Nikša Bareza
Nikša Bareza | |
|---|---|
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 1936. |
| Mjesto rođenja | Split, |
| Prebivalište | Graz |
| Zanimanje | Dirigent |
| Muzički rad | |
| Period aktivnosti | 1970-ih-danas |
| Ostalo | |
| Nagrade | Nagrada Milka Trnina nagrada Judita (tri puta) Nagrada Josip Štolcer Slavenski nagrada Porin Nagrada Lovro pl. Matačić |
Nikša Bareza (Split, 1936.), hrvatski je dirigent.
Više od trideset godina dirigira po najvećim europskim opernim kućama i koncertnim dvoranama, te je dugogodišnji (od 1992.) šef-dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Od 2001. godine također je šef dirigent Opere i filharmonije Robert Schumann u Chemnitzu. U sklopu Splitskoga ljeta zajedno s ansamblom Opere splitskoga HNK, ostvario je niz zapaženih glazbenih izvedba.
Životopis[uredi | uredi kod]
Nikša Bareza rođen je 1936. godine u Splitu. U rodnom gradu pohađao je klasičnu gimnaziju i glazbenu školu za glasovir[1]. U Zagrebu studira dirigiranje na Muzičkoj akademiji, a 1. prosinca 1959. godine diplomira ravnajući izvedbom Verdijeva "Krabuljnoga plesa" u HNK-u. Nakon Zagreba na usavršavanje je otišao u Salzburg kod profesora Hermanna Scherchena i Milana Sachsa[2]. Od 1957. godine djeluje kao asistent i dirigent (tadašnjem šefu Milanu Sachsu) Opere u Zagrebu, a od 1965. do 1974. godine bio je i njezin ravnatelj. U tom periodu dobitnik je brojnih nagrada, te istodobno početak europske karijere[1]. Nakon Zagreba odlazi u Operu u Zürichu, te uskoro dirigira popularnim inozemnim ansamblima značajne reputacije poput Nurnberškom filharmonijom, orkestrom teatra Kirov u Lenjingradu, pa potom u Moskvi, Rigi, Minsku, dok 1976. godine u Boljšoj teatru dirigira Verdijevom Aidom. Također nastupa u Staatsoperi u Beču, a u Parizu s ORF orkestrom sudjeluje na tri koncerta u Theater Champes-Elysees.
Sa popularnim orkestrima sudjeluje na brojnim značajnim glazbenim festivalima, a neki od njih su Athens Festival, Wiener Festwochen, Bordeaux Festival, Festival delle Novita Bergamo, Steirscher Herbst Graz, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Soeul Festival i mnogi drugi. Također nastupa u velikim Opernim kućama poput Wiener Staatsoper, Hamburg Staatsoper, Opera u Genevi, Teatro Reggio u Torinu, Opernhaus u Zürichu, Opernhaus u Grazu, Teatro La Fenice u Veneciji.
1981. godine u Grazu postaje ravnatelj Opere, njezin prvi dirigent i šef dirigent tamošnje filharmonije[2]. U tom uspješnom glazbenom djelovanju Nikša Bareza postavlja integralne verzije tetralogije Prsten Niebelunga Richarda Wagnera u Grazu, a izvedba je snimljena za austrijsku državnu televiziju ORF, te je proglašena glazbenim događajem sezone.
Od 1991. godine Bareza surađuje sa milanskim simfonijskim orkestrom Teatra alla Scala, te sa njegovim glazbenim direktorom Riccardom Mutijem realizira Wagnerovog Parsifala. Polovicom 1998. godine također u Scali dirigira Puccinijevom operom Manon Lescaut, a potom i Wagnerov Götterdämmerung (Sumrak bogova). Od 1992. ravna sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, a od 2001. godine također je šef dirigent Opere i filharmonije "Robert Schumann" u Chemnitzu. Istodobno na poziv intendantice Mani Gotovac postaje umjetničkim ravnateljem Opere splitskog HNK.
U Parizu je dobio platinastu diskografsku medalju za operu Il Campiello Ermanna (Ermanno Wolf-Ferrari), koju je u Trstu snimio zajedno s ansamblom Kazališta Giuseppea Verdija.
Među mnogobrojnim Berezinim postignućima u hrvatskoj diskografiji, osobito je zapaženo kompaktno izdanje Alpske simfonije Richarda Straussa u izvedbi Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Glazbeni kritičari u svakoj prigodi ističe inzvarednu predanost Berezina pristupa glazbenome djelu, njegovo veliko iskustvo, istančan osjećaj za stil te rafiniranu interpretaciju svake pojedinosti, a posebice se osvrće na njegovo sjajno poznavanje Wagnerove glazbe[3].
Nagrade[uredi | uredi kod]
Nikša Bareza dobitnik je brojnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Dobitnik je nagrade koja nosi ime austrijskog baroknog skladatelja Johanna Fuxa. Nagradu dobiva odmah po njenom ustanovljavanju kao prvi dobitnik, a dodijeljena mu je za zasluge na području glazbene umjetnosti u Austriji. Nagradu grada Graza dobiva za rad s Filharmonijom i Operom , a u Hrvatskoj dobiva sve značajnije nagrade za glazbeno djelovanje poput nagrada Vladimir Nazor, Milka Trnina, Judita (tri puta), Josip Štolcer Slavenski, diskografske nagrade Porin, Lovro pl. Matačić i mnoge druge.
- 1965. - za Pelleas i Melisande C. Debussyja
- 1971. - za Zaljubljen u tri naranče S. Prokofjeva
- 1972. - za Un contre tous V. Hugoa i Ive Maleca
- 1974. - za Zauberflöte W. A. Mozarta
- 2008. - diskografska nagrada Porin za životno djelo
- 2014. - nagrada Lovro pl. Matačić HDGU za životno djelo [4]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 Hrvatsko narodno kazalište Split Arhivirano 2002-08-17 na Wayback Machine-u - Nikša Bareza, Umjetnički ravnatelj kazališta]
- ↑ 2,0 2,1 Matica.hr - Tako i nikako drukčije - Nikša Bareza, dirigent. 21. prosinca 2006.g., razgovarala Marija Barbieri
- ↑ Splitsko-ljeto.hr - Simfonijski orkestar HRT-a, dirigent: Nikša Bareza Arhivirano 2009-02-28 na Wayback Machine-u
- ↑ MIC: Mo. Nikša Bareza dobitnik Nagrade "Lovro pl. Matačić" Arhivirano 2014-03-27 na Wayback Machine-u, pristupljeno 27. ožujka 2014.
