pijanistica, plesačica, glumica, aktivistica, terapeutkinja i pacijentica istovremeno.[27] Na pozornici je njezina svestranost zaista dolazila do izražaja kretajući se od gospela do bluesa, jazza i američkog folka, do izvedbi s utjecajem europske klasične glazbe, i kontrapunktalnih fuga. U programe je uključivala monologe i dijaloge s publikom, i često je koristila tišinu kao glazbeni element.[28] Simone compared it to "mass hypnosis. I use it all the time"[15] Postoje mnogi snimci njenih koncerata koji odaju fragment njezine snage na pozornici, dosjetljivosti, senzualnosti i ponekad naizgledne zloslutnosti prema publici. Kroz većinu svoje karijere pratili su ju udaraljkaš Leopoldo Flemming i gitarist i glazbeni redatelj Al Schackman.[29]

"Težak" karakter[uredi - уреди]

Simone je u glazbenoj industriji pratio glas da je hirovita i teška karaktera, čemu se žestoko protivila. 1995. godine hicem iz zračnog pištolja ozlijedila je susjedovog sina jer joj je ovaj smijanjem omeo koncentraciju.[30] Također je pucala na izvršnog direktora izdavačke kompanije kojega je optužila za krađu tantijema.[31] Sada se zna da ova 'poteškoća' nije bio samo rezultat prekomjernog perfekcionizma, nego i psihijatrijskog stanja, najvjerojatnije bipolarnog poremećaja ili graničnog poremećaja osobnosti. Simone je zbog toga od 60-ih godina života nadaljte nerado uzimala lijekove za svoje zdravstveno stanje.[32] Sve ovo bilo je poznatlo samo malom broju intimnih prijatelja i bilo skrivano od javnosti dugi niz godina, sve do biografije "Break Down And Let It All Out" autora Sylvije Hampton i Davida Nathana objavljene 2004.

Počasti[uredi - уреди]

Na Dan ljudske dobrote 1974. u Washingtonu je više od 10 tisuća ljudi odalo poštovanje Simone za njenu glazbu i angažiranosti za dobrobit čovječanstva.[33][34] Od sveučilišta University of Massachussets i koledža Malcolm X primila je dva počasna doktorata u glazbi i društvenim znanostima,[35] nakon čega je preferirala da ju se oslovljava sa "dr. Nina Simone".[36] Samo dva dana prije smrti, počasnu diplomu dodijelio joj je Curtis Institute, škola koja ju je odbila na početku njene karijere.[37]

Pogled na homoseksualnost[uredi - уреди]

Među Simoninim obožavateljima i osobnim prijateljima bio je znatan broj homoseksualnih ljudi. Njen stav prema homoseksualnosti može se opisati kao ambivalentan.[38] S jedne strane, bio je određen njenim strogim vjerskim odgojem koji se protivi homoseksualnosti, a s druge je bila svjesna njene raširenosti među obožavateljima i u zabavljačkoj industriji.[39] Mnogi njoj bliski ljudi bili su homoseksualnog identiteta, uključujući i mlađeg brata, spisatelji Lorraine Hansberry, Langston Hughes i James Baldwin, kao i osnivači europskog kluba obožavatelja, David Nathan i Sylvia Hampton koji u svojoj biografiji iznose kako Simone nije imala problem sa homoseksualcima dok god o toj temi nije morala slušati eksplicitne razgovore.[38][40]

Ostavština[uredi - уреди]

Ninu Simone glazbenici iz raznih glazbenih stilova često navode kao svoj uzor i izvor nadahnuća, među kojima su i Jeff Buckley, Lauryn Hill, Alicia Keys, i Mary J. Blige.[3] [41] [42] [43] John Lennon je Simoninu inačicu pjesme "I Put a Spell on You" naveo kao izvor nadahnuća za pjesmu Beatlesa "Michelle".[43] Među glazbenicima koji su načinili obrade njenih pjesama su Jeff Buckley, David Bowie, Aretha Franklin, Donny Hathaway, The Animals, Muse, Michael Bublé, Katie Melua i Timbaland. Njena glazba često se pojavljuje u filmovima, računalnim igrama, remiksima, reklamama i televizijskim serijalima.

