Monada (filozofija)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Disambig.svg Za ostale upotrebe, v. Monada.

U filozofiji, monada (grč. monas - jedinica) je konstitutivna jedinica stvarnosti. Monada je duhovni atom, posljednji, nematerijalni, nedjeljiv elemenat stvarnosti.[1]

Pojam monade je nastao kod starogrčkih filozofa, a sistematizovao ga je i razradio Gotfrid Vilhelm Lajbnic.[2] Monada je prema Pitagori brojčana jedinica, za Platona ideja, prema Đordanu Brunu atom, a Lajbnicu prosta supstancija od kakvih je sazdan svemir.[2] Po Lajbnicu, monada je pojedinačna svijest, nedjeljivo cijelovito biće, čiji su atributi svjesnost i volja.[3]

Etimologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Monada (grč. monas.) je pojam iz grčkog jezika. Označava jedinicu ili jednost.[2]

U filozofiji[uredi - уреди | uredi izvor]

Antička filozofija[uredi - уреди | uredi izvor]

Monada - pitagorejska predstava

U staroj helenskoj filozofiji monada označava jedinstvenost kao princip bića. [4]

Monada je za Platona ideja, za Pitagoru i Euklida broj.[3]

Srednjevekovna filozofija[uredi - уреди | uredi izvor]

U Hrišćanstvu je Bog smatran monadom monada. To se shvatanje u Hrišćanstvu zadržalo sve do učenja Đordana Bruna koji spaja pitagorejsko shvatanje monade sa demokritovom idejom atoma.[3]

Lajbnic[uredi - уреди | uredi izvor]

Lajbnic prvi razvija sistematsko učenje o monadama u svom djelu Monadologija. Prema Lajbnicu, monade jesu jednostavne supstancije, koje su sadržane u sastavljenim. One moraju postojati, јег postoje složene; složenost nije drugo do agregat jednostavnoga. Gdje nema dijelova, nema ni protežnosti, ni moguće djeljivosti. Stoga su te monade pravi atomi prirode, odnosno, elementi stvari. Nema nikakvog shvatljivog načina po kojem bi neka jednostavna supstancija mogla prirodno propasti. Na isti način, nema u njoj ničega po čemu bi mogla prirodno početi, budući da ne može biti načinjena sastavljanjem. Tako se može reći, da monade ne mogu početi ni svršiti, to jest one mogu početi samo stvaranjem, a svršiti samo ništenjem.[5]

U monadu se ne može ništa prenijeti, niti se može zamisliti u njoj neko unutrašnje kretanje. Monade nemaju otvora, kroz koje bi nešto u njih moglo ući lli iz njih izaći. Međutim, monade imaju neke kvalitete. Kad se jednostavne supstancije ne bi razlikovale po svojstvima, ne bi bilo načina da se opazi promjena u stvarima. Svaka monada, dakle, mora nužno biti različita od svake druge. Jer ne postoje u prirodi dva bića potpuno jednaka. Svako stvoreno biće je subjekt promjene, prema tome i stvorena monada. Promjene monada dolaze od unutrašnjeg principa, jer nikakav vanjski uzrok ne bi mogao utjecati na njihovu unutrašnjost. Unutrašnji princip, koji stvara promjenu ili prljelaz od jedne percepcije k drugoj, može se nazvati požudom.[5]

Lajbnic jednostavne supstancije ili stvorene monade naziva enetelehija, jer imaju u sebi stanoviti stupanj savršenstva, i njihova potpuna samodostatnost čini ih izvorom njihovih unutrašnjih djelovanja, tako reći, netjelesnim automatima. On kaže ako dušom zovemo ono čemu pripada sposobnost predočivanja i požude, onda bi jednostavne supstancije mogle biti nazvane dušama. Ali kako je čuvstvo nešto više nego prosta percepcija, on smatra da ime entelehija ostaje jednostavnim supstancijama, a da se dušama zovu samo one čija je percepcija razgovjetnija i praćena sjećanjem.[5] Lajbnic podseća da mi na sebi doznajemo za stanje u kojem se ne sjećamo ničega i nemamo nikakve percepcije, kad padnemo u nesvjesticu ili zaspimo bez sna. U tom stanju duša se ne razlikuje primjetno od jednostavne monade. Ali kako to stanje nije trajno, duša je nešto više. Svako živo tijelo ima jednu glavnu entelehiju, koja postaje dušom, ali članci tog živog tijela puni su drugih živih bića, biljaka, životinjica, od kojih svaki ima još svoju entetehiju ili svoju glavnu dušu.[5]

Lajbnic upozorava da nikako ne treba zamišljati da svaka duša posjeduje neku masu ili dio materije, s kojom je zauvijek povezana. Jer "sva su tijela u vječnom toku kao rijeke čiji dijelovi neprekidno u njih ulaze i iz njih izlaze". Na taj način duša mijenja tijelo malo pomalo, tako da nikada odjednom nije lišena svih organa, i često se dešavaju metamorfoze u životinjama, ali nikada metempsihoze (seljenja duše). Isto tako nema odijeljenih duša ni duhova bez tijela. Jedino Bog je od tijela potpuno rastavljen. Stoga, nema rađanja, koje bi iz temelja bilo novo, niti potpune smrti, koja bi se sastojala u izdvajanju duše od tijela. A ono, što mi nazivamo rađanjem, razvitak je i rastenje, kao što takozvana smrt jeste uvitak i umanjivanje.[5]

Za Lajbnica, bog je jednostavna iskonska supstancija, čiji su proizvodi sve stvorene monade, koje nastaju od časa do časa neprekidnim isijavanjem božanstva.[5]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Marić S, Filozofski rečnik, Dereta, Beograd, 2004. g.
  2. 2,0 2,1 2,2 Klajn I. i Šipka M, Veliki rečnik stranih reči i izraza, Prometej, Novi Sad, 2008. g.
  3. 3,0 3,1 3,2 Grupa autora, Enciklopedija leksikografskog zavoda, Jugoslovenski leksikografski zavod, Zagreb, 1962.g.
  4. Grupa autora, Mala enciklopedija Prosveta, Prosveta,Beograd, 1959.g.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 Gotfrid Vilhelm Lajbnic, Monadologija (izvod iz dela)

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]