NKVD-ovi masakri zarobljenika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
NKVD-ovi masakri zarobljenika

žrtve sovjetskog NKVD-a u Lavovu, XI 1941.
Lokacija Okupirana Poljska, Ukrajinska SSR, Bjeloruska SSR, Baltičke države, Besarabija
Datum VI-VII 1941.
Meta Poljaci, Estonci, Litvanci, Latvijci, Tatari, Rumunji
Vrsta napada strijeljanje
Mrtvih 100.000
Počinitelji NKVD, sovjetska tajna policija
Počinitelj Lavrentij Berija, Josif Staljin

NKVD-ovi masakri zarobljenika bili su niz masovnih pogubljenja koje je izvršio NKVD, sovjetska tajna policija protiv zarobljenika u istočnoj Europi tijekom drugog svjetskog rata, poglavito u Poljskoj, Ukrajini, baltičkim državama, Besarabiji i dijelovima SSSR-a iz kojih se Crvena armija povlačila pred njemačkom invazijom 1941. Procjene o broju mrtvih na tim lokacijama se procjenjuje na 100.000 ili više:[1] od skoro 9.000 u Ukrajinskoj SSR,[2] preko 20.000-30.000 u okupiranoj istočnoj Poljskoj[3] sve do cjelokupne populacija tatarskih zarobljenika na Krimu, između ostalog. Nisu svi zarobljenici (ukupno 150.000 njih[3]) ubijeni; neki su odvedeni u unutrašnjost države, drugi su napušteni ili su uspijeli pobjeći jer sovjetske vlasti u povlačenju nisu mogli logistički obraćati pozornost na svih njih.[4]

Tijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Kada je Wehrmacht započeo invaziju SSSR-a, NKVD je bio odgovoran za evakuaciju zarobljenika u okupiranim teritorijima. Više od 140.000 zarobljenika je uspješno evakuirano od NKVD-a. Preko 9.800 je ubijeno u zatvorima, 1.443 je smaknuto tijekom evakuacija, 59 je ubijeno zbog pokušaja bijega, 23 su ubile njemačke bombe dok je 1.057 umrlo od drugih razloga.[5]

Masakri[uredi - уреди | uredi izvor]

Spomen ploče
Spomen ploča, Piatykhatky
spomen ploča katinjskog masakra
Katyn-Kharkiv memorial

NKVD i Crvena armija su ubijali zarobljenika u raznim područjima istočne Europe, od Poljske (npr. Białystok) do Krima.[6] Odmah nakon njemačke invazije, NKVD je započeo ishitren proces pokolja zarobljenika u zatvorima, dok su drugi trebali biti evakuirani u hodovima smrti.[7][8] Većina njih bili su politički zatvorenici, zarobljeni i ubijeni bez suđenja. Masakre su dokumentirale njemačke vlasti te ih koristile radi antisovjetske i antijevrejske propagande.[9][10][11] Uz nekoliko iznimaka, velike količine zatvorenika zapadne Bjelorusije i zapadne Ukrajine je ili odveden prema istoku ili je ubijen.[7] Nakon rata, vlade Njemačke, Poljske, Bjelorusije i Izraela su identificirali najmanje 25 zatvora čiji su zaočenici strijeljani, kao i znatno veći broj lokacija za egzekuciju.[7] Među značajnim slučajevima masovnih pogubljenja zatočenika nalaze se sljedeći:

Bjelorusija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Grodno: 22. VI NKVD je smaknuo nekoliko desetaka ljudi u mjesnom zatvoru. Masovno pogubljenje preostalih 1.700 zatočenika nije bio moguć zbog napredovanja njemačkih vojnika i užurbanog bijega NKVD-a.[12]
  • Glibokaje, okolica Vitebska:[8] 24. VI NKVD je pogubio najmanje 800 zatvorenika, većinom poljskih građana. Nekoliko hiljada je skončalo u maršu smrti prema Nikolajevu.[13]
  • Červjen, okolica Minska: krajem VI mjeseca, NKVD je započeo evakuaciju svih zatvora u Minsku. Između 24.6. i 27.6., nekoliko hiljada osoba je stradalo u pokolju u Červjenu ili tijekom marša smrti.[14]
  • Vilejka: nekoliko desetaka osoba, većinom političkih zarobljenika, ranjenih ili bolesnih, je ubijeno prije bijega sovjetske straže 24.6.[15]

Estonija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Tartu: 9. VII, oko 250 zatočenika je strijeljano u zatvoru Tartu. Njihovi leševi su bačeni u iskopane grobove i u bunar zatvora.[16]
  • Masakr u Kautli: 24. VII Crvena armija je ubila više od 20 civila i zapalila njihove farme.

