Nepokrenuti pokretač

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kretanja kosmosa je činjenica koju filozofi pokušavaju da objasne pretpostavkom prvog pokretača.

Nepokrenuti pokretač ili nepokrenuto pokretalo[1] (grč. τὸ κινοῦν ἀκίνητον) je, u Aristotelovoj filozofiji, ono što je uzrok svem kretanju, a samo nije pokrenuto. Aristotel ovim izrazom označava umove koji pokreću planetarne sfere.[2]

Teorija o nepokrenutom pokretaču predstavlja verziju kosmološkog argumenta za postojanje boga.

U filozofiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Antika[uredi - уреди | uredi izvor]

Stari Grci su verovali da prirodu karakteriše težnja da se stavi u pokret ono što je potencijalno, a svaka promena stremi prema svom cilju, odnosno svrsi (vidi teleologija). Svrha je inicijator kretanja, pošto je to krajnji uzrok.[3] Za Anaksagoru je um prvi pokretač svemira,[4] a sve ostalo se dalje razvija zahvaljujući mehaničkim silama u samoj materiji.

Aristotel je razumskim putem, promatrajući prirodu, ustanovio kako se sve kreće i zbiva, ali se ne kreće samo od sebe već od nekog drugog. No, načelo regressus in infinitum jasno kaže da u beskonaĉnosti nema prvoga i da negdje treba stati.[5]

Očito je da postoji nekakvo počelo, te da uzroci bića nisu beskonačni, niti u izravnu slijedu, niti prema vrsti. Isto tako, ne može jedno od drugoga kao od tvari nastajati u beskonačno (na primjer, meso od zemlje, zemlja od zraka, zrak od ognja, i nikako ne prestajati); a isto tako ni ono odakle je počelo kretanja (na primjer da čovjek biva pokretan zrakom, zrak Suncem, i Sunce svađom, te da tome nikad ne bude kraja). A isto tako ne može ići u beskonačno ni ono poradi čega je što: pa je šetanje poradi zdravlja, zdravlje poradi blaženstva, a ono opet poradi čega drugog, i tako uvijek jedno biva poradi drugoga. [...] Od stvari koje su tim načinom beskonačne, i uopće od beskonačnoga, svi su dijelovi jednako srednji sve do sadašnjeg časa; tako te ako nema prvog, nema nikakva uzroka.[6]

Iz toga slijedi da mora postojati neko nužno biće koje nije pokrenuto ni od koga, a koje u isto vrijeme sve ostalo pokreće. Taj prvi uzrok, koji pokreće sve ostalo i sve ostale uzroke jest sama djelatnost (actus purus). Aristotel je prvi koji je svom pokretaču nadjenuo ime bog.[5]

Srednji vek[uredi - уреди | uredi izvor]

Za srednjevekovnu sholastiku je posebno važan pojam prvi pokretač (lat. Primum Mobile) ili prvi nepokrenuti pokretač (grč. τὸ πρῶτον κινοῦν ἀκίνητον) koji označava izvor svakog kretanja, savršeno biće.

Toma Akvinski je formulisao pet argumenata kojima dokazuje božje postojanje. On prvo koristi "dokaz iz kretanja" kao dokaz postojanja Boga. Po njemu, "svaka stvar koja se kreće pokrenuta je od nečega drugog." Ako je to drugo i samo pokrenuto, onda ono mora biti pokrenuto nekim trećim pokretačem. Budući da beskonačan niz uzroka nije moguć, Akvinski zaključuje da na kraju dolazimo do jednog nepokretnog pokretača, prvog pokretača, i "svi razumeju da je to bog".[7] Dalje, on koristi argument za neuzrokovani uzrok, koji glasi: "Sve ima svoj uzrok. I svaki uzrok opet ima svoj uzrok. Ali, ne možemo imati beskonačan niz uzroka. Stoga, mora postojati neki neuzrokovani uzrok koji uzrokuje svaku promjenu, ali pri tom sam nije prouzrokovan ničijim utjecajem. Takav neuzrokovani uzrok ljudi nazivaju Bog."[5]

Nepokretni pokretač je samodovoljan sebi i njegovo pokretanje nije uzrokovano potrebom da aktuelizuje bilo kakav potencijal. Budući da je potpuno obuzet sobom, nepokretni pokretač ne može da dejstvuje u svetu, pa je ovaj aspekt Aristotelovog učenja formalno osuđen na hrišćanskom Zapadu 1277. godine.[3]

Novi vek[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema Spinozi, uzrok samog sebe je ono čija suština sadrži u sebi postojanje, ili čija se priroda ne može shvatiti drugačije nego kao postojeća.[8]

Po Lajbnicu, posljednji uzrok stvari treba biti u jednoj nužnoj supstanciji, u kojoj cjelokupna promjena ima osnovu kao u svom praizvoru, a to je ono, što nazivamo Bogom. Kako je ta supstancija dovoljan razlog čitave te cjeline, koja je u svim svojim dijelovima povezana, to postoji samo jedan Bog. Može se također zaključiti, da ta najviža, jedinstvena, univerzalna i nužna supstancija, koja izvan sebe nema ništa, što bi bilo od nje nezavisno, mora biti bez granica i sadržavati u sebi svu moguću stvarnost.[9]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Tomislav Ladan navodi ovaj prevod kao precizniji jer je u pitanju srednji rod; u Aristotel, Metafizika (str. 113), Zagreb, 2001.
  2. up. Fizika VII-VIII; Metafizika XII)
  3. 3,0 3,1 Nepokretni pokretač, Oksfordski filozofski rečnik, Sajmon Blekburn, Svetovi, Novi Sad, 1999. ISBN 86-7047-303-8
  4. Herman Diels, Predsokratovci II (str. 35), Zagreb 1983.
  5. 5,0 5,1 5,2 Put Alvina Plantinge u dokazivanju Božjeg postojanja
  6. Aristotel, Metafizika (str. 48), Zagreb, 2001.
  7. Frederik Koplston, Srednjovekovna filozofija (str. 340), Beograd, 1989.
  8. Spinoza, Etika (str. 3), Beograd, 1983.
  9. Gotfrid Vilhelm Lajbnic, Monadologija (izvod iz dela)

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]