Morača

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Dolina Morače nedaleko od Podgorice

Morača je reka u Crnoj Gori. Izvire u severnoj Crnoj Gori, ispod planine Rzač. Duga je 113 kilometra i teče od severa ka jugu. Uliva se u Skadarsko jezero.

U svom severnom delu, Morača je brza planinska reka, i preseca je kanjon severno od Podgorice. Nakon spajanja sa svojom najvećom pritokom, Zetom, severnije od Podgorice, Morača ulazi u Zetsku dolinu. Teče kroz ovu ravnicu Crne Gore sve dok se ne ulije u Skadarsko jezero.

Morača je relativno mala reka, nešto više od 100 m široka i uglavnom plitka, pa zbog toga njen tok nije menjan. Njen kanjon je deo glavnog puta preko kog se dolazi do crnogorske obale i Podgorice, i severnog dela Crne Gore i Srbije. Ovaj put se smatra vrlo opasnim, i u budućnosti će se verovatno zaobilaziti. Kada je 1930-ih trasiran put Podgorica - Kolašin kroz kanjone, to se moralo raditi splavovima; za deonicu Bioče - Međuriječje je rečeno da je najteža u državi.[1]

Morača se smatra jednim od simbola Podgorice, i ona je najveća reka koja teče kroz ovaj grad.

Među gorostasnim planinama prepunim visokih i oštrih vrhova, ispod Vragodola u podnožju Velikog Zebaoca i planine Lole, izvire reka Morača. Svoj put počinje izvijajući se kroz sure stene i oštre krečnjake, mrveći ih najvećim delom toka, da bi se na kraju razlila u Skadarsko jezero.

Na početku je divlja, i uz huk pada niz obronke Rzača, a onda polako, ispod Kape Moračke, počinje da dubi svoje kameno korito. Iza Ljevišta se sliva u dolinu i kleše put koji Moračke planine razdvaja od visoke Sinjajevine pune pašnjaka, sunčanih travnatih padina i bujnih šuma, koje stvaraju kontrast strmim liticama i kraškim poljima. Nastavlja podnožjem Babinog zuba, najvišeg vrha Sinjajevine, a potom, u blizini Crkvina, ulazi u svoj kanjon, jedan od najfascinantnijih predela Crne Gore.

Već na prvoj stanici počinje tako duboko da ponire u uske useke među stenama, da se njena plava pruga samo naslućuje u provalijama. Neke su duboke i do 1000 metara. To je tek početak veličanstvenog predela u kome se smenjuju tama i svetlost, kamen i nebo. Borba surovo lepe prirode i čoveka koji bi da je ukroti i pokori kao da ovde neprestano traje. Ona se ogleda u 32 tunela, od kojih neki prolaze kilometrima kroz kamenu utrobu planina, dok su drugi tek lukovi prosečeni kroz stene.

U masivu u koji se useca reka, na samoj ivici kanjona, ugnjezdila se zaravan u čijem se bujnom zelenilu beli manastir Morača. Sagradio ga je u 13. veku Stefan Nemanjić, sin kralja Vukana. Saborna crkva posvećena je Uspenju Bogorodice, a manastir građen u raškom stilu poznat je po freskama iz života proroka Ilije i kao mesto brojnih istorijskih sabora.

Mostovi i bučni vodopadi prate Moraču na putu do Maganika, planine sa nepristupačnim vencem vrhova koji oštro streme ka nebu. Tu je i reka Mrtvica, čuvena po Mrtvičkim gredama, stazi koju je kroz stenu probio general Danilo Janković kako bi spojio dva sela. U tom kontrastu strmih litica, u igri sunčevih zraka i tame, zelenih šuma i plave reke, pogled se otvara prema belim vrhovima Bjelasice. Kanjon se malo sužava ispod visoke Prekornice koja omeđuje obale nazubljenim rebrastim vrhovima i dubokim vrtačama, a završava se kod sela Dromira. Tu se Morača smiruje.

Kada se pod ruševinama Duklje spoji sa svojom najvećom pritokom Zetom, ulazi u Zetsku dolinu i postaje prava ravničarska reka, široka i spora. Prolazi Podgoricom punom mostova, starih kamenih, ali i onih najmodernijih, koji kao da prkose vremenu koje neumitno teče. Baš kao i Morača pod njima, dok se sprema da uđe u deltu i svoje bistre vode donese Skadarskom jezeru.

  1. "Vreme", 28. okt. 1935