Neoromanika

Izvor: Wikipedia
Neoromanika
Neoromanički Natural History Museum u Londonu (arhitekt: Alfred Waterhouse: 1873. - 1880.)
Neoromanički Natural History Museum u Londonu (arhitekt: Alfred Waterhouse: 1873. - 1880.)

Neoromanika je bio jedan smjer unutar stilskog razdoblja historicizma koji je okvirno trajao od prve trećine 19. do prve trećine 20. vijeka, [1]gotovo istovremeno kad i neogotika. Ona je bila nostalgično vraćanje korijenima ranokršćanstva, pa je kao svoj uzor imala romaniku.

Po njemačkim zemljama zvali su je Rundbogenstil (Stil oblog luka) a po Francuskoj i Engleskoj - Normanski stil, u Italiji - Longobardski stil zbog tog jer je u 11. i 12. vijeku romanika uhvatila najviše korijena po Lombardiji.

Historija i karakteristike[uredi - уреди]

Za razliku od neogotike - neoromanika nije počivala na nikakvim teorijama o stilu koji najviše odgovara nacionalnom biću ili određenoj konfesiji, - već je bila nešto kao povratak jednostavnosti i iskrenosti ranokršćanstva, preko bizanta do romanike. [1] Velike ravne plohe novih građevina, lako su se razigravale lunetama romaničkih prozora i vrata, a krovni vijenci nizom slijepih arkada. Zbog tog su neoromaničke građevine postale popularne i kod gradnje običnih svjetovih objekata, poput tvornica, banaka, željezničkih stanica, bolnica a ne samo sakralnih objekata kao što je to bio slučaj sa neogotikom.

Neoromanička zgrada Univerziteta u Zagrebu

Najznačajniji predstavnici neoromanike u Engleskoj bili su; Thomas Henry Wyatt (crkva Ivana Krstitelja - Hindon), D. Brandon (Dvorac Hensol), James William Wild (Toranj Grimsby), Henry Clutton (samostan Battle). Po Njemačkoj su to bili; Heinrich Hübsch (katedrala u Speyeru), Friedrich Ludwig Persius (Dvorac Babelsberg u Potsdamu), Friedrich August Stüler (Nationalmuseum Stockholm), Friedrich von Gärtner (Bayerische Staatsbibliothek München)[2] i Heinrich Strack. U Italiji su glavni protagonisti bili Luca Carimini [2](crkva Antuna Padovanskog, Rim) i Camillo Boito (škole, bolnice), u Danskoj, Johan Daniel Herholdt (biblioteke, željezničke stanice), u Francuskoj Léon Vaudoyer (katedrala u Marseillesu), [1]a u Holandiji Hendrik Petrus Berlage (Berlage Amsterdam).

Neoromanika je bila osobito popularna u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, u kojoj su brojne novoosnovane protestanske kršćanske zajednice pronašle uzor za gradnju svojih crkava. Tu modu osobito je proširio arhitekt Henry Hobson Richardson[1], pa se po njemu čak to i zvao Ričardsonova neoromanika (Richardsonian Romanesque). On je izgradio u drugoj polovici brojne objekte od Albanya, Bostona, Buffala, Chicaga do Pittsburgha - najpoznatiji njegov objekt je katedrala sv. Trojstva u Bostonu (1872.). Pored njega bio je poznat i Thomas Alexander Tefft koji je romaničke lukove ukomponirao u izgradnji ne samo crkava već i industrijskih pogona i željezničkih stanica.

Neoromanička Đakovačka katedrala

Neogotika po južnoslavenskim zemljama[uredi - уреди]

Unutar Austro-Ugarske postojala je neka prešutna podjela da gotika, pa onda i neogotika kao stil više odgovara zemljama sjeverno od Alpa, - dakle - Cislajtaniji, a romanika Translajtaniji odnosno ugarskom dijelu carstva, jer zbog historijskih prilika (osmanski prodor) taj dio carstva praktički nije ni imao gotiku. Iako tu podjelu treba uzeti sa rezervom, jer su se i po Cislajtaniji gradili neoromanički objekti, i obrnuto. Ipak je nekako neoromanika bila više zastupljenija u Translajtaniji.

Slovenija[uredi - уреди]

U Sloveniji je u stilu neoromanike izgrađena crkva sv. Janeza Krstnika u Ljubljani (1857.), Bazilika Majke milosrdne u Mariboru i crkva u Dobavi.

Hrvatska[uredi - уреди]

Prvi veliki neoromanički objekt bila je Bolnica milosrdnih sestara građena od 1855. do 1856., po projektu Ludwiga von Zettla na sjevernoj strani današnjeg Trga maršala Tita u Zagrebu. [3] Nakon toga krenula je izgradnja Đakovačke katedrale (1866. - 1882.) koju je biskup Josip Juraj Štrosmajer naručio kod bečkog eksperta za historicističke stilove Friedricha von Schmidta. Ona je postala paradigmatski objekt za izgradnju sličnih objekata po Panonskoj ravnici (Baranja, Banat, Srijem, Bačka, sve do Beograda) bez obzira dali se radilo o katoličkim, pravoslavnim ili kalvinistčkim crkvama. Među značajnijim objektima je zgrada HNK Osijek podignuta 1866. i Palača Venezia (arhitekt Giacomo Zammatti) 1886. u Rijeci.

Jedan od posljednjih objekata podignut u tom stilu bila je Crkva sv. Blaža u Zagrebu, izgrađena od 1912. do 1915., - arhitekta Viktora Kovačića, koji je puno protestirao protiv gradnje (rekonstrukcije) Zagrebačke katedrale u neogotičkom stilu i rušenja stare romaničke. Ukratko on je mislio da je to loš import Hermanna Bolléa i da ne odgovara duhu zemlje.

Bosna i Hercegovina[uredi - уреди]

Najveći objekt podignut u tom stilu je Katedrala Srca Isusova u Sarajevu (1884. -1889.), ali ne kao čisto neoromanička, već kao mješavina neoromanike i gotike. Među većim objektima je to bio i Hotel Neretva u Mostaru 1892.

Srbija i Vojvodina[uredi - уреди]

U neoromaničkom stilu podignuta je katolička katedrala u Petrovaradinu, karmelićanski samostan u Somboru i franjevačka crkva u Subotici. U istom stilu podignuta je Vaznesenjska crkva u Beogradu 1863., Kapetan-Mišino zdanje (1863.) u Beogradu uz brojne manje pravoslavne crkve, Sremska Kamenica, Paragovo (Novi Sad) ...

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 "Neoromànico" (talijanski). Sapere. http://www.sapere.it/enciclopedia/neorom%C3%A0nico.html. pristupljeno 28. 11. 2012. 
  2. 2.0 2.1 "Neoromanico" (talijanski). Enciclopedia Treccani. http://www.treccani.it/enciclopedia/neoromanico/. pristupljeno 28. 11. 2012. 
  3. "Vivat Academia!" (hrvatski). Matica Hrvatska. http://www.matica.hr/Vijenac/Vij154.nsf/c9229dcf25deb87e002568790033d4aa/6fbf0f63a50b63e800256879007cc330?OpenDocument. pristupljeno 1. 9. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]