Naked (film, 1993)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Naked (film))
Naked
SH naziv Goli
Žanr drama, crna komedija
Režija Mike Leigh
Produkcija Simon Channing Williams
Scenario Mike Leigh
Uloge David Thewlis
Lesley Sharp
Katrin Cartlidge
Greg Cruttwell
Muzika Andrew Dickson
Premijera 5. studenog 1993.
Jezik engleski jezik
Trajanje 131 minuta[1]
Država  Ujedinjeno Kraljevstvo
Kompanija
Distributer Ujedinjeno Kraljevstvo First Independent Films
Sjedinjene Američke Države Fine Line Features
Zarada $1,769,305 (SAD)
Tehnička ekipa
Fotografija Dick Pope
Montaža Jon Gregory
Naked na Internet Movie Database

Naked (srpskohrvatski: Goli) je britanska crnohumorna drama iz 1993. godine, koju je prema vlastitom scenariju režirao Mike Leigh. Glavnu ulogu, onu psihički opterećenog, ali izrazito inteligentnog uličnog filozofa Johnnyja, tumačio je David Thewlis, dok su se u ostalim ulogama pojavili Lesley Sharp, Katrin Cartlidge i Greg Cruttwell. Naked je svojim mračnim i brutalnim tonom, eksplicitnim prikazima nasilja i crnim humorom bio veliki otklon od Leighovog dotadašnjeg rada, koji se uglavnom bavio suptilnim, komičnim seciranjem manira srednje i radničke klase. Scenarij je uvelike bio temeljen na podužim improvizacijama tokom snimanja, mada je vrlo malo te slobodne improvizacije završilo u konačnoj verziji filma.

Naked je ostvario izniman uspjeh među kritičarima, a Leighov je opus uzdigao do novoga vrhunca. Uz to, film je dotad anonimnog Davida Thewlisa profilirao međunarodno priznatu glumačku zvijezdu.[2] Pohvale su bile usmjerene na Leighovu režiju, ali i Thewlisovu interpretaciju lika, koja je opisana kao briljantna. Naked je nominiran i za velik broj nagrada, od kojih je nekolicinu i osvojio, a među istima se posebno ističu nagrade za najbolju režiju i najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cannesu 1993. godine. Tokom 1999. godine, časopis The Village Voice ga je stavio na sedmo mjesto svoje liste najboljih filmova desetljeća.

Radnja[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što se njegov plaćeni seks sa udatom ženom u jednoj mančesterskoj uličici pretvori u silovanje, Johnny krade automobil i hitno bježi za London, točnije Dalston, siromašnu četvrt u istočnom dijelu grada. Imajući adresu svoje bivše djevojke, koja je također iz Manchestera, Johnny odlazi do njezine iznajmljene kuće, gdje se isprva upoznaje s njezinom cimericom, mladom "darkericom" Sophie, koja ga prima u stan dok Louise ne dođe. Kada se ova vrati, nije presretna što vidi Johnnyja. Ona se zaposlila kao administratorica u jednom uredu i dijeli stan sa Sophie i medicinskom sestrom Sandrom, koja je trenutno s dečkom na putu u Zimbabveu.

Louise Clancy (Lesley Sharp) i Johnny (David Thewlis) tokom scene pomirenja na samome kraju filma. Njihov će odnos pokazati sve one pozitivne odlike Johnnyjeva lika i afirmirati Leighovu tezu da je Johnny zapravo kaotični idealist, a ne cinik.

Nakon mučnog razgovora s Louise, gdje pokazuje sav svoj cinizam, Johnny vješto zavede Sophie, međutim nakon što nekoliko puta spava s njom, ona mu dosadi te ju hladno odbaci, odlučivši otići; Sophie mu u međuvremenu prizna da ga voli i dobije histerični napadaj zbog odbianja, međutim ni Johnny ni Louise ne reagiraju na to. Nakon što poljubi obje djevojke, Johnny napušta kuću i upušta se u "odiseju" kroz zapuštene dijelove Londona. Tokom toga, Johnny po Londonu susreće različitu plejadu likova, kojima, neovisno o njihovoj želji, prilično agresivno prezentira svoj cinični pogled na život, mada se nerijetko dogodi da ga sugovornici uopće ne razumiju. Tako je, tokom prolaska Ulicom Brewer, susreo mladog Škota, Archieja, koji je iz sveg glasa zazivao izvjesnu Maggie (koja se kasnije i pojavila), netom poslije i zaštitara Briana, s kojim je vodio podužu raspravu o smislu života i apokalipsi, ali i promatrao pijanu ženu u stanu nasuprot prostora u kojemu je Brian radio. Nakon što se pozdravio s Brianom, Johnny je otišao kod žene u stan i otkrio da se radi o zapuštenoj starijoj ženi; nakon što je odbio spavati s njom, Johnny je zaspao u njezinom stanu i ujutro otišao bez pozdrava.

Tokom jutra se susretne s Brianom, za kojega je ranije rekao da ima "najdosadniji posao na svijetu",[3] Johnny doručkuje s njim i onda se "zakači" za mladu konobaricu, s kojom kasnije ode u stan. Nakon neugodnog razgovora, djevojka ga izbaci iz stana i Johnny nastavlja lutati ulicama, gdje se tokom noći susreće s muškarcem koji lijepi plakate. Johnny ga prati, čak dobije i prijevoz, međutim njegovo agresivno nametanje svoje filozofije muškarcu počinje ići na živce i on ga nekoliko puta udari i ostavi na cesti; kada je otišao, u kombiju je sa sobom ponio i Johnnyjevu torbu. On ponovno nastavlja svoje lutanje, da bi ga, bez ikakve provokacije, ulična banda napala i prebila bez ikakvog razloga.

