Milan Rešetar

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Milan Rešetar 1904.

Milan Rešetar (Dubrovnik, 1. veljače 1860. - Firenca, 14. siječnja 1942.), hrvatski filolog, književni povjesničar, numizmatičar[1].

Završio je studij klasične filologije i slavistike u Beču i Grazu, a radio je kao profesor u Kopru, Zadru i Splitu. Od 1891. godine bio je urednik hrvatskog izdanja "Lista državnih zakona" u Beču, a 1894. postao je profesor i suradnik u Balkanskoj komisiji Bečke akademije.

Proučavao je stariju hrvatsku književnost, bavio se dijalektologijom i akcentologijom. Odredio je položaj triju hrvatskih dijalekata. Dopunio je zbirku dubrovačkog novca svoga oca Pavla (4000 primjeraka) i objavio knjigu o dubrovačkoj numizmatici.

Rešetarova se znanstvena aktivnost može podijeliti na nekoliko područja:

  • u dijalektologiji, dao je vrijedne, no u nekim vidovima nadiđene prinose povijesnoj dijalektologiji. Rešetar bijaše po političkim uvjerenjima prvo "Srbin-katolik", pa potom jugoslavenski unitarist, te pristaša Miklošič- Karadžićeve etničko-narječne podjele po kojoj bi svi govornici i pisci štokavskoga narječja bili etnički Srbi- bez obzira na vlastitu nacionalnu pripadnost. Po toj je ideologiji samo čakavsko narječje priznavano etnički hrvatskim, dok je kajkavsko proglašavano za slovensko, a štokavsko za srpsko. Unatoč formalnom odricanju od tih zamisli, Rešetar se nikada nije otarasio predrasuda svoje mladosti, te je uporno nastojao dokazati da je Dubrovnik po svom govoru etnički srpski, a ne hrvatski (zastupnici su suprotne teze o prvotnom čakavskom govoru Dubrovnika bili onodobni filolozi poput pravaša Marcela Kušara), te jekavski, a ne ikavski (ikavština se držala praktički isključivo hrvatskom značajkom). Kasnija su dijalektološka istraživanja ustanovila da je Rešetar esencijalno bio u pravu, no promašivši u etničkopovijesnim atribucijama: prvotni govor Dubrovnika jest bio zapadnoštokavski i jekavski (a ne čakavski i ikavski u svom substratu), no to bijaše hrvatska, zapadna štokavština koja se protezala u predturskome razdoblju do crte, otprilike, rijeka Bosna i Neretva, idući nešto istočnije i obuhvaćajući i Dubrovnik). Konačni rad o tom objavljen je u časopisu Dubrovnik 1993., iz pera jezikoslovca Dalibora Brozovića. Glavna su Rešetarova dijalektološka djela o štokavskom i čakavskom narječju
  • u montenegristici, Rešetar je dao niz vrijednih prinosa o jeziku Njegoša i Gorskog vijenca
  • u ediciji "Stari pisci hrvatski" HAZU (onda JAZU), Rešetar je velikim marom priredio kritička izdanja dubrovačkih pisca poput Držića, Gundulića, Palmotića, te Zadarskoga i Ranjininog lekcionara. Moderne tekstološke obradbe nisu bitno promijenile Rešetarova čitanja starijih auktora. Također, u izdanju Srpske kraljevske akademije, izdao je Dubrovački ćirilski molitvenik iz 1512., te objelodanio tekstove o najstarijem dubrovačkom govoru i prozi, ostavši u granicama miklošičevsko-karadžićevskih zabluda svoje mladosti.
  • napisao je, na tragu Maretićeve velike gramatike, gramatike hrvatskog (srpskog) jezika na njemačkom, ne odmaknuvši se od mladogramatičarskoga jezičnoga modela.

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • "Čakavština i njene nekadašnje i sadašnje granice",
  • "Štokavski dijalekat",
  • "Najstariji dubrovački govor".

Povezani članci[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Rešetar, Milan Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 2. listopada 2013.