Latvija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Litene: 14. VI oko 120 latvijskih vojnih oficira je odvedeno u šumu jer im je rečeno da će tamo ići na vojne vježbe. Prilikom dolaska su razoružani, svezani te ih je NKVD zatim smaknuo.[17]

Litvanija[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vilnius: NKVD je ubio velik broj zatvorenika u zatvoru Lukišesu.[18]
  • Rajniaj, okolica Telšjaja: i do 79 političkih zatvorenika je ubijeno u masakru u Rajnijaju, 24. VI i idućeg dana.
  • zatvor Pravieniškės, okolica Kaunasa: VI je NKVD ubio 260 političkih zatvorenika i cjelokupno litvansko osoblje u zatvoru.

Poljska[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Katinjski masakr

Do 1941., velik udio Poljaka je bio podređen sovjetskoj okupaciji dvije i bio deportiran u daleke krajeve SSSR-a. Ostali, među njima i velik dio poljskih civila i pripadnika drugih narodnosti (Bjelorusi, Ukrajinci) je držano u improviziranim zatvorima po gradovima regije, gdje su čekali ili deportacije u druge zatvore NKVD-a ili u Gulag. Procjenjuje se da je od 13 miliona ljudi - koliko je živjelo u istočnoj Poljskoj prije rata - oko 500.000 uhićeno, od čega su 90 % bili muškarci. Tako je otprilike svaki deseti muškarac bio zatvoren 1939. Većina je umrla u zatvorima od mučenja ili nemara.[7] Metode mučenja uključivale su stavljanje žrtava u kipuću vodu ili rezanje uha, nosa ili prsta.[19] Timothy Snyder procjenjuje da je NKVD strijeljao 9.817 poljskih zarobljenika nakon početka njemačke invazije 1941. [20]

Ukrajina[uredi - уреди | uredi izvor]

Žrtve NKVD-a na ulicama Lavova
  • Berežanj, okolica Tarnopola: između 22.6. i 1.7. NKVD je pogubio 300 poljskih građana bez suđenja, među njima i velik dio Ukrajinaca.[12]
  • Donjeck, polje Ručenkovo
  • Dubno: svi zatvorenici, među njima i žene i djeca, su smaknuti u zatvoru Dubno na tri sprata.[1]
  • Ivano-Frankovsk (Stanislavov): masovna grobnica Dem'ianiv Laz sadržavala je 524 leša.[21]
  • Harkiv: 8.000 zatvorenika zarobljeno zajedno sa poljskim oficirima je smaknuto u predgrađu Harkivu i zakopano u Piatihatkju, koje je postalo temelj za NKVD-ov ljetni hostel.
  • Luck: Nakon što je zatvor pogodila njemačka bomba, sovjetske vlasti su obećale amnestiju svim političkim zarobljenicima, kako bi spriječili pokušaje bijega. Kada su isti izašli van, ubili su ih hici sovjetskih tenkova. Nakon toga je netko rekao: "Oni koji su još živi neka ustanu!" Nekih 370 je ustalo te ih je NKVD natjerao da pokopa mrtve, nakon čega su i njih strijeljali. Njemačko ministarstvo vanjskih poslova procjenjuje da je 1.500 Ukrajinaca tamo ubijeno, dok je SS tvrdio brojku od 4.000.[22]
  • Lavov (Lwów): pokolj u ovom gradu započeo je odmah nakon njemačkog napada, 22.6., i trajao do 28.6. NKVD je smaknuo nekoliko hiljada zatvorenika. Među metodama egzekucija bila su strijeljanja u ćelijama, ubijanje bacanjem granata ili puštanja da umru od gladi u podrumima. Neki su smaknuti bajunetom.[1] Procjenjuje se da je oko 4.000 osoba smaknuti na taj način, dok je broj preživjelih procjenjen na oko 270.[12] Klanje je nakratko prekinuto kada je mjesni ukrajinski ustanak prisilio NKVD da pobjegne, ali se onda vratio.[23] Pokolj, je, između ostalog, poslužio kao povod za masovne pogrome Jevreja koje su izveli Nijemci i lokalno ukrajinsko stanovništvo tokom prvih mjesec dana okupacije. [24]
  • Sambir (Sambor): 570 ubijenih[25]
  • Vinica: preko 9.000 smaknuto.[26]
  • Simferopolj: 31.10., NKVD je ubio velik broj ljudi u zgradi NKVD-a i u gradskom zatvoru. U Jalti, 4.11. je NKVD strijeljao sve zatvorenike u gradskom zatvoru.[6]

