Prijeđi na sadržaj

NK Orijent Rijeka

Izvor: Wikipedija
NK Orijent Rijeka
Nogometni Klub Orijent Rijeka
OrijentRijeka.png
Općenito
Liga 1. NL (II)
Osnivanje 1919.
Nadimci Sušačani
Stadion Stadion Krimeja, Susak
(3.500 gledatelja)
Ličnosti
Trener  HRV Dragan Štulić
Dresovi
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Domaći
Timske boje Timske boje Timske boje
Timske boje
Timske boje
 
Gostujući

NK Orijent je suŝaĉki nogometni klub iz grada Rijeke. Osnovan je 1919. godine pod imenom Orient. Ime klubu je dao pomorac Franjo Matković i u svojim počecima Orijent je bio klub radničke i đačke omladinei. 1926. godine klub prestaje s radom, no već 1928. godine se obnavlja i započinje se natjecati u okviru tadašnje I. župe zagrebačkog podsaveza. Nakon 2. svjetskog rata klub prvo nosi imena Jedinstvo i Primorac, zatim Primorje dok 1948. godine mijenja ime u Budućnost. Od 1953. godine klubu se vraća staro ime Orijent pod kojim od tada neprekidno nastupa.

Povijest

[uredi | uredi kod]

Prvo desetljeće (1919.-1929.)

[uredi | uredi kod]

Kvalifikacionu utakmicu za upis u Zagrebački nogometni podsavez klub je odigrao s "Viktorijom" koja je već i prije prvog svjetskog rata u svojim redovima imala najbolje igraće na Sušaku.

Prvu utakmicu izvan Sušaka "Orijent" je igrao 25.06.1922. u Gospiću, gdje je pobijedio tamošnjeg "Građanskog" s 8:1. U prvoj momčadi "Orijenta" igrali su stolar Slavko Pilepić, mesar Pere Spicijerić, lučki radnik Francele Malovac, pitur Drago Marač, lučki radnik Pepo Dolušić, bravar Roko Ladišić i drugi.

U klubu se tada okupljala u prvom redu radnička, a kasnije i đačka omladina. Troškove putovanja u to vrijeme snosili su sami igraći, kao i troškove prehrane, a redovito su se vozili kamionom ili vlakom. U Čakovec se na primjer polazilo kamionom iz Sušaka u subotu navečer, a u nedjelju se igrala utakmica. Bila su to putovanja karakteristična po poźrtvovanju i lišavanju igrača, kod kojih nije postojao nikakav komfor, a putovalo se u Križevce, Bjelovar, Sisak, Zagreb, Karlovac, Varaždin, Čakovec, Ljubljanu, Maribor, pa u Italiju - u Gradišku, Trst, Monfalcone, Udine itd.

Pekar Ivan Maračić zainteresirao se 1920. godine za teren na kome se i danas nalazi igralište na Krimeji. Najprije se igralo na gimnazijskom trgu na Sušaku, na Kantridi, na tzv. Kavi u Martinšćici (pod kamenolomom) i neko vrijeme preko puta sadašnjeg igrališta na Krimeji.

Vlasnik neravnog zemljišta na Krimeji (s nagibnom razlikom od 1,5m između sjeveroistočnog i zapadnog dijela) na kojem je bila zasađena loza, a djelomično uređeni vrtovi, bio je Blečić. Sedamdeset i četiri dioničara čiji je predsjednik bio mesar Rikardo Lukež, otkupilo je po 4.000 lira dionice u ukupnom iznosu od 296.000 lira, pa se prišlo niveliranju i uređenju igrališta. Stalno su radila četiri čovjeka. Danju bi razgrtali i ravnali materijal, što bi ga dobrovoljnim radom, uglavnom prethodnih večeri, nanijeli članovi i prijatelji kluba. To je bio jedini način kojim se moglo doći do igrališta. Oruđe, tračnice i vagoneti za prijevoz materijala bili su "Orijentu " dani na upotrebu besplatno. Prvi kupci dionica bili su obrtnici Ivan Godina, Nino Maračić, Rikardo Lukež i Marijan Matešić.