Glazba u filmu[uredi - уреди]

Diskografija[uredi - уреди]

Godina Album Tip Kompanija Billboard
1958. Little Girl Blue studijski Bethlehem Records
1959. Nina Simone and Her Friends studijski Bethlehem
1959. The Amazing Nina Simone studijski Colpix Records
1959. Nina Simone at Town Hall uživo/studijske snimke Colpix
1960. Nina Simone at Newport uživo Colpix 23 (pop)
1960. Forbidden Fruit studijski Colpix
1962. Nina at the Village Gate uživo Colpix
1962. Nina Simone Sings Ellington uživo Colpix
1963. Nina's Choice kompilacija Colpix
1963. Nina Simone at Carnegie Hall uživo Colpix
1964. Folksy Nina uživo Colpix
1964. Nina Simone in Concert uživo Philips Records 102 (pop)
1964. Broadway-Blues-Ballads studijski Philips
1965. I Put a Spell on You studijski Philips 99 (pop)
1965. Pastel Blues studijski Philips 8 (crnački)
1966. Nina Simone with Strings studijski Colpix
1966. Let It All Out uživo/studijski Philips 19 (crnački)
1966. Wild Is the Wind studijski Philips 12 (crnački)
1967. High Priestess of Soul studijski Philips 29 (crnački)
1967. Nina Simone Sings the Blues studijski RCA Records 29 (crnački)
1967. Silk & Soul studijski RCA 24 (crnački)
1968. Nuff Said uživo/studijski RCA 44 (crnački)
1969. Nina Simone and Piano studijski RCA
1969. To Love Somebody studijski RCA
1970. Black Gold uživo RCA 29 (crnački)
1971. Here Comes the Sun studijski RCA 190 (pop)
1972. Emergency Ward uživo/studijski RCA
1974. It Is Finished uživo RCA
1978. Baltimore studijski CTI Records 12 (jazz)
1980. The Rising Sun Collection ? Enja
1982. Fodder on My Wings studijski Carrere
1984. Backlash uživo StarJazz
1985. Nina's Back studijski VPI
1985. Live & Kickin uživo VPI
1987. Let It Be Me ? Verve
1987. Live at Ronnie Scott's uživo Hendring-Wadham
1993. A Single Woman studijski Elektra Records 3 (top jazz)
Dodatna diskografija
1969. A Very Rare Evening uživo ?
2003. Gold studijski, remasteriran Universal/UCJ
2004. Nina Simone's Finest Hour kompilacija Verve/Universal
2005. The Soul of Nina Simone ? RCA DualDisc
2006. The Very Best of Nina Simone kompilacija Sony BMG
2006. Remixed and Reimagined remiks Legacy/SBMG 5 (suvremeni jazz)

Izvori[uredi - уреди]

