Momčilo Gavrić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Momčilo Gavrić
1. maj 1906. – 28. april 1993.

Momčilo Gavrić
Mesto rođenja Trbušnica (Kraljevina Srbija)
Mesto smrti Beograd (SR Jugoslavija)
Sahranjen Novo groblje (Beograd)
Služba Vojska Kraljevine Srbije
Čin podnarednik
Jedinica Šesti artiljerijski puk Drinske divizije
Bitke/ratovi Prvi svetski rat
*Solunski front
Nagrade Albanska spomenica
Orden zasluga za narod
Spomenica I svetskog rata

Momčilo Gavrić (Trbušnica, 1. maj 1906Beograd, 28. april 1993)[1] je bio podnarednik Šestog artiljerskog puka Drinske divizije i najmlađi podoficir na svetu u toku Prvog svetskog rata.[2] Bio je učesnik Solunskog fronta gde je i ranjen.[1] Posle cerske bitke, 1914. godine, sa osam godina je stekao čin kaplara[3], a vojvoda Živojin Mišić ga je na Kajmakčalanu, 1916. godine, u desetoj godini unapredio u čin podnarednika.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Momčilo Gavrić i major Stevan Tucović

Rođen je 1. maja 1906. godine u Trbušnici kod Loznice kao osmo dete Alimpija i Jelene Gavrić.[1] U početku Prvog svetskog rata imao je nepunih osam godina.[1] Početkom avgusta 1914. godine austrougarski vojnici iz Hrvatske domobranske 42. divizije (poznata i kao „Vražja divizija“) [4] su mu ubili oca, majku, tri sestre, četiri brata i babu, a kuću zapalili.[1] On je preživeo zahvaljujući ocu koji ga je poslao kod strica da nađe zapregu.[1] Ostavši i bez porodice i bez doma, pošao je na Gučevo da traži srpsku vojsku.[1] Pronašao je Šesti artiljerijski puk Drinske divizije[1] kojim je komandovao major Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića.[3] Kada im je ispričao šta se dogodilo vojnici su istog dana osvetili Gavrićevu porodicu, a on je postao vojnik u njihovim redovima.[3] Major Tucović je naredio vojnicima da svakog dana daju Gavriću da opali tri puta iz topa da bi na taj način osvetio svoju porodicu.[3]

Posle rata pohađao je gimnaziju „Henri Rajt“ u Faveršamu, a zatim je završio grafičarski zanat i obuku za vozača u Beogradu. Oženio se Kosarom sa kojom je radio u fabrici hartije „Vapa“ u Beogradu.[5]

Zanimljivosti[uredi | uredi kod]

Dok je bio na odsluženju vojnog roka u Slavonskoj Požegi, 1929. godine, Momčilo je doživeo neprijatnosti i hapšenje od oficira Jugoslovenske kraljevske vojske, inače bivših austrijskih oficira, jer mu nisu verovali da on ima već četiri ratne godine iza sebe i da je nosilac Albanske spomenice.[4] Za vreme Drugog svetskog rata nemački okupatori su ga dva puta zatvarali u logor, a pred streljački stroj izvodili su ga i partizani. Nakon rata, u vreme političkog prijateljstva jugoslovenskog predsednika Josipa Broza sa albanskim predsednikom Enverom Hodžom, Momčilo je bio hapšen i od OZNE,[4] zbog javno izrečenog stava „da nam Albanci nisu braća“.

Velika dobrotvorka Lejdi Pedžet zvala ga je srpski vitez, a Grci su mu postavili zlatnu ploču na Krfu. Francuski predsednik Miteran mu je 1985. godine dodelio orden, a general Lepardije rekao: „Šteta što niste bili francuski vojnik, imali biste spomenik na Jelisejskim poljima“.[5] Po najmlađem savezničkom vojniku u Prvom svetskom ratu Momčilu Gavriću dobila je ime ulica u Beogradu, u naselju Stepa Stepanović.

Umro je u Beogradu, 28. aprila 1993. godine.

Reference[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]