Nezavisne katoličke crkve

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Hristos
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Nezavisne katoličke crkve su kršćanske crkve koje se identificiraju s katoličkom tradicijom ali nisu u zajedništvu s rimskim biskupom ili bilo kojom drugom crkvom čije sakramente priznaje Rimokatolička crkva (kao što su pravoslavne i neke drevnoistočne crkve). Praktično sve grupacije unutar nezavisnog katoličkog pokreta tvrde da njihovi biskupi imaju valjanu apostolsku sukcesiju. Biskupe nezavisnih katoličkih crkava ponekad se naziva episcopi vagantes ("lutajući biskupi") budući da nisu pridruženi nijednoj većoj crkvenoj zajednici.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Iako se pojam starokatolici prvi puta koristi 1853. kao naziv za katolike iz Utrechta (Nizozemska), većina historičara pojavu "modernog" starokatoličkog pokreta smješta u 1870-e. Nakon Prvog vatikanskog sabora 1870. godine znatan broj austrijskih, njemačkih i švicarskih katolika odbacio je proglašenje papine nepogrešivosti i napustio Katoličku crkvu kako bi osnovao vlastite crkve nezavisne od pape. Te je crkve podržavao starokatolički biskup Utrechta koji je redio njihove svećenike i biskupe, a kasnije su one stupile u formalniju uniju pod nazivom Utrechtska crkvena unija.[1]

"Nezavisni" katolički pokret je u Veliku Britaniju stigao 1908, kada je Arnold Harris Matthew posvećen za biskupa u Utrechtskoj starokatoličkoj crkvi. U Utrechtu su pogrešno mislili da Matthew u Ujedinjenom Kraljevstvu ima znatan broj sljedbenika, te da će velik broj klera htjeti napustiti Anglikansku crkvu nakon što je papa Leon XIII proglasio nevažećim anglikansko ređenje. Matthew je smatrao da će starokatoličanstvo pružiti utočište nezadovoljnom kleru. Međutim, do masovnog prelaska nikada nije došlo. Prije prekida zajedništva s Utrechtskom unijom, Matthew je zaredio nekoliko pojedinaca za biskupe i svećenike, od kojih se ubrzo razvilo nekoliko novih crkava, uključujući Liberalnu katoličku crkvu čiji je prvi biskup bio James Wedgewood, posvećen od F. S. Willoughbya, kojeg je pak posvetio Matthew.[1]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 A Brief History of Independent Catholicism in North America . Preuzeto 6. oktobra/listopada 2013. ((en))