U međuvremenu, patološki seksualni predator, koji se ranije pojavio u nekoliko scena, Jeremy (ili Sebastian) dolazi u kuću gdje stanuju Louise i Sophie; tu se saznaje da je on vlasnik stana i da ima vlastiti ključ. Nakon što se seks sa Sophie pretvori u silovanje, što Louise uoči kada se vrati s posla, njih dvije su odlučne da uklone Jeremyja iz stana, iako se ovaj potpuno udomaćio. Tokom noći, prebijeni Johnny se uspio dovući do kuće, gdje su ga Louise i Sophie zbrinule.

Sljedećega jutra, Sandra se vraća iz Zimbabvea, bijesna, te dodatno poludi nakon što vidi što se sve izdogađalo u stanu. Jeremy odlazi, a Johnny i Louise se u dirljivom trenutku pomire i zbliže te se dogovore da će se zajedno vratiti u Manchester; vidjevši to, Sophie dobije novi napadaj ljubomore i odlazi iz zajedničkog stana. Louise kratko odlazi na posao kako bi dala otkaz, ostavivši Johnnyja sa Sandrom. Nakon što ju neuspješno pokuša zavesti, Johnny tokom razgovora s njom shvati da ne može otići u Manchester i da mora bježati. Kada Sandra ode pod tuš, Johnny šepajući napušta stan i baca se natrag u svijet, kao što je učinio i mnogo puta ranije.

Glumačka postava[uredi - уреди | uredi izvor]

Uloga Johnnyja Fletchera bila je prekretnica u karijeri Davida Thewlisa, koji je od čak i za britanske standarde anonimnog glumca postao međunrodna zvijezda.
  • David Thewlis kao Johnny Fletcher, protagonist filma, ustvari ulični filozof s nestabilnom psihom čiji svjetonazori i teorije zavjere čine okosnicu samoga filma. Proglašen jednim od "najboljih likova britanskog filma",[2] Johnny poslužio kao odskočna daska za dotad, čak i u nacionalnom kontekstu, anonimnog Thewlisa, kojemu ovo, doduše, nije bila prva suradnja s Leighom; ranije se pojavio u kratkom filmu The Short and Curlies te u sporednoj ulozi u filmu Life is Sweet. Stvaranje samoga lika bio je vrlo kompliciran i dugotrajan proces, a konačni proizvod nastao je tek nakon nekoliko mjeseci improvizacije; kako je Thewlis rekao: "Konačni proizvod nije bila osoba na kojoj je improvizacija temeljena."[2] Prilikom pripreme za ulogu, Thewlis je živio u Sohu i intenzivno čitao različita djela koja bi svjetonazorski bila bliska njegovu liku, što je uključivalo Nostradamusa, Kerouaca, Russella, Bibliju i Kuran, a koristio je i različite teorije zavjere kako bi što vjerodostojnije prikazao Johnnyjevu egzistencijalnu bit.[2] Johnny je težak i kompliciran lik, prilično mračan i često opisivan kao cinik, međutim Leigh je odbacio takav epitet, tvrdeći da je Johnny idealist, dodavši kasnije kako se radi o "profesionalnom čitatelju", odnosno jednom od one "djece od kojih su profesori odustali jer je njihova inteligencija bila previše neukrotiva".[2] Sam Thewlis je, zbog načina pripreme i interpretacije, pao pod utjecaj svoga lika, tvrdeći kako je gotovo završio u kao on i kako je to utjecalo na krah njegova tadašnjeg braka, međutim kako je imalo i cijelu seriju pozitivnih efekata na njegov kreativni rad u kasnijem razdoblju.[2]
  • Lesley Sharp kao Louise Clancy, Johnnyjeva bivša djevojka koja na početku filma radi kao administratorica u jednom uredu i dijeli stan sa Sophie i Sandrom. Njezin odnos sa Johnnyjem je prilično kompleksan i pokazuje izniman razvoj od inicijalne antipatije pomiješane s nostalgičnim sažaljenjem, sve do nježnog pomirenja ispunjenog lažnom nadom. Kao i u Thewlisovom slučaju, Naked je bio svojevrsna odskočna daska za Sharpovu, mada ne jednako intenzivno.[4] Prilikom pripreme za samu ulogu, Sharpova je slobodno vrijeme provodila u liku, vršeći interakciju s drugim likovima (mahom Johnnyjem), dok je Leigh sve to promatrao kako bi što bolje prikazao svoje likove u končnom proizvodu.[2]
  • Katrin Cartlidge kao Sophie, Louiseina i Sandrina cimerica koja se ludo zaljubi u Johnnyja nakon što ju on zavede. Sophie je, slično kao i Johnny, mračan lik, zbog čega se, zapravo, vrlo lako poveže s njim i razvije snažne emocije; ipak, njoj nedostaje Johnnyjeva intelektualna dubina. Sklona je ljubomori i histeričnim ispadima, ali i konzumaciji droga i promiskuitetnom ponašanju; potonje čak dovede i do silovanja od strane Simona, kada seksualni odnos s prisatnkom izmakne kontroli. Iako je njezin lik prikazan kroz priličnu destrukciju, Katrin Cartlidge je opisana kao feministica koja ne bi pristala na ovu ulogu da je ona bila doista toliko degradirajuća za žene, kao što su neki kritičari isticali.[5] Prilikom snimanja, i ona je često improvizirala u liku, mahom kroz interakcije s Johnnyjem, kako bi došla do konačne verzije lika.[2]
  • Greg Cruttwell kao Jeremy G. Smart / Sebastian Hawk, bogati seksualni predator koji je ujedno i vlasnik stana kojeg iznajmljuju Sandra, Louise i Sophie. Jeremy je kao lik predstavljen kroz nekoliko izdvojenih scena, čiji kontekst nije bio jasan do samoga kraja; on nije bio povezan ni sa jednim od likova i činilo se kako je njegova priča bila potpuno nepovezana uz temeljnu radnju filma. Tu je predstavljen kao patološki seksualni predator, kojega posebno uzbuđuje nasilje, toliko da se ne suspreže čak ni od silovanja kako bi zadovoljio svoju potrebu. Tek na kraju filma, kada se otkrije da je on najmodavac stana u kojemu stanuju djevojke, njegova uloga u filmu postaje jasnija. Kako je Leigh rekao, Jeremy je istinski negativac u ovome filmu i utjelovljenje ideje o neprihvatljivom muškom ponašanju, koju je htio prikazati; uspoređujući Johnnyja i Jeremyja, Leigh je dodao kako Johnnyjevo ponašanje možda jest neprihvatljivo, ali kako je ono posljedica frustracije, dok Jeremyjevo ponašanje dolazi iz vrlo mračnog mjesta te je, stoga, puno gore od Johnnyjevog.[5] Curtwell je rekao kako je i on, kao i ostali glumci, morao improvizirati u liku u realnim situacijama, pri čemu ga je Leigh pratio "kao voajer".[5] Kada bi njegova gluma postala previše seksualna ili potencijalno nasilna, Leigh bi ga prekinuo; Curtwell je dodao i to kako je Cartligeovu prvo upoznao tokom scene improvizacije, da bi se tek naknadno doista predstavili jedno drugom.[5]

