Nekropola stećaka Boljuni

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Stećak Vlatka Vukovića u nekropoli Boljuni

Nekropola Boljuni, općina Stolac, nalazi se na listi 30 srednjovjekovnih nekropola stećaka koje su 2016. godine proglašene Svjetskom baštinom UNESCO-a. Na listi su 22 nekropole u Bosni i Hercegovini, po 3 u Srbiji i Crnoj Gori, a 2 u Hrvatskoj.[1] U obrazloženju se, između ostalog, navodi:

Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici, nastali od XII-XVI vijeka na teritoriji jugoistočne Evrope na kojoj su danas Bosna i Hercegovina, zapadna Srbija, zapadna Crna Gora i srednja i južna Hrvatska. Značajni su po svojoj interkonfesionalnosti, i korišteni su kod ukopa pripadnika sve tri srednjovjekovne hrišćanske zajednice (Pravoslavna crkva, Katolička crkva i Crkva bosanska).[2]


Nekropola je i nacionalni spomenik BiH.[3]

Lokacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Nekropola stećaka Boljuni nalazi se u zaseoku Boljuni, koje je u sastavu sela Bjelojevići, 15 km jugozapadno od Stoca, uz cestu Stolac - Hutovo Blato. Smještena je u ravnici, ispod seoskih kuća i raspoređena u dvije skupine, na rastojanju od oko 400 m. U okolici ima tragova iz ilirskog doba (gradina i tumuli), a nedaleko je lokalitet Crkvina, vjerovatno kasnoantičkog perioda i ostaci groblja (ranosrednjovjekovnog?).

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Svrstani su u nizove i orijentirani isključivo u pravcu zapad - istok, ili sa malim skretanjem od tog pravca. Nekropola se sastoji od: 82 ploče, 176 sanduka, 12 sljemenjaka i 4 krstače. Od ukupnog broja 92 su ukrašena i to: 29 ploča, 57 sanduka i 6 sljemenjaka. Po broju ukrašenih spomenika spadaju među nekoliko velikih nekropola koje su najbogatije ukrašene.[4]

U reljefne motive koji se najčešće pojavljuju spadaju povijene lozice sa trolistovima, kao bordura na vodoravnim stranama ploča ili kao friz na uspravnim stranama sanduka. Ovaj motiv je karakterističan za čitavu Hercegovinu, ali se ovdje javlja u relativno velikom broju. Česti su i štitovi sa mačevima i rozete koje se javljaju u više varijanti: kao heraldičke oznake na štitovima, u kompoziciji sa polumjesecom ili samostalno. Pojavljuju se i kao stilizirane rozete sa tordiranim kružnim vijencima ili predstavljene kao krst - rozete. Zatim po brojnosti slijede plastične vrpce, razne bordure, krst - obični ili stilizirani, polumjesec, ljiljani, biljne stilizacije sa spiralama i grozdovima, arkade i mačevi. Brojne su figuralne predstave i kompozicije: scene lova na jelena, turniri i kola. Tu su i fantastične životinje, figure lava i konjanika.[5]

Originalni motivi Boljuna su: lav, žena sa djetetom u narjučju, stilizirane rozete, fantastične životinje u vidu guštera i kolo sa kolovođom koji jaše na jelenu. [6]

Po broju natpisa, ukupno 19, Boljuni pružaju historijske podatke i podatke važne za kulturnu istoriju Bosne i Hercegovine. U natpisima se spominju imena sahranjenih Bogavca Taraha Boljunovića, umro prije 1477; Radića Vladisalića; Heraka i Radoslava Herakovića koji leže “na svojoj plemenitoj”; Petra Vukića i njegovog brata i drugih. Neke od tih ličnosti su i historijski dokumentirane. Dakle, tu su sahranjeni pripadnici grupe Boljuna - Vladisalića, koji su pripadali Donjim Vlasima.

Tu je i grob čuvenog vojskovođe Vlatka Vukovića Kosače, gospodara Huma i vojskovođe bosanskog kralja Tvrtka I., koji je prvi pobijedio Osmanlije kod Bileće 27. kolovoza 1388. godine, te sudjelovao kao vojskovođa u bitci na Kosovu polju 1389. i preminuo 1392. godine. Na njegovom grobu uklesano je:

Quote right font awesome.svg „a se leži dobri junakь i čoek vlatko vuković piše semoradь”
(Šefik Bešlagić, Boljuni srednjovjekovni nadgrobni spomenici, Starinar XII., Institut za Arheologiju, Beograd 1961., str. 196.)

Na nekoliko stećaka potpisao se majstor Grubač, prepoznatljiv po svom umjetničkom izrazu i motivima, dijak (pisar) Semorad i drugi (majstori Milić, Zelija i Dragiša i dva dijaka Radoje i Vuk). Smatra se da su Boljuni bili važan klesarski, tj. umjetnički centar.

Najveći broj stećaka na nekropoli potječe iz doba djelovanja majstora Grubača (okvirno između 1440.-1460.), te iz doba njegovih učenika. U to doba područje oko Stoca bilo je jedno od glavnih žarišta epigrafskih spomenika, čiji su natpisi pisani ćirilskim pismom, ali sa poznatim paleografskim osobenostima ovog pisma u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, kasnije Hercegovini, tako da paleografi sa razlogom govore o bosanskoj ćirilici.

Iako tačnih podataka nema, prema brojnosti stećaka pretpostavlja se da se ovdje sahranjivalo od druge polovine XIV do početka XVI stoljeća.

Lokalitet je zapušten, obrastao divljim rastinjem, ne vide se tragovi skorijeg održavanja ili uređenja zelenih površina; dio ograđene površine od ulaza u nekropolu i do prvih stećaka je uzoran, čime je pristup dodatno otežan. Nekropola je ugrožena odsustvom stalne brige o očuvanju lokaliteta.

U blizini nekropole, 200 m sjeverozapadno i 200 m istočno od nje su bila dva kamenoloma, odakle je najvjerovatnije dovožen kamen za izradu stećaka.[7]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]