Nagrada za borbenost Tour de Francea

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Nagrada za najagresivnijeg vozača na Tur de Fransu
Crveni broj, koji se dodeljuje Najagresivnijem vozaču
Osnovne informacije
SportDrumski biciklizam
TakmičenjeTur de Frans
OblastNajagresivniji vozač na Tur de Fransu
Izvorno ime
  • Le Prix de la combativité (fr)
Druga imena
  • Combativity award (en)
  • Premio della Combattività (it)
Istorija
Prva nagrada1952.
Broj nagrada72 (do 2024)
Prvi pobednikNizozemska Vaut Vagtmans
Najviše pobeda
  •  Edi Merks (Belgija)

    4 puta

Trenutni pobednikFrancuska Voren Bargi (2017)

Nagrada za najagresivnijeg vozača na Tur de Fransu je uspostavljena 1952. Na kraju svake etape tu nagradu dobija vozač koji je najviše napadao i najviše vremena proveo u begu. Na kraju, bira se najagresivniji vozač celog Tur de Fransa, to je biciklista koji je najviše puta proglašavan za najagresivnijeg.

Od 1981. najagresivniji vozač nije osvojio Tur iste godine.

Istorija[uredi | uredi kod]

Od 1952. dodeljuje se nagrada najagresivnijem vozaču.[1] Na kraju svake etape, dodeljuje se nagrada najagresivnijem vozaču, a na kraju trke se dodeljuje najagresivnijem vozaču celog Tura.[2] 1954. nagradu su dobila dvojica biciklista.[3] 1956. Andre Darigad je proglašen najagresivnijim vozačem.[4]

1961. nije dodeljena individualna nagrada, već je dodeljena celom timu.

Sistem se menjao tokom godina. Ranije su vozači dobijali poene i vozač sa najviše poena je bio pobednik.[5] Biciklista nije morao da završi trku da bi dobio nagradu, Siril Gimar 1972. nije završio trku, ali je dobio nagradu za najagresivnijeg vozača.

1979. nagrada je dodeljena Jopu Zutemelku, ali je kasnije diskvalifikovan zbog dopinga i nagrada je pripala Heniju Kojperu.[6]

Trenutni sistem[uredi | uredi kod]

Trenutni sistem nagrađivanja je aktivan od 2003. Osam sudija, koji su specijalisti za biciklizam, bira najagresivnijeg vozača na kraju svake etape (osim na hronometru).[7] Za najagresivnijeg na kraju etape može biti izabrano više od jednog bicikliste, a nagradu može dobiti i celi tim. Najagresivniji vozač ne dobija majicu koju će nositi na narednoj etapi, već dobija crveni broj (beli broj na crvenoj pozadini), od 1998.[8][9]

Na kraju Tur de Fransa, obično u toku zadnje etape, proglašava se najagresivniji vozač cele trke i dobija nagradu od 20.000 eura.[7][10][11]

Pobednici[uredi | uredi kod]

Dobitnici nagrade za najagresivnijeg vozača.[12]

Višestruki pobednici[uredi | uredi kod]

Pozicija Ime Država Broj pobeda Godine
1 Edi Merks  Belgija 4 1969, 1970, 1974, 1975
2 Bernar Ino  Francuska 3 1981, 1984, 1986
Rišar Virenk  Francuska 3 1996, 1997, 2004
3 Luis Okanja  Španija 2 1971, 1973
Klaudio Kjapuči  Italija 2 1991, 1992
Režis Kler  Francuska 2 1982, 1987
Žak Diran  Francuska 2 1998, 1999
Loran Žalaber  Francuska 2 2001, 2002
Silvan Šavanel  Francuska 2 2008, 2010

Po državama[uredi | uredi kod]

Pozicija Država Broj pobeda Vozač sa najviše pobeda Zadnji pobednik
1  Francuska 32 Bernar Ino, Rišar Virenk (3) Voren Bargi 2017.
2  Španija 7 Luis Okanja (2) Amets Čuruka 2007.
   Belgija 7 Edi Merks (4) Pol Velens 1978.
4  Italija 6 Klaudio Kjapuči (2) Alesandro de Marki 2014.
5  Nizozemska 5 Vaut Vagmans, Geri Kneteman, Heni Kojper, Marten Dikrot, Erik Deker (svi po 1) Erik Deker 2000.
6  Danska 1 Kris Anker Serensen (1) Kris Anker Serensen 2012.
   Luksemburg 1 Šarli Gol (1) Šarli Gol 1955.
   Slovačka 1 Peter Sagan (1) Peter Sagan 2016.
   Kazahstan 1 Aleksandar Vinokurov, (1) Aleksandar Vinokurov 2003.
   Kolumbija 1 Ernan Buenaora (1) Ernan Buenaora 1995.
   Švicarska 1 Serž Demijer Serž Demijer 1983.
   Njemačka 1 Rudi Altig Rudi Altig 1966.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Napomene[uredi | uredi kod]

  1. Pelicotiju je nagrada oduzeta zbog dopinga.
  2. Pobedu deli sa Lisjenom Lazaridom.
  3. Pobedu deli sa Fransoom Maeom.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. „Tour de France: An alternative view of the ultimate road race”. The Independent. 6. jul 2007.. Arhivirano iz originala na datum 2008-07-08. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  2. „Premies voor Van der Pluym en Stolker” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 11. 14. jul 1956.. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  3. „Bobet onbetwist winnaar van Tour de France” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 3. 2. avgust 1954.. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  4. „Klassementen” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 5. 30. jul 1956.. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  5. Eddy van der Mark. „Tour Xtra:Combativity Classification”. CvccBike. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  6. „Zoetemelk strijdlustigste” (nemačkom). Leeuwarder Courant: str. 13. 23. jul 1979.. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  7. 7,0 7,1 „Tour de France 2008 - Rules”. Amaury Sport Organisation. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  8. „Règlement de l'Épreuve - Article 10: Maillots des leaders” (francuskom). Amaury Sport Organisation. 17. jul 2008.. str. 61. Pristupljeno 22. februar 2017. »Par ailleurs, le coureur combatif sera identifié par deux dossards spécifiques avec chiffres blancs sur fond rouge.« 
  9. Nick Brownlee (23. jul 2013.). Vive le Tour!: Wiggo, and the Amazing Tales of the Tour de France. Pavilion Books. str. 75. ISBN 978-1-909396-34-0. Arhivirano iz originala na datum 2017-02-22. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  10. „Règlement de l'Épreuve - Article 24f: Prix de la Combativité” (francuskom). Amaury Sport Organisation. 17. jul 2008.. str. 69. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  11. „Liste des prix/Prize money - Article 7. Classement de la combativité”. Amaury Sport Organisation. 17. jul 2008.. str. 79. Pristupljeno 22. februar 2017. 
  12. „Previous overall and classification winners”. Cyclingnews.com (Future plc). 1. avgust 2016.. Pristupljeno 22. februar 2017. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]