Svi ostali likovi su suštinski sporedni i služe, u većoj ili manjoj mjeri, da upotpune Johnnyjevu priču i daju mu prostora da razvije svoj karakter i prezentira svoju filozofiju; dobar dio njih prikazan je tokom njegove noćne odiseje zapuštenim dijelovima Londona. Prvi od njih je nervozni Škot Archie, kojega tumači Ewen Bremner; iako kratka, Bremnerova uloga bila je toliko upečatljiva da je "gotovo ukrao show",[4] a Thewlis je nakon više godina objasnio kako, kada se Archie prvi puta pojavio, nije znao radi li se o glumcu (Naked je snimljen prije Trainspottinga, koji je globalno proslavio Bremmera) ili naprosto o iritantnom Škotu koji urla po ulici, tražeći svoju djevojku Maggie.[2] Maggie je tumačila Susan Vidler. Značajan sugovornik za Johnny ja bio je i zaštitar Brian, kojega je tumačio Peter Wight, a koji je unatoč "najdosadnijem poslu na svijetu" vodio duboku i iscrpnu egzistencijalnu raspravu sa Johnnyjem; ženu koju Brian i Johnny promatraju s prozora tumačila je Deborah MacLaren. Gina McKee se pojavila kao djevojka iz gostionice kod koje Johnny odlazi kako bi prespavao, dok se u ulozi muškarca koji lijepi plakate pojavio Darren Turnstall. Medicinsku sestru Sandru, koja dijeli stan s Louise i Sophie, tumačila je Claire Skinner. Dvije žene koje postaju Jeremyjeve žrtve, neimenovanu maserku i konobaricu Giselle, tumačile su Carolina Giammetta i Elizabeth Berrington. Ostali likovi uglavnom su bili svedeni na negovorne ili gotovo pa nevažne uloge, međutim valjalo bi spomenuti da je i slavni Toby Jones imao cameo nastup u ovom filmu, kao jedan od muškaraca ispred trgovine čajem.[6]

Produkcija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pozadina i razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Režiser Mike Leigh je ideju za Naked dobio još kao osnovnoškolac, međutim ona je desetljećima sazrijevala prije nego je konačno realizirama kao film.

Klica za film Naked nastala je, kako je sam Leigh rekao, još tokom 50-ih godina dok je bio osnovnoškolac u Manchesteru,[2] a izvorni naslov bio je Untitled '92.[5] Tokom intervjua 2008. godine, rekao je: "Imali smo vrlo prosvijećenog nastavnika koji nas je konstantno podsjećao da će sljedeća potpuna pomrčina biti u kolovozu 1999. godine. Kasnije sam počeo razmišljati o mileniju i kraju svijeta. Tokom 1992. godine, milenij je bio vrlo blizu tako da sam tu ideju ubacio u film."[2] Kao i za mnoge njegove filmove (primjerice Veru Drake i Secrets & Lies), inicijalna ideja za film je nastala mnogo ranije nego što je isti realiziran, s tim da je originalna ideja bila tek usko povezana s konačnim rezultatom.[2]

Tokom 1965. godine, Leigh je unajmio Unity Theatre na dva tjedna i tu režirao praizvedbu drame Little Malcolm and his Struggle Against the Eunuchs Davida Halliwella. Kazališni kritičar Michael Coveney je nešto kasnije izjavio: "Malcolm Scrawdyke je očigledno preteča Johnnyja iz Nakeda. Scrawdyke je bio baraba, student umjetnosti i ideolog apsurda iz Huddersfielda koji je imao problema s curama i mrzio je svoje profesore... drama dijeli duboku, djetinjastu grubost s Jarryjevom dramom Ubu Roi, djelo koje je izvorno nastalo kao oštar napad na omraženog profesora matematike."[3]

