Miodrag Stanisavljević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Miodrag Miša Stanisavljević (Srednja Dobrinja, 1941-2005) je pisac, pesnik, dramaturg, kritičar, satiričar, dečiji pesnik.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 1941. godine u Srednjoj Dobrinji, Požega. Diplomirao je na grupi za jugo-svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Prvi je magistrirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Bio je urednik časopisa Vidik, a potom član redakcije filmskog časopisa F i Filmografa. Od sredine sedamdesetih, pa do 1992. godine radi u redakciji Dramskog programa TV Beograd. Da bi preživio, devedesetih godina se bavi stolarstvom, a radove prodaje na Bulevaru ili kod Palilulske pijace. U poeziji prelazi put od rane lirske faze, potom eksperimentisanja formom i jezikom tokom osamdesetih, do angažirane poezije devedesetih godina. Piše pjesme i drame za djecu, a prevodi Pasternaka i Brodskog. Miša Sanisavljević je bio briljantan kolumnista koji je žešće od svih drugih kritkovao prilike u Srbiji od 1988. do 2001. godine. U srpsku književnost prvi uveo teme Omarske, rata u Bosni, krivice i odgovornosti, o čemu je pisao na izuzetan, nov način.

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Katarza i katarakta: politički članci, 2001.
  • I mi trku za konja imamo/Pismo, glava: drama, 1987.
  • Poezija/Ja sam na spisku/Boris Pasternak: prevod, 1979.
  • Pesme: zbirka, 2006.
  • Drame: 2006.
  • Knjiga umiranja/348 rečenica o umiranju, 2005.
  • Pisma Aleksandra Roša: pesme, 1965.
  • Dnevnički zapisi, 1977.
  • Novi ritmovi, I, II: pesme, 1984.
  • Jadi srpske duše, 1995.
  • Golicanje oklopnika: kritički i analitički tekstovi 1994.
  • Elan mortal: politički zapisi, 1999.
  • Pesme, sabrana dela I, 2006.
  • Knjiga senki: pesme, 1974.
  • Levi kraljevi: pesme za decu, 1977.
  • Epika i drama: studije, 1977.
  • Slike i saglasja: pesme, 1980.
  • Ritmovi: pesme, 1982.
  • Ritmovi III: pesme, 1989.

Štampane monografske publikacije[uredi | uredi kod]

  • Vasilisa Prekrasna/Princeza žaba, 1972.
  • Vođa: dramska groteska, 1984.
  • Nemušti jezik/Priča o carevom zatočeniku/Začarana princeza: priče za decu, 1985.
  • Okasen i Nikoleta: dramatizacija i prerada za decu, 1972.

Izvedene drame/Dramatizacije [uredi | uredi kod]

  • Visočka hronika: TV drama, 1966.
  • Hajdučija: TV drama, 1968.

TV drame[uredi | uredi kod]

  • Ilustrovani život, 1967.
  • Obično veče, 1969.
  • Stara kovačnica, 1973.

Radio drame[uredi | uredi kod]

  • Nebeski kočijaši, 1972.

Pozorišne drame[uredi | uredi kod]

  • Vasilisa Prekrasna: drame za decu, 1972.
  • Carska se poriče: drame za decu, 1975.
  • Novogodišnja bajka: drama za decu, 1978.
  • Sve priče liče: drame za decu, 1979.

Kritički osvrti na djela Miodraga Stanisavljevića [uredi | uredi kod]

Kad se nemajući najviše ima (Gađenje prema iznenadnim jasnoćama, MS, Dnevnik II)-iz predgovora Dobrivoja Stanojevića[uredi | uredi kod]