Poslije su dionice otkupili vinarski trgovac Viktor Hreljanović i klub "Orijent. Klub je naknadno prodao Hreljanoviću svoje dionice, pa je ovaj postao jedinim vlasnikom terena.

Otvorenje igrališta obavljeno je 20. V. 1923. uz veliku svečanost uz gostovanje zagrebačkog "Hrvatskog akademskog sportskog kluba" (HAŠK), koji je tom prilikom pobijedio "Orijenta" s 1:0.

Orijent osvaja svoj prvi pehar u povijesti pobijedivši Slaviju (6:1) i Viktoriju (2:0) 1922. godine. Igrali su: T. Stipčić, Hajdin, Malovac, M.Stipčić, Ladišić, Vošnig, Matković, Spicjerić, Matrljan, Bolha, Marač.

Predratno i ratno razdoblje (1929.-1945.)

[uredi | uredi kod]

Orijent nastavlja odigravati prijateljske i prvenstvene utakmice na Sušaku i diljem Kraljvine Jugoslavije, pa iz tog vremena se bilježe utakmice protiv Hajduka, zatim momčadi sastavljene od britanskih mornara, prvaka države - Concordije, na proslavi 15-godišnjice - Građanski, Segesta itd. Potkraj 1931. godine prvi put se spominje formiranje rezervne momčadi odnosno juniora, uvedena su i nagrađivanja zaslužnih igrača, a 1933. godine Orijent broji 190 članova. Godine 1936. obnavlja se igralište na Krimeji, postavlja se trava i izgrađuju tribine. Prve veće uspjehe Orijent bilježi 1940. i 1941. godine kada osvaja 1. mjesto u natjecanju tadašnjeg sušačkoga podsaveza.

Ya vrijmeTijekom rata sušački sport je bez aktivnosti, a Orijent je odbio želju okupacionih vlasti da se klub natječe u okupiranom području. Velik broj igrača odlayi u partizne. a dvadeset i devet članova Orijenta dalo je svoje živote u borbi protiv fašizma. Sastav Orijenta koji je 1939. godine savladao prvaka države Concordiju: Brozović, Polić, Grubišić, B.Kovačić, Pajić, Felker, Galetović, Matovinović, Matković, Miculinić i Foser.

Orijentaši koji su izgubili živote u NOB-u:

Milan Antić, Srećko Mrzljak, Danijel Babić, Zdravko Pavešić, Anton Baffo, Nikola Pavlinić, Roko Borčić, Josip Radinović, Rudolf Džodan, Rudolf Siussi, Božo Felker, Teo Tonković, Boris Gerntner, Viktor Vičić, Vlado Grozdanić, Stane Vončina, Dane Godina, Teodor Vošnig, Božidar Horvatić, Čedomir Vranić, Tomislav Horvatić, Ante Vrban, Zdravko Jurković, Josip Vrban, Bruno Kovačić, Pave Vukušić, Vladimir Novinc, Šanto Župan, Milan Miculinić

Promjena imena (1946.-1953.)

[uredi | uredi kod]

Nakon rata Orijentu nije bilo suđeno da nastavi djelovanje pod svojim imenom već su igrači Orijenta u tom razdoblju igrali za tri novoosnovana kluba - Jedinstvo, Primorje i Budućnost. Krajem 1946. godine dolazi do fuzije Jedinstva i Primorca u novo sportsko društvo, a igrali su: Brazzoduro, Gebauer, Rožić, Milinović, Matrljan, Krković, Bačić, Caniati, Sulić, Pavletić, Miculinić, Čohar, Bačić i Kivela. U prosincu 1948. godine ponovno dolazi do promjene imena i to u Budućnost, a 21.VI. 1953. ponovno je vraćeno ime Orijent.