Kao što je to slučaj sa svim njegovim dramama temeljenim na likovima, Leighova metoda se i prilikom priprema za snimanje Nakeda sastojala od serije improviziranih probi tokom kojih bi glumci razradili svoje likove i dodatno ih razvili. Prije samog početka snimanja, Leigh je dostavio tek osnovnu ideju o priči i likovima, dok je konačni scenarij formiran tek nakon mjeseci improvizacije i promatranja glumaca u ulogama; dijalozi koje bi glumci vodili i scene koje bi nastale tokom improvizacija filtrirani su i od njih je sastavljen konačni scenarij. Improvizacije su trajale mjesecima, a sve je počelo zajedničkim susretom na kojemu je Leigh cjelokupnoj postavi rekao tek ovo: "Ja imam određene osjećaje i ideje o svijetu."[5] Sljedeća faza priprema sastojala se od individualnih konzultacija s Leighom, tokom kojih je od glumaca tražio da nabrajaju sve osobe koje su upoznali tokom svog života, prilikom čega im je postavljao pitanja i njihovim navikama o životima; pitanja i odabir služili su kao filtracijska metoda dok Leigh i glumac nisu odrabrali osobu koja je poslužila kao baza za razvoj samoga lika.[2] Uslijedili su tjedni istraživanja, tokom kojih bi glumci maksimalno istražili osobe i na taj način kreirali konačni proizvod.[5] Također, glumci nisu smjeli međusobno raspravljati o svojim likovima, već se interakcija morala odvijati isključivo preko likova samih.[7]

"Izuzev masturbacije, promatrat će vas dok radite bilo što. Kasnije ste improvizirali s ostalim glumcima. Katrin i ja, ili Lesley [Sharp] i ja, otišli bismo u pub u likovima. Mike bi sjedio nekoliko stolova dalje. Sve je ovo bilo esencijalno kako bi se stvorili potpuno realizirani likovi u konačnom filmu."
——David Thewlis[2]

Glumac Greg Cruttwell rekao je kako je prilikom istraživanja upoznao neke nevjerojatne ljude, ali i beskrupulozne trgovce nekretninama, jedan od kojih mu je na vrlo jeziv način obznanio da spava s apsolutno svakom ženom kojoj pokazuje nekretnine;[5] Thewlis je, s druge strane, rekao kako je istovremeno i navijao za osobu koja je na koncu odabrana, jer je imao jasnu ideju što raditi s njom, ali i kako se plašio iste jer se radilo o izrazito mračnoj osobi.[2] Thewlis se za ulogu pripremao i pedantnim iščitavanjem različite literature koja bi odgovarala Johnnyju, prilikom čega bi ga Leigh promatrao, a dao je i doprinos priči u vidu teorije o bar kodovima ubačenima u ljudsko tijelo, koju je čuo od jednog Amerikanca.[5]

Nakon što bi lik bio donekle izgrađen, uslijedile su improvizacije, prvo individualne, a tek kasnije i improvizirane interakcije s ostalim glumicma. Leigh bi pomno kontrolirao improvizacije, prilikom kojih bi se glumci morali zadržavati u liku sve dok im Leigh ne bi rekao da mogu izaći iz lika;[2][5] improvizacija bi uvijek bila prekinuta ukoliko je postojala mogućnost da scena postane previše nasilna ili pretjerano seksualizirana.[2][5] Uz to, Leigh bi pustio svoje likove da obitavaju unutar vlastite egzistencije, prilikom čega bi ih on promatrao, prateći njihovu svakodnevnu rutinu i ponašanje.[2][5] Crutwell se prisjetio situacije kada je, kao Jeremy, u trgovačkom lancu Selfridges pokupio djevojku, koju je na kraju morao ostaviti na ulici jer mu je Leigh rekao da izađe iz lika.[5] Thewlisu se, s druge strane, dogodilo da je, dok je bio u liku, morao pričati s poznanikom, glumcem Kennethom Cranhamom, kao Johnny,[5] ali i da je njegovu improviziranu tučnjavu s Ewanom Bremnerom prekinuo policajac, što je dovelo do situacije da je Leigh morao objašnjavati i dokazivati da se radi o pripremama za snimanje filma;[2] zanimljivo je kako Thewlis nije znao da je Bremner, koji u to doba još nije bio poznat, glumac s kojim će morati improvizirati te da je reagirao instinktivno, kako bi Johnny reagirao, ne znajući radi li se o glumcu ili stvarnoj osobi.[2] Pripreme za ulogu Johnnyja snažno su utjecale na Thewlisov privatni život i opasno su ga približile njegovom stanju uma, što je bilo pogubno i za njegov brak sa Sarom Sugarman.[2]

Leigh i ostatak ekipe su za sjedište odabrali stari uredski blok u londonskom Maryleboneu, dok je Thewlis samostalno stanovao u Sohu, gdje je odrađivao dio priprema.[5]

Snimanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon mjeseci improvizacije i uvježbavanja, snimanje je službeno započelo u Londonu 6. rujna 1992. godine i zaključeno je 16. prosinca iste godine u vrlo kratkom periodu. Thewlis je rekao kako je odmah po završetku znao da su napravili izvrstan posao, dok je Leigh bio manje pozitivan, tvrdeći da bi film "mogao biti katastrofa".[2] Većina scena snimana bili su noćni kadrovi snimani na ulicama Londona, uz nekolicinu scena interijera snimanih na lokaciji. Jedna od njih je i Sandrina neogotička kuća, stvarna lokacija koju je Leigh intenzivno koristio za scene interijera i eksterijera, a posebice u posljednjoj sceni jer njezina lokacija na uglu omogućavala bolji pregled (s) ulice.[7] Kasniji komentatori primijetili su i kako se velik dio važnih scena odvija na stubištima.[4]