Rusija[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 Gellately 2007, str. 391.
  2. Berkhoff 2009, str. 14.
  3. 3,0 3,1 Piotrowski 1998, str. 18.
  4. Nagorski 2007, str. 84.
  5. "Никита Васильевич Петров. История империи "Гулаг"". Pseudology.org. http://www.pseudology.org/GULAG/Glava09.htm. 
  6. 6,0 6,1 Edige Kirimal, "Complete Destruction of National Groups as Groups - The Crimean Turks", od Genocide in the USSR: Studies in Group Destruction (1958); Institute for the Study of the USSR, München.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Wegner 1997, str. 47-49.
  8. 8,0 8,1 ((pl)) Internetowa encyklopedia PWN, Zbrodnie Sowickie W Polsce'':After the outbreak of the German-Soviet war, in June 1941, thousands of prisoners have been murdered in mass executions in prisons (among others in Lviv and Berezwecz) and during the evacuation (so-called death marches)
  9. "Blutige Ouvertüre". Zeit.de. 21.6. 2001. http://www.zeit.de/2001/26/200126_a-lemberg.xml. 
  10. "German Soldiers Write from the Soviet Union". Calvin.edu. http://www.calvin.edu/academic/cas/gpa/feldpost.htm. 
  11. "During World War II and Afterwards". JewishGen.org. http://www.shtetlinks.jewishgen.org/telz/telz3.html. 
  12. 12,0 12,1 12,2 ((pl)) Anna Gałkiewicz (2001) Informacja o śledztwach prowadzonych w OKŚZpNP w Łodzi w sprawach o zbrodnie popełnione przez funkcjonariuszy sowieckiego aparatu terroru; Biuletyn IPN, Vol. 7 - August 2001
  13. ((pl)) Encyklopedia PWN, BEREZWECZ
  14. ((pl)) Joanna Januszczak Żalbiny w Czerwieni k. Mińska u: Wspólnota Polska monthly
  15. Siedlecki 1990, str. 59.
  16. Steenie Harvey, "The Dark Side of Tartu", at ExpatExchange.com
  17. Lumans 2006, str. 133.
  18. ((pl)) Bolesław Paszkowski (2005): Golgota Wschodu
  19. Allen 1996, str. 155.
  20. Snyder 2010, str. 194.
  21. "Dem'yaniv Laz". A chronicle of the communist inquisition. Memorial. http://memorial.kiev.ua/expo/eng/demlaz.html. 
  22. Berkhoff 2004, str. 14.
  23. Nagorski 2007, str. 83.
  24. Jakob Weiss, The Lemberg Mosaic (New York: Alderbrook Press, 2011) pp. 165-174 (Prison Massacre), 206-210 ("Petlura Days" or Aktion Petlura).
  25. Helena Kowalik (November 2004). "Jaki znak twój?". Przegląd (in Polish). 47/2004 (2004–11–15). 
  26. Conquest 2008, str. 288.
Knjige
  • Allen, Paul (1996), Katyn: Stalin's Massacre and the Seeds of Polish Resurrection, United States Naval Institute, ISBN 1-55750-670-1 
  • Conquest, Robert (2008), The Great Terror: A Reassessment, Oxford University Press, ISBN 9780195316995 
  • Berkhoff, Karel C. (2009), Harvest of Despair: Life and Death in Ukraine Under Nazi Rule, Harvard University Press, ISBN 9780674020788 
  • Gellately, Robert (2007), Lenin, Stalin, and Hitler: The Age of Social Catastrophe, Knopf, ISBN 1-4000-4005-1 
  • Lumans, Valdis O. (2006), Latvia in World War II, Fordham Univ Press, ISBN 978-0-8232-2627-6 
  • Nagorski, Andrew (2007), The Greatest Battle, Simon and Schuster, ISBN 9781416545736 
  • Piotrowski, Tadeusz (1998), Poland's Holocaust, Jefferson: McFarland, ISBN 0-7864-0371-3 
  • Siedlecki, Julian (1990). Losy Polaków w ZSRR w latach 1939-1986 (3 izd.). London: Gryf Publications. 
  • Snyder, Timothy (2010), Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin, Basic Books, ISBN 0-465-00239-0 
  • Wegner, Bernd (1997), From Peace to War: Germany, Soviet Russia and the World, 1939-1941, Berghahn Books, ISBN 1-57181-882-0 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]