Niko Mirošević-Sorgo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Niko Mirošević-Sorgo
Biografija
Datum rođenja 13. avgust 1885.
Mesto rođenja Dubrovnik (Austrougarska)
Datum smrti 13. septembar 1966
Mesto smrti London (Velika Britanija)
Mandat(i)
Poslanik (ambasador) u Vatikanu
31. mart 193730. jul 1941. (1943)
Ministar socijalne politike i narodnog zdravlja, Ministar pravde, Ministar građevina
26. jun 194329. februar 1944.

Nikola Niko Mirošević-Sorgo (Dubrovnik, 13. avgust 1885London, 13. septembar 1966) hrvat i jugoslovenski političar, diplomata i pesnik. Poslanik (ambasador) Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu u vreme Drugog svetskog rata. Njegovo pesničko delo, iako neveliko po obimu, našlo se u dve antologije srpskih pesnika u emigraciji, odnosno u dijaspori.

Biografija[uredi | uredi kod]

Niko Mirošević-Sorgo je najstarije dete Hermana Miroševića, pomorskog kapetana i Marije Mirošević-Sorgo (rođene Natali). U tom braku rođene su i kćerke: Eleonora i Marina. S majčine strane, Niko je bio i direktni naslednik poznate plemićke porodice Sorgo. To je i potvrđeno carskim ukazom Franca Jozefa od 5. januara 1905. godine, i od tada je ova porodica poznata kao Mirošević-Sorgo.

Neposredno pred Drugi svetski rat, Niko će postati ambasador Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu. U to teško vreme, on će se boriti za zaštitu interesa države i naroda i ukazivati na podršku ekstremno desnih, ustaških krugova koju su dobijali od dela sveštenstva Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj, te će na to ukazivati i jugoslovenskoj vladi. Kao ambasador je više puta protestvovao u Vatikanu zbog toga, još i pre početka rata, 1940. godine. Ukazivao je na to i nadbiskupu Stepincu, kako sveštenici nekih biskupija podržavaju i pomažu Pavelića, ali nije naišao na razumevanje.

Nakon početka rata i uspostavljanja fašističke Nezavisne Države Hrvatske, prilikom audijencije kod pape, juna 1941. protestvovao je povodom Pavelićeve posete i ukazivao je da ustaški režim sprovodi "teror protiv pravoslavnih i katoličkih Srba, Jevreja, pa i samih Hrvata koji su za integritet Jugoslavije". Ponovo je ukazivao i na umešanost katoličkog klera i saradnju s Pavelićem, te na kompromitaciju Rimokatoličke crkve.

Emigracija[uredi | uredi kod]

Vatikan je bio nezadovoljan zbog Pavelićevog režima, i uprkos pritiscima nije priznao NDH. Međutim, Musolinijeve vlasti će proterati Miroševića-Sorga, što će izazvati proteste Vatikana. Nakon odlaska, obavljaće svoje dužnosti u Švjacarskoj, Lisabonu, Kairu i Londonu, gde će biti ministar jugoslovenske Vlade u egzilu.

Nakon završetka profesionalne karijere u politici i diplomatiji, nastaviće da živi s porodicom u Londonu i baviće se pisanjem.

Porodica[uredi | uredi kod]

Niko je bio u braku s Dobrilom Mirošević-Sorgo (rođena Jefremović, 1889-1982). Sinovi: Branko (rođ. 1924), Ivan (1926-1991) i Poznan (rođ. 1931). Unuci: od Ivana - Nikolas (Nicholas, rođ. 1954), Mara (rođ. 1955), Mark (rođ. 1957), Vladimir (rođ. 1959) i Andrej (1961-2000); od Poznana - Antun (rođ. 1968) i Izabel (Isabelle, rođ. 1971).

Književni rad[uredi | uredi kod]

Niko Mirošević-Sorgo će za života objaviti zbirku poezije "Iz dokonih časova", u Londonu 1953. godine. Njegove pesme će se naći u antologiji "Duhovno stvaralaštvo srpske emigracije" Borivoja Karapandžića, objavljenoj 1978. godine u Melburnu, a zatim i u Novom Sadu 1999. godine. Druga antologija u kojoj je zastupljen njegov rad je "Prećutane pesme" Slobodanа Vuksanovića, objavljena 1993. godine. Ovo je antologija srpskih pesnika iz dijaspore, koji su stvarali od dolaska nove vlasti posle rata i čije delo nije bilo predstavljeno čitaocima u zemlji. To je antologija prećutanih pesama srpskih disidenata u Jugoslaviji. Mirošević-Sorgo je zastupljen prvi među kolegama, kao najstariji pesnik koji se našao u ovoj zbirci.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Pre­kr­šta­va­nje Sr­ba u Ne­za­vi­snoj Dr­ža­vi Hr­vat­skoj u pre­pi­sci kra­ljev­ske vla­de i Po­slan­stva u Va­ti­ka­nu 1941-1943. go­di­ne – Pri­log pro­u­ča­va­nju isto­ri­je kon­ver­zi­je“, Zbor­nik ra­do­va Fi­lo­zof­skog fa­kul­te­ta Uni­ver­zi­te­ta u Pri­šti­ni, Bla­ce 2001, str. 215-222.
  • Milan Koljanin, Jevreji i antisemitizam u Kraljevini Jugoslaviji 1918-1941, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 2008.
  • Radmila Radić, Jugoslavija i Vatikan 1918-1992, Anali za istrske in mediteranske študije, Koper, 2014, str. 691-700.
  • Borivoje Karapandžić, Duhovno stvaralaštvo srpske emigracije, Melburn : Srpska misao, 1978.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]