Scene između Johnnyja i zaštitara Briana nastale su iz osmosatne improvizacije. Neizrezana scena sa Johnnyjevim i Brianovim siluetama, u kojoj Johnny objašnjava svoju apokaliptičnu teoriju zavjere, snimana je čak 26 puta, međutim Leigh se na kraju odlučio za jedan od prvih pokušaja, smatrajući ga najboljim. Iako dijalog ima određenu improvizacijsku kvalitetu, Thewlis je rekao kako je jedina improvizirana scena koja je zapravo snimana bila ona koja prikazuje susret između Johnnyja i muškarca koji lijepi plakate.[7]

Pjesma koju Johnny i Louise pjevaju pred kraj filma, "Take me back to Manchester when it's raining", zapravo je jedna od pjesama koje je Leigh pjevao dok je bio član Habonima, međunarodnog socijalističkog, židovskog pokreta kojemu se pridružio kao učenik. Nakon prikazivanja filma, Leighu se javio umirovljeni djelatnik škole u Prestwich, koji je napisao pjesmu za školski list tokom 50-ih godina.[7]

Muzika[uredi - уреди | uredi izvor]

Muziku za film komponirao je Andrew Dickson, koji je bio jedan od najčešćih Leighovih suradnika; za svoj rad na njegovom filmu High Hopes dobio je i Europsku filmsku nagradu 1989. godine. Glazba se odlikuje vrlo mračnim i minimalističkim tonom, a najznačajnija kompozicija je iterirajuća tema, koja prati Johnnyja u ključnim trenucima. Filmska glazba nikada nije izdana kao zaseban soundtrack.

Teme[uredi - уреди | uredi izvor]

Naked je ostao zapamćen po svom mračnom, monokromatskom i klaustrofobičnom tonu s brojnim referencama na film noir i opus Alfreda Hitchcocka; bio je to, ujedno, i najmračniji film što ga je Mike Leigh snimio do tada. Iako je izrazito fokusiran na lik Johnnyja, film tematizira mnoge teške i kompleksne teme poput alijenacije, seksualnog nasilja i mizoginije, egzistencijalnih dilema, ovisnosti, depresije i teorija zavjere, a sve to kroz plejadu likova koji rade zatupljujuće poslove, ili uopće ne rade, što ih je Johnny susreo tokom svoje odiseje londonskim ulicama.[7]

Johnny Fletcher[uredi - уреди | uredi izvor]

David Thewlis kao Johnny Fletcher u posljednjoj sceni bijega u filmu Naked
"Jesi li ikada pomislila, zapravo, da si već doživjela najbolji trenutak svog života i da je sve čemu se imamo radovati zapravo mučenje i čistilište?"

S obzirom da je upravo on glavni lik, većina glavnih tema ovoga filma prikazana je kroz Johnnyja Fletchera i slučajne susrete koje je doživio tokom svoje odiseje. Iako je inteligentan, obrazovan i izrazito elokventan, Johnny je istovremeno i ogorčen i egoističan. Ima običaj dominirati svakim razgovorom preko svog agresivnog intelektualizma i teorijama o modernoj kulturi. Tu je uspoređen sa Shakespeareovim Hamletom, likom koji se "neprestano obraća publici i preuzima dominaciju nad ostalim likovima kroz ispade manije i brz, dosjetljiv govor". U tom kontekstu, "Thewlis, ... omotan kao i Hamlet u crni kaput, [je na sličan način] socijalno neprikladan, ali opterećen beskorisnim znanjem i jednom zlobnom, nasilničkom crtom u svom diskursu".[3] Taktika koju Johnny koristi tokom cijelog filma sastoji se od specifičnog oblika intelektualnog nasilništva, usmjerenog podjednako na strance i intimne partnere, a koje se može sažeto opisati kao dominantni, skolastički baraž crpljen iz eklektičkih izvora. Njegovo cjelokupno ponašanje je nemarno, (auto)destruktivno i ponekad graniči sa sadizmom, a u barem dva navrata tokom filma pokazuje crtu prema nasilnoj seksualnoj dominaciji. Osim Hamleta, Johnny je uspoređivan i s Priapom Bouduom, naslovnim likom Renoirovog filma Boudu sauvé des eaux, jednog od Leighovih najdražih filmova.[3] Michael Coveney je primijetio da i "Naked i Boudu istražuju tenzije između udomaćenog i anarhističnog (to je centralna tema, vjetojatno i najvažnija tema koja se provlači kroz Leighov opus) te fokusiraju te tenzije u tragikomediju glavnoga lika".[3]

Biograf Sheridan Morley opisao je Johnnyja kao "Alfieja u raljama tačerističke depresije", što je Coveney nadopunio komentarom da tako "spaja živahnog, cockney Lotharija Billa Naughtona sa mračnim, zlobnim nezadovoljstvom nove podklase – simpatičan način da se pokaže da su raskalašene šezdesete degenerirale u mučne devedesete".[3] Na taj način, Leigh je analizirao onaj aspekt britanskog društva za kojega je Margaret Thatcher tvrdila da ne postoji, prikazavši ga, suprotno njezinoj izjavi, kao vrlo postojanog i vrlo opipljivog, kao onaj "ružni" kontrast fiktivnom društvu koje se nastojalo stvoriti. U tom su kontekstu sirotinjski dijelovi Londona i mračna scenografija savršeno odabrani kao ilustracija izrazito važne teme. Kritičar Jonathan Romney je primijetio da je film "uronjen do srži u traumatiziranu koncepciju realnog – stvarnog Londona beskućnika, nasilja, seksualnog iskorištavanja i očaja".[2]

