Nifont II Carigradski
- Nifont II se preusmjerava odvje. Ne zamijeniti sa Nifontom II, mitropolitom ugarsko-vlaškim (1850–1865).
| Nifont II | |
|---|---|
| vaseljenski patrijarh Carigrada | |
| Crkva | Vaseljenska patrijaršija |
| Prethodnik | Simeon I Maksim IV Joakim I |
| Nasljednik | Dionisije I Joakim I Pahomije I |
| Lični detalji | |
| Rođenje | Peloponez |
| Smrt | 11. august 1508 |
| Svetost | |
| Datum slave | 11. august |
| Štovanje u | Pravoslavna crkva |
Nifont II ili Nifon II, (albanski: Nifoni; grčki: Νήφων Β΄), rođen kao Nikola, bio je vaseljenski patrijarh Carigrada u tri navrata: od 1486. do 1488, od 1497. do 1498. i kratko vrijeme 1502.[1] Slavi se kao svetac u pravoslavnoj crkvi a njegov spomendan je 11. august.[2]
Život[uredi | uredi kod]
Rodio se na poluotoku Peloponez u južnoj Grčkoj u etnički miješanoj porodici; majka mu je bila grčka plemkinja a otac Albanac.[3] Zamonašio se u Epidauru, uzevši religijsko ime Nifon. Bavio se kaligrafijom i prepisivanjem rukopisa. Potom je slijedio monaha po imenu Zaharija te se preselio u manastir u Ohridu. Kada je Zaharija izabran za ohridskog arhiepiskopa, Nifont je otišao na Svetu goru gdje je posvećen kao hijeromonah. Godine 1482. je izabran za mitropolita Soluna a krajem 1486. je izabran za carigradskog partrijarha,[4] čemu je značajno dopronijela naklonost bogatih knezova Vlaške, koji su na taj način počeli uticati na izbor patrijarha.[5]:195
Nakon osamnaest mjeseci stolovanja izbio je skandal koji će dovesti do Nifontove smjene. Prethodni Simeon I je umro bez oporuke. İşkender Bey, jedan od sinova Simeonovog glavnog pokrovitelja, Georgiosa Amirucesa, preobratio se na islam te postao blagajnikom osmanskog sultana.[6] On je zatražio da se sva Simeonova ostavina, koja je također sadržavala i crkvene predmete, preda u sultanovu blagajnu. Kako bi to izbjegao, Nifont se pretvarao da je nećak umrlog patrijarha te doveo tri monaha da lažno svjedoče. Nakon što je to doznao, sultan Bajazid II je konfiscirao patrijharhovu imovinu, kaznio svećenstvo uključeno u skandala a Nifotna dao protjerati.[7][3] Nifont je u prvim mjesecima 1488. poslan na jedan od otoka Crnog mora kraj Sozopola. Učenjak Steven Runciman tvrdi da se pri tome Nifon iskazao kao lakomislen i loš patrijarh.[5]:198
Godine 1497. Nifont je po drugi put izabran za patrijarha, opet uz vlašku podršku,[5]:195 ali je njegovo stolovanje trajalo samo do augusta 1498. kada ga je svrgnuo mladi Joakim I, koji je uživao podršku Konstantina II Gruzijskog.[5]:198 Nifont je osuđen na doživotni zatvor i poslan u Jedrene.
Nifont je usprkos tome stekao dobru reputaciju, te ga je vlaški vojvoda Radu IV Veliki došao posjetiti u zatvor te mu se poklonio. Ubrzo nakon toga je Radu IV od sultana otkupio Nifontovu slobodu. Nifont se nakon toga preselio u Vlašku, gdje je srdačno dočekan i gdje je posvetio dva episkopa. Godine 1502. ga je Sveti sinod izabrao za carigradskog patrijarha treći i posljednji put te poslao izaslanike da ga pozovu u Carigrad. Nifont je međutim odbio preuzeti dužnost i odbio se vratiti u Carigrad.[4]
Od 1503. do 1505. Nifont je de facto vodio Crkvu u Vlaškoj sve dok se nije sukobio sa knezom.[8] Sukob je došao zbog patrijarhovog odbijanja da slavi brak Raduove starije sestre Calpee sa moldavskim boljarom Bogdanom Logotheteom, koji je već bio oženjen. Nakon što mu je Radu počeo prijetiti, Nifont je okupio narod, održao govor i izopćio mladoženju iz crkve. Također je predskazao nesreće, ostavio odeždu patrijarha na oltaru i otišao iz crkve u napuštenu kolibu. Kako bi izbjegao bijes naroda, Radu ga pokušao odobrovoljiti laskanjem, obećanjima i darovima te ga molio da oprosti njegovom šurjaku, ali je Nifont ostao dosljedan te na kraju otišao u Makedoniju zajedno sa učenicima. Tamo je propovijedao po gradovima. Kada se vratio na Svetu goru, bio je neprepoznat od strane monaha manastira Dionisiu, koji su ispočetka mislili da je riječ o običnom pastiru.
Nifont je umro u mansatiru Dionisiu 1508. Nedugo nakon smrti je proglašen svecem, te ga je pravoslavna crkva počela službeno slaviti na dan 11. augsta. Njegove relikvije se čuvaju na oltaru u manastiru Dionisiu, u kapeli nazvanoj po njemu.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Kiminas, Demetrius (2009). The Ecumenical Patriarchate. Wildside Press LLC. str. 37. ISBN 978-1-4344-5876-6.
- ↑ ili 24. august prema gregorijanskom kalendaru
- ↑ 3,0 3,1 B.G.Niebuhr, I.Bekker, ur. (1849) [1584]. „Historia Politica et Patriarchica Constantinopoleos”. Corpus scriptorum historiae byzantinae, Volume 49. Bonn. str. 128–132, 134–5,138.(la)
- ↑ 4,0 4,1 „Nifon II”. Ecumenical Patriarchate. Arhivirano iz originala na datum 2019-10-29. Pristupljeno 13 August 2011.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Runciman, Steven (1985). The Great Church in captivity. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-31310-0.
- ↑ Moustakas Konstantinos. „Symeon I of Constantinople”. Encyclopaedia of the Hellenic World, Asia Minor. Pristupljeno 15 August 2011.
- ↑ Stavrides, Theoharis (2001). The Sultan of Vezirs: the Life and Times of the Ottoman Grand Vezir Mahmud Pasha Angelovic. Boston: Brill Academic Publishers. str. 89. ISBN 978-90-04-12106-5.
- ↑ Vergatti, Radu-Ştefa. „Le règne de Radu le Grand”. Simpozionul International. Cartea.Romania.Europa 20-23 Sept 2008. str. 168–169.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Μωυσέως Μοναχού Αγιορείτου (2008). Οι Άγιοι του Αγίου Όρους. Εκδόσεις Μυγδονία. str. 369–370. ISBN 978-960-7666-72-7.
- Προκοπίου Τσιμάνη, Από υψηλή σκοπιά οι Πατριάρχαι Κωνσταντινουπόλεως, Athens 1981, τόμ. Α΄, σελ. 105-109
- Sathas, Konstantinos (1868). Νεοελληνική Φιλολογία: Βιογραφία των εν τοις γράμμασι διαλαμψάντων Ελλήνων, από της καταλύσεως της Βυζαντινής Αυτοκρατορίας μέχρι της Ελληνικής εθνεγερσίας (1453-1821). Athens: Τυπογραφείο των τέκνων Ανδρέου Κορομηλά.
