Napad na Gojlo 1942.
Napad na naftne izvore u Gojlu je bila jedna od najspektakularnijih partizanskih diverzantskih akcija u toku drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, izvedena 6. septembra 1942. godine.
Akciju su izvele jedinice 7. hrvatske NO brigade, Banijske proleterske čete i Moslavačkog partizanskog bataljona i delovi 1. slavonskog NOP odreda i ostaci Krajiškog proleterskog bataljona.«[1] Najveći teret borbe u samom mjestu je ponijela prva Slavonska udarna četa i Banijska proleterska četa.[2]
Uništenjem postrojenja u Gojilu, izvesno vreme je obustavljena proizvodnja nafte koja je prerađivana za potrebe Vermahta u rafinerijama kod Siska i u Bosanskom Brodu. Tako je eksploatacije nafte iz Gojila iznosila samo 9.605 tona u 1942. godini, za razliku od regularne eksploatacije u 1943. godini, koja je iznosila 21 582 t.[3]
Sadržaj/Садржај
Pripreme[uredi - уреди | uredi izvor]
Ovom pothvatu velikih razmera je prethodila pomna obavještajna priprema. Nakon što je Štab 3. operativne zone NOV i PO Hrvatske donio odluku o napadu na Gojilo, iz Slavonije s dva pratioca upućen zamjenik komandanta Zone Bogdan Crnobrnja sa zadatkom da izvrši sveobuhvatne pripreme za tu akciju, a zatim da komanduje svim jedinicama koje bi učestvovale u akciji. Bogdan Crnobrnja se toga priseća:

Istodobno, zbog neprijateljske ofenzive na Baniju, banijske su se snage povukle na Kordun, odakle su neki prebačeni u Moslavinu. Po naređenju Glavnog štaba za Hrvatsku, krajem avgusta u rejon Moslavine prebačena su, preko Save, tri bataljona Banijskog odreda, sa zadatkom da pomognu moslavačkim i slavonskim jedinicama u daljem razvoju borbe u tim krajevima.[4]

Početkom septembra u Moslavinu prebačeni su 7. banijska brigada, delovi I. slavonskog NOP odreda i Krajiškog proleterskog bataljona i Banijska proleterska četa.[6] 2. septembra 1942. godine, po naređenju GŠ NOP odreda za Hrvatsku, od 3, 5. i Udarnog bataljona Banijskog partizanskog odreda formiran je Operativni štab NOP odreda Banije, kasnije Sedma banijska udarna brigada.[7][8] Njena prva veća akcija bio je napad na petrolejske izvore u Gojilu.[9] 4. IX Banijci su došli u vezu s Moslavačkim bataljonom.

Zajedno s Slavoncima stvoren je plan za akciju na petrolejske izvore kod Gojila.[11]

Komandant Psunjskog partizanskog odreda Vicko Antić je nakon rata pisao o napadu na Gojilo. Naglasivši da je taj zadatak Štab 3. operativne zone povjerio "Psunjskom NOP odredu i Banijskoj i Bosanskoj proleterskoj četi", on opisuje njihov prelazak sa sektora Psunja za Moslavinu:

Bogdan Crnobrnja, koordinator akcije, je nakon rata ovako opisao finalne pripreme:

Narod sela Stupovača dao je sve od sebe u vrijeme partizanskog napada na Gojilo. U selu je bilo veoma živo. Prvi put se sakupilo na stotine partizana. Bio je tu operativni štab na čelu s Bogdanom Crnobrnjom-Toljom, Štab I slavonskog odreda, Banijskog odreda i Moslavičkog odreda. Bilo je mnogo partizana iz Stupovače koji su bili vodiči jedinicama. Mnogi omladinci bili su angažirani na raznim zadacima.[14]
Izvođenje akcije[uredi - уреди | uredi izvor]
U zoru 6. septembra 1942. godine partizani su izvršili napad na naftne izvore. Napad je počeo u pola pet ujutro. Banijci koji su bili umorni od duga puta dobili su zadatak da sa jednim bataljonom organizuju zasjedu prema Garešnici, sa drugim da ruše glavnu prugu Beograd-Zagreb kod Krivaje, a sa trećim da fingiraju napad na neprijateljske posade u Gornjoj Jelenskoj i Garešnici. Moslavački partizanski bataljon je bio u zasjedi prema Banovoj Jarugi. Bosanski proleteri su držali zasjedu prema Kutini. Neposredan napad na Gojilo izvršile su snage 1. i 3. bataljona Psunjskog partizanskog odreda i Banijska proleterska četa.[15]
Petrolejske izvore je branilo oko 120 domobrana i oko 30-40 njemačkih vojnika.[16] Njih je napadalo do 500 partizana.[2] Iznenadnim naletom savladana je domobransko-njemačka posada u Gojilu kod Kutine (Moslavina), i zapaljeni petrolejski izvori. U napadu su pod privremenim zajedničkim Operativnim štabom učestvovali delovi 1. slavonskog odreda, Banijska proleterska četa i delovi Krajiškog proleterskog bataljona, dok su delovi Banijskog odreda i Moslavački bataljon obezbeđivali napad prema okolnim neprijateljskim garnizonima, naročito prema Kutini i Garešnici.«[17]
Prema partizanskim izvorima je »zarobljeno 76 domobrana, pobijeno 32 Nijemca, zarobljeno 3, ubijen natporučnik domobrana, njemački zapovjednik poginuo.« Kod partizana su ostala 4 domobrana, ostali su pušteni.[18]
Izvještaji[uredi - уреди | uredi izvor]
U dnevniku Josipa Krajačića Prike, političkog komesara Psunjskog odreda, je zapisano:

U izvještaju Operativnog štaba Partizanskog Odreda Banije stoji:

Istoga dana organi Kotarske oblasti NDH u Kutini obavijestili Veliku župu Prigorje, čije je sjedište bilo u Zagrebu:

Deset dana kasnije, 16. septembra, u petnaesto-dnevnom izvještaju »Zapovjedničtva 1. oružničke pukovnije« »Vrhovnom oružničkom zapovjedničtvu« u Zagrebu ponavljaju se uglavnom podaci Kotarske oblasti u Kutini i dodaje:

Tito (Valter) je 23. septembra javio Moskvi da naftni izvori još uvek gore:

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]
- ↑ Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941 — 1945. (skraćeno: Hronologija), Beograd, 1964, str. 340.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Slavko Odić, Slavko Komarica: PARTIZANSKA OBAVJEŠTAJNA SLUŽBA, knjiga 2
- ↑ AVII, NAV-T-77, r. 1318, s. 836—922
- ↑ Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Beograd, I tom str. 305 (skraćeno: ORNJ).
- ↑ Zbornik dokumenata i podataka u NOR-u jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 7, str. 85
- ↑ Vojna enciklopedija 5/623.
- ↑ Hronologija, str. 339.
- ↑ Zbornik V/7/85.
- ↑ Vojna enciklopedija (skraćeno: VE) 1/478.
- ↑ Zbornik dokumenata i podataka u NOR-u jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 7, str. 85
- ↑ SZH 3/287-288.
- ↑ Zbornik dokumenata i podataka u NOR-u jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 7, str. 85
- ↑ Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Beograd, I tom str. 233.
- ↑ MOSLAVAČKI PARTIZANSKI ODRED
- ↑ Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Beograd, I tom str. 233.
- ↑ Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Beograd, I tom str. 233.
- ↑ Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, Beograd, I tom str. 305 (skraćeno: ORNJ).
- ↑ SZH 3/227.
- ↑ Vicko Antić, Psunjski partizanski odred, »1941 — 1942. u svedočenjima učesnika NOB«, VIZ, Beograd, 1975, knjiga 12, str. 140-141. "Slavonija, III/104-105.
- ↑ Zbornik dokumenata i podataka u NOR-u jugoslovenskih naroda, tom V, knjiga 7, str. 85
- ↑ SZH 3/234-236.
- ↑ Sjeverozapadna Hrvatska u NOB i socijalističkoj revoluciji 1941-1945, Grada, knjiga 3 (skraćeno: SZH 3/...), Zagreb, 1984, str. 229.
- ↑ SZH 3/264.
- ↑ Arhiv CK SKJ CK KPJ - Kl 1942/213.