Što se teorija zavjera tiče, Johnnyjeve ideje uglavnom su apokaliptične u svom karakteru, što je logično s obzirom na to da su milenij i apokalipsa bili osnovne ideje vodilje Leighu prilikom razrade ideje za Naked. Thewlis je čitao različite vjerske knjige tokom pripreme za film, ali i misticistička djela poput onih Nostradamusa, sve kako bi što realnije prenio opsjednutost svog lika različitim apokaliptičnim teorijama.[2]

Sama priroda Johnnyjeva lika ostaje, u konačnici vrlo enigmatična i postoje brojne interpretacije njegova lika od strane kritičara i samih suradnika na filmu. Leigh je rekao da je Johnny "čitač. [On je] jedno od one djece od kojih su profesori odustali jer je njihova inteligencija bila previše neukrotiva";[2] Thewlis je često referirao na njegovu mračnu prirodu, koja je imala utjecaja i na njega kao osobu. Komentator Derek Malcom je, nakon komentara da je Johnny "zaslužio batine" koje je dobio od muškarca koji lijepi plakate, napisao da je Johnny "u svom najgorem izdanju hladna i očajna riba", dodavši kako je "njegovo iskupljenje činjenica da mu je još uvijek stalo";[2] s ovim posljednjim složio se i Leigh, rekavši kako je Johnny svakako idealist, a ne cinik.[2] U konačnici, široki spektar interpretacija možda je najbolje sumirao Ben Myers, koji je napisao: "Johnny bi mogao biti moderni – mada prepun mana – Isus koji pokušava promijeniti ljudske živote. Ili je on, možda, vrag osobno. Drugi su sugerirali da je u pitanju film o post-AIDS moralu ili klasična, urbana egzistencijalistička priča. I tako dalje".[4]

Seksualno nasilje i mizoginija[uredi - уреди | uredi izvor]

Seksualno nasilje i odnos prema ženama izrazito su važne teme koje je Leigh analizirao u filmu, a možda i jedine takvoga tipa koje nisu direktno i u cijelosti prezentirane kroz Johnnyjev lik. I dok se glavni lik filma uklapa u kontekst analize ovih tema, mnogo važniji lik u ovome kontekstu je seksualni predator Jeremy, čije karakterne odlike jasno reflektiraju ovu temu.

Kontroverzna scena između Jeremyja (Greg Cruttwell) i Sophie (Katrin Cartlidge) koja je rezultirala scenom silovanja i izazvala brojne polemike. Unatoč brojnim kritikama, Leigh je rekao kako film nije "slavljenje silovanja", već prikaz "nedopustivog muškog ponašanja".

Sam film počinje scenom u kojem je prikazan grub seksualni odnos između Johnnyja i nepoznate žene koji u jednom trenutku izmiče iz kontrole jer Johnny postaje pregrub; ženina prijetnja bila je, ujedno, i okidač za Johnnyjev bijeg u London. I dok su neki tu scenu nazvali silovanjem, Thewlis je opovrgnuo te komentare, kazavši tek da je u pitanju "seks koji je izmaknuo kontroli".[2] I dok će Johnny kasnije zavesti, seksualno iskoristiti, a onda hladnokrvno odbaciti Sophie, a kasnije to ponovo pokušati u tri navrata, pri čemu će i ponovo demonstrirati nasilnu crtu, ostaje činjenica da je prema Louise Clancy pokazao iznimno poštovanje, a na samom kraju i nježnost. U tom kontekstu, on se tek sporedno može dovesti u kontekst analize seksualnosti i odnosa prema ženama. Iako on na žene gleda kao na sredstvo organskog užitka, a sam pokazuje nasilne tendencije (koja relativno uspješno kontrolira), teško je ustvrditi da je Johnny seksualni nasilnik koji antagonizira žene kao spol.

S druge strane, Jeremy je čisto utjelovljenje seksualnog predatora i mizoginista, osobe koja iskorištava žene i otvoreno ih tretira kao predmete kako bi zadovoljio svoje izopačene seksualne preferencije, prilikom čega nema nikakvih skrupula i čak je spreman silovati svoje partnerice kako bi došao do vlastitog užitka. Uspješan u zavođenju, Jeremy beskrupulozno iskorištava sve svoje partnerice, ne trudeći se čak niti prikriti svoju izopačenost i mizoginiju. Za njega su žene objekti bez ikakve stvarne vrijednosti, sredstvo zadovoljenja seksualne potrebe, koje je spreman tretirati i potpuno nehumano ako će tako zadovoljiti sebe.

Nasilje prema ženama prikazano je u manjoj mjeri i kroz odnos Archieja i Maggie, dok je seksualno objektiviziranje žena prikazano i kroz voajersku scenu sa zaštitarom Brianom. Doduše, važno je istaknuti i to da su i žene u Leighovom filmu, uz izuzetak Louise, prikazane kao vrlo submisivne i nesposobne da se izvuku iz grotla vlastite seksualne objektiviziranosti i podređene uloge koju imaju u takvoj vrsti odnosa. Ovakvo prikazivanje naišlo je na oštre kritike feministica. Julie Burchill je napala film, navodeći da su Leighovi likovi kao kao lobotomizirani Muppeti, dok je Suzanne Moore bila još oštrija u svojoj kritici filma i Leighovog prikazivanja letargičnih žena, navodeći sljedeće: "Kakav je ovo realizam? Prikazati mizoginista i okružiti ga s takvim hodajućim otiračima ima za posljedicu, namjerno ili ne, opravdavanje takvog ponašanja".[8]