O tom razdoblju u knjizi Pola stoljeća Orijenta napisano je: "Očito je, da su neki odgovorni faktori krivo mislili da obnovljeni klubovi moraju promijeniti imena. U stvari, klubovi koji su u vrijeme narodnooslobodilačke borbe kolaborirali s okupatorom, nisu mogli ni biti obnovljeni, jer nisu nikad ni prestali da rade. Oni su samo mogli biti i bili su, nakon oslobođena ukinuti, a oni koji su prestali da rade, kao Orijent, jer nisu htjeli kolaborirati s okupatorom, koji su uz to prebacili sve ili skoro sve aktivne članove na oslobođeni teritorij da se uključe u borbu, obnavljani su nakon oslobođenja. Dapače, tek u oslobođenoj domovini njihovo je ime moglo doći do izražaja, što na žalost u početku kod Orijenta nije bio slučaj."

Opet Orijent (1953.)

[uredi | uredi kod]

Upornim nastojanjem nekolicine zaslužnih funkcionera na godišnjoj skupštini 21. lipnja 1953. na prijedlog klupskog tajnika Mike Mikulčića rasformirana je Budućnost, pa je odmah nakon toga jednoglasnim zaključkom svih prisutnih utvrđeno da je Orijent obnovljen. Prvu poslijeratnu utakmicu koju je Orijent odigrao pod svojim imenom bila je protiv PSV Salsburga (1:4), a u kolovozu 1953. godine Orijent je savladao ekipu Kvarnera (danas Rijeka) 2:1 i izborio plasman u osminu finala jugoslavenskog kupa. Sljedeći protivnik bio je Hajduk na Krimeji (0:5), a za Orijent su igrali: Brazzoduro, Čohar, Foser I, Matković, Stipčić, Polić, Foser II, Doričić, Mataja I, Mataja II, Mataja III i Horvat. U slijedećoj sezoni Orijent uvjerljivo osvaja prvo mjesto Regionalne lige, ali kroz kvalifikacije (Karlovac 1:2 i 2:2, Segesta 1:3) nije uspio ući u savezni rang.

Prvi uspjesi (1954 -1958.)

[uredi | uredi kod]

Nakon novog neuspjeha u kvalifikacijama (1956./57.) u dvostrukom obračunu s pulskim Uljanikom (2:1,1:5), Orijent je izborio viši rang sljedeće sezone (1957./58.) prošavši kvalifikacije u susretima s Pulom (3:3, 3:1) i ekipom Krim iz Ljubljane (2:1). Tako je Orijent postao član Hrvatsko-slovenske lige (II liga) i prvi put u povijesti susreti će se u prvenstvenim okršajima s gradskim rivalom - Rijekom. Viši rang izborili su: B. Juranić, S. Stipčić, M. Tudor, A. Žiković, I. Krković, V. Mataja, P. Peravić, V. Domazet, Z. Kalanj, Reljić i Moćo Modrić.

U višem rangu natjecanja Orijent zauzima 12. mjesto od 14 klubova ali zbog reorganizacije takmičenja opet se vraća u niži rang. Prvak je postala Rijeka i kroz kvalifikacije se ponovno vratila u I ligu.

Godine neuspjeha u kvalifikacijama za saveznu ligu (1958 -1967.)

[uredi | uredi kod]

U nižem rangu Orijent odmah u sezoni 1958./59. osvaja prvenstvo ali ne ulazi u viši rang. Sljedeće tri sezone donose rivalstvo s pulskim klubovima Uljanikom i Pulom (Istra) i svaki put završava na drugom mjestu. Orijent je najbliže osvajanju prvenstva u sezoni 1961/62. ali u posljednjoj utakmici pred svojim gledalištem ne uspjevaju pobjediti Istru i opet (treći put za redom) završava prvenstvo na drugom mjestu. Premda je raspolagao s kvalitetnim igračima uvijek je nedostajao jedan korak do kvalifikacija. Igrali su: Blažina, Prizmić, Zupčić, Radanović, Čebuhar, Tomašić, Matešić, Modrić, Božić, Horvat, Bačić i drugi.