O poeziji Miodraga Stanisavljevića nije se mnogo pisalo. Već od samog početka, od prve knjige osjetan je već novi netipični pjesnički glas. Prve pjesme odišu tajnovitošću i enigmatičnošću, oblikuju se slike vode, magle i talasa. U svoje pjesme uvodi „stare“ riječi, ali sa potpuno novom simbolikom, takva je riječ talas, koji više ne ostaje starinska riječ koja simbolizira nemire, a najdominantnija je u cijeloj zbirci. Njegovi talasi se šire „zatvorenim prostorima sobe“, on talasa čelom, a to ga vodi u pjesničku prozu, kojoj je Stanisavljević oduvijek sklon. Ova poezija je van stereotipnih medijskih okvira tradicionalne poezije. Otuda u Pesmama sa putovanja dolazi do ispoljavanja unutrašnjeg kosmosa prema ironičnoj putopisnoj lirskoj retorici. Lirski subjekt satima gleda u talase, govori o posebnom otkidanju kapi i prelazi u transcendentalne visine. U Knjizi senki, talas zamjenjuje „senka“, ona postaje prvobitni činilac nereda koji se opjevava. Otud se nazire glavna ideja, a to je da je poezija kao „senka“, ona ne kazuje, nego nagovještava pa tako kazuje sve onome ko zna da čuje. Motivi kojima se služi su raznovrsni, princeza i drvodjelja, kraljevi, carevi, razbojnici, Marko Kraljević, Musa Kesedžija, Napoleon... Relativizira historiju, predanja i mit, te tako uvodi princip intimne neizmjernosti sanjarenja kao princip mijenjanja svijeta. Sjećanja, snovi i stvarnost daju poeziji različite vremensko-prostorne i simboličke vrijednosti. Ovi motivi se međusobno sudaraju, a često i izazivaju. U Stanisavljevićevim Slikama i saglasjima prvi put se javljaju kontrasti nebeskog i zemaljskog. Uvodi u pjesme demonizam vlastitog prostora, koji se uvlači u pore svakodnevnice. Iznosi stav da pjesniku više ne pristaje da služi poeziji, već se sada on služi njome ne bi li došao do istine za koju bi se moglo nestati ili od koje bi se moglo dogoditi iščeznuće, o kojem je i Niče govorio. Slijedi pravilo: što bliže poeziji, to dalje od istine. U Jadima srpske duše svoje pjevanje Stanisavljević dovodi do posebne funkcionalizacije. Riječ je o naročitom obliku lirskog romana sa prepoznatljivim likovima. Njegovo umijeće uočavanja i nijansiranja grotesknih slika pokazuje se u likovima Tirančića, Štakora, Debakla, Rospija, Karakondžula, koji djeluju u zemlji Zaobilaznoj ili Zasebnici. Česta je i ironija kao stilsko sredstvo „Srećan ti susret s belom pupavkom“.

Predgovor dramama- Mirjana Miočinović[uredi | uredi kod]

Stvaralački rad Miodraga Stanisavljevića u šezdesetim godinama prošao je u znaku poezije, dok su sedamdesete uglavnom posvećene dramama za djecu i teorijskom proučavanju drame kao žanra, tako da gotovo nema mjesta za intimnu liriku. Drame za djecu, pisane u ovom periodu, pripadaju žanru dramske bajke. Kao rezultat proučavanja drame i Aristotelove Poetike nastaje knjiga Epika i drama. To istraživanje je pretpostavljalo upućenost u narodnu, usmenu književnost, u folkloristiku uopće, ali i upoznavanje sa zakonitostima preobražaja narativnih u dramske forme i specifičnostima dramskih formi. Na njegov rad poseban utjecaj su ostavili ruski formalisti te Prop i njegova Morfologija bajke. Fabulativnu osnovu za drame crpi iz raznih izvora, Vukove zbirke Srpske narodne pripovijetke, bajki Šarla Peroa, te Čajkanovića i Slobodana Zečevića. Njegove bajke su barokno raznolike i u njima pustolovno nadahnuće nikad ne jenjava. Glavni junaci drama (Mitar Pjevac, Bedni Gašo...) posrću pod teretom svojih zadataka, ali stalno idu iz pustolovine u pustolovinu sa svitom pomoćnika bez kojih pobjeda nad mračnim i zlim silama ne bi bila moguća. U ovim bajkama se dosljedno drži načela: čovjek nije svemoćan, može uspjeti jedino uz pomoć drugih. Historiju kulture koja je siromašna elementima stvarnosti mijenja, boji njene arhetipske slike toplijim tonovima. Primjer su opisi hrvačkih vještina koje Mitru Pjevcu, skromnom rataru pomažu da pobijedi džina. U tim opisima se slijevaju sva pjesnikova sjećanja iz prošlosti i djetinjstva. Njegovi kraljevi nisu mudri, vitezovi su hvalisavi, a dvorske dame su smiješne. Sve ovo ima jaku komičnu notu, što unosi veselost i grotesknost „opakih bića“. Neke od svojih drama Stanisavljević piše u stihu. Na pola puta njegovog stvaralaštva bajka se preobražava u antibajku, u kojoj je obećano ne ispunjava, a pustolovine su mučne etape na grotesknom putu na čijem kraju je jedno NIŠTA. Takva je dramska groteska Vođa. Vođa je jedna misteria buffo koja se nastavlja na Misteriji Majakovskog. U njoj je u najvećem procentu zastupljen jezik ideologije, bezbojni i monotoni govor izvrgnut podsmijehu, doveden u sukob sa stvarnošću i pretvoren u znak bez značenja.

Nagrade[uredi | uredi kod]

  • Za novinarsku etiku i hrabrost, 2000. je postao laureat nagrade „Dušan Bogavac“
  • Nagrada „Milan Rakić“, 1989.

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]

Poštovaoci rada Miodaga Stanisavljevića su napravili fan klub na društvenoj mreži Facebook kao znak zahvalnosti na uspješnim dostignućima, koje je ostvario u svojim djelima, autorskim tekstovima, uopće u cjelokupnoj književnoj, ali i svakoj drugoj vrsti kritike.