Te kritike, međutim, nisu imale prevelikog značaja i odbačene su kako od strane drugih kritičara, tako i od strane samih suradnika na filmu. Michael Coveney je potpuno odbacio važnost ovakvih kritika, napisavši sljedeće: "Zar nema mjesta ironiji, ideji da u prikazivanju horora u ratu spolova umjetnik iste raskrinkava, a ne ih podržava? I tko kaže da je Sophie beuzmni otirač ili da je Louise ikakav otirač uopće? Jasno je da potonja pomno promišlja o svojoj vezi s Johnnyjem. Ona pokazuje i strpljenje i nježnost u svom postupanju prema njemu, dok u konačnici uperi nož prema Jeremyju".[3] Slično je reagirala i sama Lesley Sharp, koja je rekla: "Postoji jako puno ljudi koji ne odlaze u art kina, a koji imaju opasno problematične živote i izloženi su riziku... Mi zapravo živimo u mizoginističkom, nasilnom društvu i postoji jako puno žena koje su u nasilnim vezama i kojima je jako teško izvući se iz istih. I jako puno muškaraca, također".[3]

Sam Mike Leigh je istaknuo kako je u filmu želio prikazati "nedopustivo muško ponašanje", pri čemu je posebice naglasio važnost Jeremyja: "Iako bismo mogli Johnnyjevo ponašanje nazvati neprihvatljivim, ono je posljedica frustracije. Najmodavac je beskrajno gori: njegovo djelovanje dolazi iz vrlo crnog mjesta".[5] Kritike o mizoginiji je odbacio, kao i one da je film zapravo "slavljenje silovanja", naglašavajući kako su Lesley Sharp, Katrin Cartlidge i Deborah MacLaren velike feministice i kako nema šanse da je s mogao progurati nešto mizoginističko preko njih jer bi one, naprosto, otišle sa snimanja.[5]

Distribucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kompanija First Independent Films bila je zadužena za kinodistribuciju u Ujedinjenom Kraljevstvu, dok se za teritorij Sjedinjenih Država pobrinula kompanija Fine Line Features. U Sjedinjenim Državama, film je prikazivan od kraja 1993. godine do lipnja 1994. godine te je prikazan u ukupno 26 kina.[9] Prvo kućno izdanje filma bio je VHS izdan 1. studenog 1994. godine, a koji je ujedno dobio i oznaku 18+;[10] tokom 1996. je došlo do reizdanja VHS-a sa šest dodatnih minuta materijala.[11]

Distribucijska kompanija The Criterion Collection je 20. rujna 2005. godine izdala prvo DVD izdanje filma za britansko i američko tržište, a koje je sadržavalo komentare režisera i glumaca, izvorni trailer za film te novi esej kritičara Dereka Malcolma.[12] Izdanje je sadržavalo dva diska. Nešto kasnije, film je doživio i DVD izdanje za regiju 2, uključujući i posebno izdanje za talijansko tržište; oba ova izdanja sadržavala su jedan disk. Criterion Collection je tokom 2011. godine objavila i blu-ray izdanje filma na jednom disku i s poboljšanom slikom, a koje je sadržavalo još novih materijala u odnosu na DVD izdanje.[13]

Kritike[uredi - уреди | uredi izvor]

Box Office[uredi - уреди | uredi izvor]

Podaci o ukupnoj zaradi filma i njegovoj zaradi u odnosu na budžet nisu potpuni, tako da se ukupna brojka ne može jasno iskazati. U Sjedinjenim Državama, gdje je film premijerno prikazan 17. prosinca 1993. godine, Naked je zaradio ukupno $1,769,305 nakon nešto više od pola godine prikazivanja.[9] U prvom vikendu, tokom kojega je prikazan u četiri kina, zaradio je $36,463.[9]

Ocjene kritičara[uredi - уреди | uredi izvor]

Naked je po svom izlasku dobio niz pohvala od kritičara te je čak i godinama kasnije zadržao taj status. Portal Rotten Tomatoes dao je filmu rejting od 88% temeljem 52 kritike i s prosječnom ocjenom 8.2/10, uz zaključak: "Naked je dosljedan svom naslovu s potpuno predanom izvedbom Davida Thewlisa, koja je dodatno ojačana nekim od Leighovih najboljih redateljskih trenutaka".[14] Slično tomu, stranica Metacritic je filmu dala ocjenu 84/100 temeljem 20 kritika (pri čemu nijedna nije bila negativna), što mu je donijelo status "univerzalne hvale".[15] Na portalu IMDb, Naked drži prosječnu ocjenu 7.9/10 temeljem nešto više od 25,000 glasova.[16]

Komentirajući za The Guardian, Derek Malcolm je uočio da je Naked "zasigurno Leighov najupečatljiviji film do sada" i da "pokušava artikulirati sve što je pogrešno s onim društvom za koje gospođa Thatcher tvrdi da ne postoji". O Johnnyju je rekao sljedeće: "On ne voli nikoga, ponajmanje sebe, a žene mrzi još više nego muškarce, ponovo propadajući u seksualno nasilje kako njegova mizoginija raste. Možda ga je moguće i opravdati, ali tek jedva. Ali ne od strane ijedne žene u našoj blizini". Posebno je pohvalio režiju i glumu, ističući Thewlisa, navodeći da on "igra [Johnnyja] sa opasnom briljantnošću koja će zasigurno od ovog potcijenjenog, ali konzistentno upečatljivog glumca napraviti zvijezdu...".[17] Pišući za isti časopis, Ben Myers je 2008. godine napisao da je Naked "najbolji uradak Mikea Leigha i možebitno najbolji britanski film u recentnoj historiji", smatrajući pritom kako se radi o "najpotcijenjenijem britanskom filmu posljednjih godina".[4] Kritičar Jonathan Romney, koji se također pozivitno osvrnuo na film, opisao je iskustvo gledanja kao "da si zatočen na dva sata u vagonu s karizmatičnim propovjednikom koji možda ima sjekiru ispod kaputa".[2]

Roger Ebert je, pišući za Chicago Sun-Times, filmu dao četiri zvjezdice od četiri i analizirao poruku iza samog naslova, kazavši da ona "opisuje likove koji egzistiraju u svijetu bez uobičajenih zaštitnih slojeva. Oni su odjeveni, ali ne toplo, ni veselo. Ali oni su ogoljeni od obitelji, veza, domova, vrijednosti i, u većini slučajeva, poslova. Oni egzistiraju u modernoj Britaniji s vrlo malo posjeda osim svojih riječi". Pohvalio je režiju, navodeći sljedeće: "[Leighova] metoda je u filmu Naked stvorila skupinu likova koji nikako nisu mogli proizaći iz konvencionalnog scenarija; ovo je jedan od onih filmova koji su nezamislivi i samo ga je promatranje moglo stvoriti". Kritiku je zaključio na sljedeći način: "Ovo je bolan film za gledati. Ali je istovremeno i uzbudljiv, kao i svi dobri filmovi, jer gledamo kako redatelj i glumci nadilaze svaku konvencionalnu ideju o tome što bi jedan moderni film mogao biti. Ovdje nema radnje, nema likova s kojima bi se mogli poistovjetiti, nema nade. Ali postoji briga: Autorima je toliko stalo do tih ljudi da ih vrlo pažljivo promatraju, da bilježe kako izgledaju, zvuče i što osjećaju."[18]

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Nagrada Kategorija Ishod Primatelj(i) Bilješke
1993. Filmski festival u Cannesu Palme d'Or Nominacija Mike Leigh
Najbolji redatelj Osvojeno Mike Leigh
Najbolji glumac Osvojeno David Thewlis
Cinéfest Sudbury Najbolji međunarodni film Osvojeno Mike Leigh
Filmski festival u Torontu Nagrada Metro Media Osvojeno Mike Leigh
Filmski festival u Chicagu Zlatni Hugo za najbolji film Nominacija Mike Leigh
NYFCC nagrada Najbolji film Nominacija Treće mjesto, iza filmova Schindler's List i The Piano
Najbolji redatelj Nominacija Mike Leigh Treće mjesto, iza Jane Campion i Stevena Spielberga
Najbolji glumac Osvojeno David Thewlis Ispred Anthonyja Hopkinsa i Daniela Dayja-Lewisa
1994. BAFTA Najbolji britanski film
(Nagrada Alexander Korda)
Nominacija Simon Channing Williams
Mike Leigh
Nagrada nezavisnog duha Najbolji strani film Nominacija Mike Leigh Film je nominiran kao kandidat za  Ujedinjeno Kraljevstvo
Nagrade Evening Standarda Najbolji glumac Osvojeno David Thewlis
NSFC nagrada Najbolji glumac Osvojeno David Thewlis
Udruženje londonskih filmskih kritičara Britanski glumac godine Osvojeno David Thewlis

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "NAKED (18)". British Board of Film Classification. 9 August 1993. http://www.bbfc.co.uk/releases/naked-1970-5. pristupljeno 6 July 2013. 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 2,23 2,24 2,25 2,26 2,27 2,28 Jeffries, Stuart: "'I got dangerously close to Johnny'", The Guardian, 14. kolovoza 2008. Preuzeto 12. studenog 2014.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 3,7 Coveney, Michael (1996). The World According to Mike Leigh, str.19, 21, 25, 27, 29, 32-34, 65-67. HarperCollins, New York. ISBN 0006383394.
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Myers, Ben, "Is Naked Britain's most under-rated film?,", The Guardian, 20. veljače 2008. Preuzeto 16. veljače 2017.
  5. 5,00 5,01 5,02 5,03 5,04 5,05 5,06 5,07 5,08 5,09 5,10 5,11 5,12 5,13 5,14 5,15 5,16 Hoad, Phil, "How We Made Naked", The Guardian, 18. studenog 2013. Preuzeto 16. veljače 2017.
  6. Naked (1993) - Full Cast & Crew, IMDb
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Leigh, Mike (redatelj), (1993). Naked (film). The Criterion Collection. Ujedinjeno Kraljevstvo: Leigh, Mike; Thewlis, David; Cartlidge, Katrin.
  8. Moore, Suzanne. "Reel men don't eat quiche." The Guardian. 4. studenog 1993. Tisak. Navedeno u: Watts, Carol. "Mike Leigh's Naked and the Gestic Economy of Cinema." Women: A Cultural Review. 7.13 (1996): 271. Tisak.
  9. 9,0 9,1 9,2 Podaci o filmu Naked na stranici Box Office Mojo
  10. Amazon.co.uk - Naked /VHS/ (1993)
  11. Amazon.com - Naked /VHS/
  12. Naked (The Criterion Collection)
  13. Naked (The Criterion Collection) /Blu-ray/
  14. "Naked (1993)", Rotten Tomatoes. Preuzeto 12. studenog 2014.
  15. "Naked", Metacritic. Preuzeto 12. studenog 2014.
  16. "Naked", IMDb. Preuzeto 2. svibnja 2017.
  17. Malcolm, Derek. "Naked (kritika)." The Guardian. 4. studenogg 1993. Preuzeto 12. studenog 2014.
  18. Ebert, Roger. "Naked (kritika)." Chicago Sun-Times. 18. veljače 1994. Preuzeto 12. studenog 2014.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak Naked (film, 1993) je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.