U sezoni 1962/63. Orijent uvjerljivo osvaja prvo mjesto ispred Lokomotive ali u kvalifikacijama nakon pobjede nad Rudarom iz Kaknja (2:2,3:0) i dobrim rezultatom iz prve utakmice odigrane u Kaštel Sućurcu protiv domaćeg Jadrana (2:2) neočekivano gubi utakmicu (1:4) i opet ne ulazi u drugu ligu. Sljedeća sezona 1963./64. donosi skoro isti scenarij izuzev protivnika u završnim kvalifikacijama. Orijent je opet savladao Rudara ali iz Trbovlja (3:3,1:0), međutim u finalu gubi dva puta od Splita (0:1,0:3). Nakon neuspjeha u kvalifikacijama i sljedeće sezone (1964./65.) mnogi su igrači napustili klub i nastaje kriza rezultata i rukovođenja kluba. Iz tog razdoblja pamti se i prva inozemna turneja Orijenta i to u Nizozemskoj gdje je igrao tri prijateljske utakmice. Igrali su: Rasporić, Brusić, Polić, Pilepić, Zupčić, Tomašić, Rajović, Mavrić, Smolčić, Domazet, Kardun, Krčelić, Manzoni, Modrić, Rački, Štefanić, Mloš, Prizmić i Čohar. U novoj sezoni (1965./66.) reorganiziran je sistem natjecanja , a Orijent ponovo napušta veliki broj igrača. To se odrazilo na igru i rezultate te Orijent završava na 9. mjestu. U sezoni 1966/67. Orijent je bio nešto bolji i osvaja 4. mjesto u Riječko-pulskoj nogometnoj ligi. Igrali su: Maurović, Pugelj, Rajović, Maloš, Paškvan, Krčelić, Hrastina, Antić, Prizmić, Rački i Bračanov.

Ulazak u 2. ligu i rivalitet Orijenta i Rijeke (1968.-1973.)

[uredi | uredi kod]

Orijent postaje prvakom u sezoni 1967./68. sakupivši 11 bodova više od drugoplasirane Istre. U kvalifikacijama najprije je savladan Metalac na Krimeji 2:1, a pošto je u uzvratu završilo istim rezultatom 1:2 pristupilo se izvođenju jedanaesteraca gdje je junakom postao vratar V. Tićak obranivši tri kaznena udarca. U finalu je Orijent izgubio od Dinama iz Vinkovaca (2:5,1:2), ali je NSJ odlučio da se igra još jedan kvalifikacijski susret između Orijenta i Metalca. Na Krimeji Orijent je pobijedio 3:0 a u revanšu u Zagrebu 2:1 i tako postao drugoligašem. Igrali su: Rasporić (Tićak), Pugelj, Rajović, Maloš (Vakanjac), Zupčić, Petranović, Veljačić, Udović (Mandekić), Prizmić, Brnelić, Mataja.

U drugoligaškoj konkurenciji u sezoni 1968./69. pod vodsvom Ivana "Đalme" Markovića Orijent odmah postaje hit i uvjerljivo osvaja prvenstvo s 49 bodova i gol-razlikom 70:27. U posljednjem nastupu sezone protiv Mure (3:2) igrali su: Klevisar, Pugelj, Zupčić, Cukon, Haramija (Filipović), Maloš, Veljačić, Bradvić, Ražić, Udović, Brnelić. Strijelci u prvenstvu su bili: Brnelić 19 golova, Ražić 17, Veljačić 11, Prizmić 6, Filipović 4, Bradvić 3, Pugelj 2... Na putu ulaska u prvoligaško društvo Orijent je zaustavila Crvenka (0:3,1:0) pa će se još dugo godina morati čekati da se ukaže ovakva prilika.

Orijent je odličan i u drugoj sezoni 1969./70. kao drugoligaš, osvaja četvrto mjesto. U toj sezoni ponovno se igrao gradski derbi s Rijekom, a rezultati su bili 0:2 prekid i registrirano 0:3 i na Krimeji 0:1. Igrali su: Hasanbegović, Bobić, Pugelj, Lipovac, Cukon, Rajović, Udović, Haramija, Brnelić, Bradvić, Pešić, Veljačić, Bećirbašić, Filipović, Kafka.

U sezoni 1972./73. Orijent napušta drugoligaško društvo, ali ne zbog rezultata već zbog teške financijske krize kluba. Naime, iako su rezultatima zaslušili opstanak Orijentu se oduzimaju bodovi zbog štrajka igrača na jednoj od utakmica pred kraj prvenstva. Tako Orijent neslavno napušta drugoligaško društvo nakon četiri sezone provedene u istoj.

Sljedeća sezona 1973./74. donosi nastavak krize rukovođenja i rezultata, pa Orijent ispada i iz Hrvatske lige te nakon dugog niza godina završava u Pulsko-Riječkoj zoni (4.liga).

Desetljeće uspjeha u Kupu i hrvatskoj ligi (1979.-1988.)

[uredi | uredi kod]

Nogometaši Orijenta nisu se uspjeli plasirati u kvalifikacije za Drugu ligu u sezoni 1978./79., zaostali su za Istrom 6 bodova i pokazalo se da su lošiji rezultati iz prvog dijela bili nedoknadivi. Ekipa koju je vodio Ivo Šangulin igrala je posljednju utakmicu te sezone u Zadru i to u sljedećem sastavu: Koljanin, Bosančić, Stegnjajić, Tičić, Majnarić, Milenković, Mesaroš, Trošelj, Nikolić, Aničić, Močinić.

U sezoni 1979./80. Orijent završava na šestom mjestu s osvojena 32 boda, pet manje od novog prvaka Gošk-Juga. Pod vodstvom trenera Skoblara i Šangulina igrali su: Koljanin, Vulić, Milenković, Miljković, Miočić, Tičić, Majnarić, Mladenić, Rukavina, Močinić, Karlović, Gračan, Nikolić, Stilinović, Tomac, Višković, Marković, Lukarić.

U sezoni 1980./81. Orijent je skrenuo pažnju sportske javnosti rezultatima u natjecanju za Kup Jugoslavije. Završnica Kupa Hrvatske izborena je pobjedom nad dubrovačkim drugoligašom GOŠK-Jugom rezultatom 4:1, a strijelci su bili: Močinić, Tičić, Marković i Nikolić. Za plasman u 1/16 finale savladan je klub naših radnika iz Zuricha 6:0 golovima Nikolića 2, Lakića, Karlovića, Mladenića i Mraza. "Orijent express", kako su nazvali mediji Orijent, protutnjao je Kranjčevićevom ulicom pobjedivši Zagreb 2:1 golovima Nikolića i Lakića. Na kraju 1980. godine na Krimeju dolazi prvoligaš OFK Beograd i pred punim stadionom golom Nikolića plasirali se u četvrtfinale. Igrali su: Koljanin, Mustać, Tičić, Majnarić, Tomac, Stilinović (Marković), Gračan, Nikolić, Močinić (Lakić) i Mraz. U četvrfinalu na Krimeju dolazi još jedan prvoligaš Budućnost iz Titograda. Crveni su na travnjak bacili srce i znanje, bez respekta se suprostavili provligašu, imali puno prilika, ali pogodaka nije bilo. Na kraju odluka u izvođenju udaraca s bijele točke gdje su gosti imali više sreće i pobjedili 4:2. Orijent je nastupio u sastavu: Koljanin (Vulić), Mustać, Miočić, Tičić, Majnarić, Tomac, Miljković, Gračan, Nikolić, Milenković (Marković) i Stilinović. U prvenstvu Crveni su na kraju završili na trećem mjestu, sedam bodova iza prvaka Solina.

Sljedeće sezone 1981./82. Orijentu su drugoligaške kvalifikacije ostale nedostižne. Kao i u prošlom prvenstvu završili su na trećem mjestu Hrvatske lige sedam bodova iza prvaka Varteksa. Igrali su Bjelanović, Frlan, Stilinović, Miočić, Crnalić, Tomac, Matrljan, Trošelj, Mladenić, Močinić, Marković i Mraz.

Sezona 1982./83. je opet u znaku natjecanja u kupu pod vodstvom Ivana Đalme Markovića. U šesnaestini finala na Krimeju je stigao prvoligaš Osijek i pred ispunjenim tribinama Orijent pobjeđuje 2:0. Strijelci su bili Tabar i Močinić. Sljedeći suparnik je još jedan prvoligaš Olimpija iz Ljubljane. Orijent pobjeđuje nakon izvođenja jedanaesteraca 7:6, a igrali su: Vulić, Tomac, Nikolčić, Tičić, Crnalić, Miočić, Stilinović, Trošelj (Petković), Tabar (Frlan) i Močinić. Protivnik u četvrtfinalu je opet klub iz društva najboljih, Sarajevo. Televizija izravno prenosi utakmicu prvi put u povijesti stadiona Krimeja. Prvoligaš s Koševa ne uspijeva se nametnuti, domaćinu je čak poništen pogodak Trošelja zbog navodnog ofsajda, kasnije se pokazalo neopravdano dosuđeno. Poslije velike borbe na blatnjavom terenu odluka je pala udarcima s bijele točke. Sarajevo pobjeđuje 4:3 i ulazi u polufinale. Orijent je igrao u sastavu: Bjelanović, Bosančić, Rupčić (Ćoza), Tomac, Crnalić, Miočić, Močinić, Mladenić, Tabar (Vukić), Trošelj i Nikolić. U Hrvatskoj ligi Orijent je završio na petom mjestu, osam bodova iza prvaka Šibenika.

Sezonu 1983./84. Orijent je bio na korak ostvarenja dugogodišnjeg sna, povratku među drugoligaše. Ekipa Ivana Đalme Markovića završila je prvenstvo bez poraza i stigla u finale kvalifikacija. Međutim, tu je Split previsoka prepreka i rezultatima 4:0 i 1:3 prolazi u drugu ligu. Za Orijent su te sezone igrali: Bjelanović, Bosančić, Nikolić, Tomac, Stegnjajić, Miočić, Mladenić, Močinić, Tabar, Mehinović, Mijolović, Hrstić, Knežević, Datković, Lasić, Crnalić i Peršon.

I u slijedećoj sezoni (1984./85.) Orijent osvaja prvo mjesto u Hrvatskoj ligi-zapad sa samo jednim porazom, međutim ne uspjeva se vratiti među drugoligaše. U kvalifikacijskim susretima najprije se Orijent sastao s Belišćem i u dva susreta prolazi u finale(1:2,1:0), a igrali su: Bjelanović, D.Vukić, Gašparac, Lasić, Peršon, Stegnjajić, Miočić, Mavrinac, Mladenić, Bašić, Šestan, Nikolić, Dragoslavić, Pučić i M.Vukić. U dvije finalne utakmice protiv Zagreba Orijent je poražen(1:4,0:2) i to je bio oproštaj od drugoligaškog sna.

Treću sezonu za redom (1985./86.) Orijent je prvak, ali je pokleknuo na prvoj stepenici kvalifikacija u susretima protv Petrinjske Mladosti (0:2,0:2). Za Orijent te sezone nastupali su: Bjelanović, Čejvanović, Mehinović, Čelić, Dragoslavić, Stegnjajić, Nikolić, Miočić, Štulić, Mršić, Močinić, Pučić, Datković, Bašić.