  1. Brun-Lambert. Nina Simone, het tragische lot van een uitzonderlijke zangeres. str. p. 57. 
  2. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. pp. 9-13. 
  3. 3.0 3.1 3.2 3.3 3.4 Mark Anthony Neal (04. 06. 2003.). "Nina Simone: She Cast a Spell—and Made a Choice". http://www.seeingblack.com/2003/x060403/nina_simone.shtml. pristupljeno 14. 08. 2007.. 
  4. Simone. I Put a Spell on You. str. p. 26. 
  5. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. p. 15. 
  6. Simone. I Put a Spell on You. str. p. 21. 
  7. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 41-43. 
  8. Brun-Lambert. Nina Simone, het tragische lot van een uitzonderlijke zangeres. str. p. 56. 
  9. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 48-52. 
  10. Simone. I Put a Spell on You. str. p. 60. 
  11. Simone. I Put a Spell on You. str. p. 65. 
  12. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 90-91. 
  13. "The Nina Simone Web: Chronology". 2003. http://boscarol.com/nina/html/manual/crono.html. pristupljeno 05. 08. 2007.. 
  14. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 114-115. 
  15. 15.0 15.1 Lords, Frank (1992). Nina Simone, La Legende (documentary) (DVD). France, United Kingdom: Quantum Leap. 
  16. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 120-122. 
  17. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 129-134. 
  18. Brun-Lambert. Nina Simone, het tragische lot van een uitzonderlijke zangeres. str. p. 231. 
  19. Celeste Sunderland (01. 07. 2005.). "All about Jazz: review "Fodder on My Wings" & "Baltimore"". http://www.allaboutjazz.com/php/article.php?id=18123. pristupljeno 05. 08. 2007.. 
  20. "BBCnews: Funeral held for singer Simone". 25. 04. 2003.. http://news.bbc.co.uk/1/hi/entertainment/music/2975871.stm. pristupljeno 22. 07. 2007.. 
  21. Jonathan Frank. "Talking Broadway Seattle: Aida". http://www.talkinbroadway.com/regional/seattle/se54.html. pristupljeno 14. 08. 2007.. 
  22. Mauro Boscarol. "Nina Simone Web: My Baby Just Cares for Me". http://boscarol.com/nina/html/where/mybabyjustcaresf.html. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  23. Hampton. A Musical Odyssey (David Nathan) in: Break Down And Let It All Out. str. pp. 196-202. 
  24. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. p. 47. 
  25. Mauro Boscarol. "Nina Simone Web: House of the Rising Sun". http://boscarol.com/nina/html/where/houseoftherising.html. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  26. Hampton. A Musical Odyssey (David Nathan) in: Break Down And Let It All Out. str. pp. 202-214. 
  27. "L'hommage: Nina Simone Biography". http://www.high-priestess.com/biography.html. pristupljeno 14. 08. 2007.. 
  28. Roger Nupie. "Dr. Nina Simone: Biography". http://www.ninasimone.com/nina.html. pristupljeno 14. 08. 2007.. 
  29. Simone. I Put a Spell on You. str. pp. 58-59. 
  30. "BBC Obituary: Nina Simone". 21. 04. 2003.. http://news.bbc.co.uk/2/hi/entertainment/2965225.stm. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  31. Tim Sebastian (25. 03. 1999.). "BBC Hard Talk: Putting Music First". http://news.bbc.co.uk/1/hi/entertainment/302438.stm. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  32. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. pp. 9-13. 
  33. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. p. 85. 
  34. John Kelly. "Answer Man: Kindness Turned Brutality". http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2005/04/24/AR2005042400984.html. pristupljeno 05. 01. 2007.. 
  35. Jody Kolodzey. "Remembering Nina Simone". http://www.inthesetimes.com/site/main/article/70/. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  36. Eric Hanson (2004). "A Diva's Spell" (pdf). Williams Alumni Review. http://www.williams.edu/alumni/alumnireview/fall04/Signature.pdf. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  37. "The Nina Simone Foundation". http://www.theninasimonefoundation.org/content.php?page=biography. pristupljeno 07. 12. 2006.. 
  38. 38.0 38.1 Hampton. Break Down And Let It All Out. str. p. 76. 
  39. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. p. 48. 
  40. Hampton. Break Down And Let It All Out. str. p. 124. 
  41. Jennifer Vineyard (2005). "Mary J. Wants To Bring Nina Simone Back To Life". http://www.mtv.com/movies/news/articles/1518220/12152005/story.jhtml. pristupljeno 14. 08. 2007.. 
  42. Raymond Fiore. "Entertainment Weekly: Seven who influenced Alicia Keys' Life". http://www.ew.com/ew/article/0,,1222282__1186026,00.html. pristupljeno 14. 08. 2007.. 
  43. 43.0 43.1 "The Nina Simone Web: Influenced by Nina". http://boscarol.com/nina/html/manual/influ.html. pristupljeno 14. 08. 2007.. 

Dodatna literatura[uredi - уреди]

  • Brun-Lambert, David (nizozemskom, prevedeno sa francuskog izvornika). Nina Simone, het tragische lot van een uitzonderlijke zangeres. predgovor napisala Lisa Celeste Stroud, pogovor Gerrit de Bruin. Zwolle: Sirene. ISBN 90-5831-425-1. 
  • Feldstein, Ruth (March 2005). ""I Don't Trust You Anymore": Nina Simone, Culture, and Black Activism in the 1960s". Journal of American History 91 (4). 
  • Hampton, Sylvia. Break Down and Let It All Out. David Nathan, predgovor napisala Lisa Celeste Stroud. London: Sanctuary. ISBN 1-86074-552-0. 
  • Simone, Nina; Stephen Cleary (2003) [1992]. I Put a Spell on You. predgovor napisao Dave Marsh (drugo izdanje izd.). New York: Da Capo Press. ISBN 0-306-80525-1. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди]