Nicola Pisano
| Nicola Pisano | |
|---|---|
| Gotika | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | oko 1220. / 45. |
| Smrt | između 1278 / 84. |
| Nacionalnost | Talijan |
| Opus | |
| Polje | skulptura |
| Praksa | Pisa, Siena, Perugia, Pistoia, Bologna |
| Znamenita djela | |
Nicola Pisano (negdje u Apuliji, između 1220. / 45. - Pisa, između 1278 / 84.[1]), bio je skulptor, prvi veliki majstor talijanskog duecenta, koji je svojim skulpturama jasno demonstrirao prelaz iz romanike u gotiku.[2]
Njegov rad na području skulpture odigrao je sličnu ulogu, kao i kasniji Giottov u slikarstvu. Obrat je bio u prikazivanju čovjeka i realnosti njegova zemaljskog okruženja, kao tema dostojnih za umjetnost. Stav koji je za tadašnju srednjovjekovnu religioznost bila gotovo bogohulna ideja.[1] Nicola je zajedno sa sinom Giovannijem i drugim umjetnicima zaposlenim u njegovoj bottegi stvorio novi skulptorski stil kraja 13 i početka 14. vijeka u Italiji.[2]
Biografija[uredi | uredi kod]
Pisanovo porijeklo je nejasno, u dva dokumenta iz maja 1266. navodi se kao Nicola de Apulia (ali je nejasno jel mu je to prezime ili kraj iz kog potiče), dok se u druga dva iz 1258. i 1273. navodi kao Pisis ili Pisanus.[1]
Danas se smatra da je bio iz Apulije i da se preselio u Pisu zbog veće mogućnosti za rad. Blisko savezništvo Pise sa Fridrikom II i Svetim Rimskim Carstvom, čak i nakon Fridrikove smrti 1250., dalo bi dobre razloge za Nicolino preseljenje u taj grad i za iznenadnu pojavu antičkog stila propovjedaonice koju je isklesao.[2]
Za skulptora se vjerovatno školovao, kakva je bila srednjovjekovna praksa, u nekoj od tadašnjih bottega u Pisi, ili u Apuliji kod nekog od zanatlija koje je hoenštaufovovski Svetorimski car Fridrik II angažirao da mu ukrase njegove goleme građevine.[2] Nicola Pisano je očigledno bio upoznat i inspiriran rimskom skulpturom, naročito reljefima sa sarkofaga, kao i sa bizantskom ikonografijom, na čijim tragovima izgradio svoj stil.[3]
I o njegovim počecima se ništa nezna, ali se zna da je izradio propovjedaonice za Krstionicu u Pisi (dovršena 1259.-60.) i Siensku katedralu (1265.-69.). U izradi te posljednje pomagali su članovi njegove bottege sin Giovanni Pisano, Arnolfo di Cambio i braća Lapo i Donato.[1] Za nju mu je u aprilu 1259. isplaćeno šest srebrnih solda.[4]
U to vrijeme je izradio nacrt za sarkofag sv.Domenica za dominikansku crkvu u Bologni (izveden 1261.-1267.) i za fontanu na trgu u Perugi (dovršena 1278.), koju je zajedno sa sinom Giovannijem ukrasio skulpturama i reljefima.[2]
Šesterokutnu propovjedaonicu u Pisi, nose stupovi sa gotičkim trolisnim lukovima, podijeljeni skulpturama postavljenim na kapitelima i likovima proroka u okvirima lukova. Pet reljefa na parapetu, razdojeni snopovima stupova, prikazuju Rođenje, Poklonstvo mudraca, Prikazanje u Hramu, Raspeće i Posljednji sud.[1] Propovjedaonica u Pisi označava jedan od izvanrednih trenutaka u historiji zapadne umjetnosti kad se rodio novi stil.[2]
Gotički elementi su još naglašeniji u konstrukciji osmerokutne propovjedaonice u Sieni, u kojoj ima i više reljefa.[1] Neugodni odnos između antike i gotike najizraženiji je na 25 kutnoj fontani iz Peruge, na čijim su reljefima izmešane priče o Romulu i Remu, Ezopove basne sa likovima njegovih suvremenika kao starozavjetnih ličnosti..[2]
Nicola je 1273. dobio narudžbu da izradi oltar za Katedralu San Zeno u Pistoji, od kojeg danas nema traga.[1]
Giorgio Vasari navodi da se Nicola okušao i kao arhitekt firentinske bazilike Santa Trinita, ali je ona vjerojatno sagrađena nakon njegove smrti.[1]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 „Nicola Pisano” (talijanski). Treccani. Pristupljeno 6.2.2022.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 „Nicola Pisano” (engleski). Encyclopaedia Britannica. Pristupljeno 6.2.2022.
- ↑ „Nicola Pisano” (hrvatski). Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 6.2.2022.
- ↑ „The Cathedral of Santa Maria Assunta” (engleski). Opera della Metropolitana. Pristupljeno 7.2.2022.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Nicola Pisano (it)
- Nicola Pisano (sh)