U slijedećoj sezoni (1986./87.) Orijent vode dva trenera Lukanović pa Brnčić, ali opet zapinju na istoj stepenici - kvalifikacijama za ulazak u drugu ligu. U prvenstvu je Orijent završio na drugom mjestu iza Istre, a u posljednjem kolu u pobjedi protiv Pomorca od 6:1 i kvalifikacijama protiv Šparte iz Belog Manastira (0:1,0:1) igrali su: Bjelanović, Kesar, Gašparac, Lasić, Stegnjajić, Mršić, Peršon, Datković, Vukić, Pipunić, Čejvanović, Čelić, Vasiljević, Cazin, Orlić, Vranić, Karlovčan...

Sezona 1987./88. donosi najavu reorganizacije Hrvatske lige i osnivanje četiri Međurepubličke lige, stoga je bilo potrebno najprije osigurati mjesto koje vodi u novoformiranu ligu. Orijent je uspio budući da je u posljednjoj sezoni Hrvatske lige osvojio četvrto mjesto iza Zagreba, BŠK-a i Belišća. U posljednjem kolu u Kranjčevićevoj ulici golom Bašića Orijent je odigrao 1:1 protiv novog prvaka Zagreba. Za Orijent su igrali: Bjelanović, Gašparac, Lasić, Grubor, Datković, Mršić, Bašić (Golja), Skočić, Pučić, Dragoslavić, Vasiljević.

Uspjesi

[uredi | uredi kod]

Prve veće uspjehe Orijent bilježi 1940. i 1941. godine kada osvaja 1. mjesto u natjecanju tadašnjeg sušačkoga podsaveza.
U natjecanjim u okviru FSJ-a Orijent više puta sudjeluje u kvalifikacijama za 2. ligu, a povremeno i nastupa u 2. ligi. Definitivno najveći uspjeh tada ostvaren je 1969. godine kada kao prvak 2. savezne lige-zapad igra u kvalifikacijama za ulazak u 1. ligu, ali ne uspijeva.
U natjecanju za kup Maršala Tita najveći uspjeh zabilježen je u sezonama 1981./82. i 1982./83. nastupima u četvrtfinalu.
Stvaranjem HNL-a Orijent se natječe uglavnom u 2. HNL, a u sezoni 1996./97. ostvaruje najveći uspjeh nastupom u 1. HNL u kojoj je osvojio 14. mjesto, no zbog reorganizacije lige ipak nije uspio opstati u istoj.
Trenutačno je član 3. HNL - zapad.

Stadion

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Stadion Krimeja

NK Orijent nastupa na stadionu Krimeja, koji se nalazi na Sušaku. Stadion je izgrađen 1923. godine, a pri otvorenju istoga je gostovala tada vrlo jaka momčad HAŠK-a iz Zagreba. Stadion danas može primiti oko 3.000 gledatelja.

[uredi | uredi kod]

Navijači NK Orijent nazivaju se Red Fuckers i osnovani su 1988. godine.

Spomenik nogometnoj mladosti na ulazu nogometnog igrališta NK Orijent

Nastupi u finalima kupa

[uredi | uredi kod]

Kup maršala Tita

[uredi | uredi kod]

1969./70.

1980./81.

1982./83.

1989./90.

Hrvatski nogometni kup

[uredi | uredi kod]

1992./93.

1993./94.

1996./97.

1997./98.

2000./01.

2002./03.

2008./09.

2009./10.

Omladinska škola

[uredi | uredi kod]

U pet starosnih kategorija (morčići, mlađi pioniri, pioniri, kadeti i juniori) dnevno se sportskim aktivnostima bavi oko 180 djece, sa Sušaka i iz drugih dijelova grada. Kao najveći uspjeh omladinske škole spominje se osvajanje Kvarnerske rivijere 1995. godine.

Izvori

[uredi | uredi kod]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi kod]