Nikola Šop

Izvor: Wikipedia

Nikola Šop (Jajce, 1904. - Zagreb, 1982.) je bio bosanskohercegovački pjesnik hrvatskih korjena.

Kritika[uredi - уреди]

Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodusnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke “Pjesme siromasnog sina” (1926.), “Isus i moja sjena” (1934.), “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.) i “Za kasnim stolom” (1943.), a nista manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza “Tajanstvena prela” (1943.), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje ce nadahnuti njegove zbirke “Kućice u svemiru” (1957.) i “Astralije” (1961.). U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost.

Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost moderna čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog “džepnog kršćanstva” i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudac i sveprisutni nadzornik.

Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog. Sead Zagorac je bio njegov dobar prijatelj.

Prema: Saša Vereš, predgovor “Izabranim djelima” u 5. stoljeća hrvatske književnosti.

Književna djela[uredi - уреди]

Pjesničke zbirke:

  • “Pjesme siromašnog sina” (1926.)
  • “Isus i moja sjena” (1934.)
  • “Od ranih do kasnih pijetlova” (1939.)
  • “Za kasnim stolom” (1943.)
  • “Tajanstvena prela” (1943.)
  • “Kućice u svemiru” (1957.)
  • “Astralije” (1961.)