Mourir pour Dantzig?
Zašto (moramo) umrijeti za Danzig? (fr. Pourquoi mourir pour Dan(t)zig?; polj. Dlaczego musimy umierać za Gdańsk?) je antiratni slogan kojim se neposredno pred izbijanje Drugog svjetskog rata u dijelu francuske javnosti izražavalo nezadovoljstvo politikom tadašnje vlade koja će dovesti do sukoba sa nacističkom Njemačkom.
Izraze potiče od Mourir pour Dantzig?, članka koji je 4. maja 1939. godine francuski socijalistički političar i publicist Marcel Déat objavio u časopisu L'Œuvre. U njemu je Déat komentirao zahtjev njemačkog vođe Adolfa Hitlera da se Slobodni Grad Danzig (područje današnjeg Gdanjska u Poljskoj koje je u međuratnom periodu bilo pod upravom Lige naroda), u kome su Nijemci tada činili većinu, priključi Reichu, odnosno reakciju poljske vlade koja je objavila da će se tome, ako je potrebno, suprotstaviti oružjem, u čemu je dobila i francusku potporu. Déat, koji je, motiviran prije svega svojim pacifističkim uvjerenjima, nekoliko mjeseci ranije podržao Münchenski sporazum, u svom je članku iznio stav da je Hitlerov zahtjev u ovom slučaju "razuman", dok su Poljaci "previše ratoborni" i "uvjereni u svoje ratničke sposobnosti", odnosno da će svojim inzistiranjem na Danzigu izazvati nepotrebno krvoproliće. Déat je u svom tekstu napisao da se Francuska i Poljska mogu i trebaju zajedno boriti za svoje teritorije, vlasništvo i slobode, ali da se od francuskih radnika i seljaka "ne može očekivati da umru za Danzig".
Tekst je izazvao veliku pažnju ne samo u francuskoj, nego i u međunarodnoj javnosti, tako da su premijer Édouard Daladier i ministar vanjskih poslova Georges Bonnet bili prisiljeni posebnim saopćenjima poricati da takav stav ima ikakve veze sa službenom politikom francuske vlade. Daladierova vlada je 3. septembra 1939. godine zajedno sa Ujedinjenim Kraljevstvom ispoštovala svoje garancije te nakon njemačkog napada na Poljsku objavila Njemačkoj rat.
Francusko brzo odustajanje od kratkotrajne Saarske ofenzive u septembru 1939. godine, šestomjesečni period tzv. Čudnog rata na Zapadnom frontu te iznenađujuće brzi kolaps Francuske u proljeće 1940. godine, su, pak, stvorili percepciju da je antiratno raspoloženje oličeno u paroli Umrijeti za Danzig bilo široko rasprostranjeno kako u najširim slojevima francuskog stanovništva, tako i u francuskom vojnom i političkom vodstvu. U svakom slučaju, istu je parolu u periodu Čudnog rata s entuzijazmom preuzela i koristila njemačka propaganda, a kasnije i okupatorske i vichyjske vlasti, kojima se priključio i sam Déat.
U Poljskoj je, pak, fraza "umrijeti za Danzig", odnosno stavovi koje je izražavala, postala prihvaćena kao najjednostavnije objašnjenje francuske nesposobnosti da se u jesen 1939. godine pomogne svojim poljskim saveznicima, odnosno spremnosti da se, za razliku od Poljaka, brzo odustane od oružanog otpora nacističkim osvajačima. Fraza umierać za Gdańsk je također ušla i u svakodnevni poljski govor gdje predstavlja sinonim za glupo pitanje, odnosno argument sa kojim se nitko ne bi trebao složiti.
Izvan Poljske je parola također postala popularna u SAD, a čemu je značajno doprinio državnik i historičar Henry Kissinger, koji upravo nju smatra razlogom zašto je Francuska u rat ušla demoralizirana, te se nije mogla oduprijeti Nijemcima. Dio historičara, međutim, smatra da defetizam u Francuskoj na samom početku rata nije bio tako naglašen, odnosno da su njegovi korijeni bili daleko dublji od Déatovog članka.