Milan Aksentijević

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Milan Aksentijević
Biografski podatci
Datum rođenja 1. 9. 1935. (1935-09-01) (dob: 88)
Mjesto rođenja Kragujevac, Kraljevina Jugoslavija
Nacionalnost Srbin
Vojna karijera
Godine u službi 1953 - 1992
Čin General-major
Ratovi Rat u Sloveniji
Rat u Hrvatskoj
Rat u Bosni i Hercegovini
Vojska Jugoslavenska narodna armija
Rod vojske Kopnena vojska JNA

Milan Aksentijević (Kragujevac, 1. 9. 1935), general-major Jugoslavenske narodne armije u penziji.

Biografija[uredi | uredi kod]

Školovanje i vojna karijera[uredi | uredi kod]

General-major Milan Aksentijević je rođen 1. 9. 1935 godine u porodici pravoslavnog svećenika Živojina Aksentijević u Kragujevcu. Roditelji su mu stradali u čuvenom kragujevačkom masakru 1941 godine tijekom Drugog svjetkog rata. 1951 godine general Aksentijević se preselio sa preostalom porodicom u NR Sloveniju. 1953 godine je završio Školu za aktivne inžinjerijsko-hemijske oficire Jugoslavenske narodne armije (JNA). Bio je član Saveza komunista Jugoslavije (KPJ). Početak aktivne vojne službe u JNA je započeo 1. 8. 1953 godine. 1977 godine general Aksentijević je završio Vušu vojnu akademiju i Školu narodne obrane, te poslijediplomski studij - smjer operatike. U JNA je tijekom karijere obnašao niz dužnosti.[1] General Aksentijević je obnašao poziciju delegata radnih ljudi na radu u JNA u Republičkoj skupštini SR Slovenije. Na toj poziciji je bio do 28. 8. 1991 godine. General Aksentijević je, u vrijeme kada je izgledalo da su delegatski sistem i samoupravljanje dvije najvažnije stvari na svijetu, bio među najpopularnijim delegatima JNA. U novinama je bio prozvan "gospodin u uniformi". General Aksentijević je do početka rata u Sloveniji živio i radio u Sloveniji 40 godina. U aprilu 1990 godine, na prvim višestranačkim izborima, bio je izabran kao jedini delegat JNA u Republičku skupštinu SR Slovenije. U maju 1991 godine izjasnio se da će glasati protiv osamostaljenja SR Slovenije jer je to odluka koja nema plebiscit u Slovenskom narodu. 9. 7. 1991 godine, general Aksentijević je bio isključen iz Zbora združenog djelovanja i Kluba neovisnih delegata pri Republičkoj skupštini.[2] Nakon rata u Sloveniji general Aksentijević je bio prekomandovan u Zagreb dokle mu je porodica ostala u Sloveniji. Žena, sin i kćerka generala Aksentijevića su bili izbačeni iz njihovog stana u Ljubljani, dok su pojedini rođaci promijenili prezime Aksentijević kako bi uspjeli preživjeti u Sloveniji u vrijeme političkog linča usmjerenog prema familiji Aksentijević.[3] U jeku sukoba tj. rata u Hrvatskoj, 13. 9. 1991, bio je zarobljen sa skupinom oficira JNA kod Karlovca. Pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) su taj dan na prostorima Slunjskih brda iz pješačkog naoružanja oštetili helikopter JNA koji je prevozio generala Aksentijevića i oficire JNA.[1] Helikopter se prisilno spustio kod Tušilovića. General Aksentijević je u zatvoru Remetinec proveo sedamdesetak dana, te je poslije bio razmijenjen za Antona Kikaša, hrvatskog građevinskog poduzetnika i imigranta iz Toronta u Kanadi, koji je na svjetske naslovnice dospio kada je 31. 8. 1991 godine sa Boeingom 707[4] "Uganda airlinesa" sa 18 tona lakog pješakog i protuoklopnog naoružanja za ZNG sletio na zagrebački aerodrom Pleso gdje ga je potom uhapsila JNA.[4] General Aksentijević je od jula 1991 do 31. 12. 1991 bio pomoćnik komandanta 5. vojne oblasti oružanih snaga SFRJ za moralno vaspitanje i pravne poslove, od 1. 1. 1992 do 12.3.1992.kada je Ukazom Predsedništva SFRJ postavljen za načrlnika Gruprza saradnju sa Mirovnim Snagama UN u Sarajevu gde je ostao do penzionisanja - 12.5.1992; bio je pomoćnik komandanta 2. vojne oblasti oružanih snaga SFRJ za moralno vaspitanje i pravne poslove. Na početku rata u Bosni i Hercegovini general Aksentijević je bio glavni pregovarač sa potpredsjednikom Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Ejupom Ganićem o oslobađanju Alije Izetbegovića i događajima koji su prethodili obračunu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. 5. 1992 godine. Sa tadašnjim vodstvom BiH također je pregovarao o premještanju Centra vojnih škola Kopnene vojske (KOV) JNA iz Sarajeva za Beograd, predaji Crvenom križu vojne bolnice JNA i premještanju personala u Lukavicu i na Pale, te preuzimanju ranjenika (ročnika-vojnika JNA) iz civilnih bolnica i organizaciji prevoza do Vojne bolnice u Beogradu.[5] Prestanak aktivne vojne službe mu je nastupio iznenadnim prijevremenim penzionisanjem 12. 5. 1992 godine.[1][5]

Život danas, progon i borba za državljanstvo - prebivalište u Sloveniji[uredi | uredi kod]

11. 1. 1992 godine Ministarstvo unutarnjih poslova Slovenije je generalu Aksentijeviću oduzelo državljanstvo i bio je izbrisan iz registra stalnih stanovnika Slovenije, jer je "kao državljanin Slovenije sudjelovao u neprijateljskoj vojsci u agresiji na Sloveniju, a što je kažnjivo djelo i izdaja domovine".[6][7] 1995 general Aksentijević se vratio u Sloveniju sa turističkom vizom, ali samo na 15 dana na koliko su mu u slovenskoj ambasadi u Skoplju izdali vizu.[8] Tom prilikom slovenski mediji su pokrenuli pravu harangu i medijski linč protiv generala Aksentijevića,[8][9] dok se slovenska javnost uznemirila i zahtjevala odgovor kako je moguće da se u Sloveniju vraćaju "jugo-oficiri" koji su učestvovali u agresiji na Sloveniju, u ratu u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.[8] Janez Janša i slovenski nacionalist Zmago Jelinčič su također osudili povratak generala Aksentijevića u zemlju.[8] 2002 godine slovensko tužilaštvo je odustalo od progona i suđenja generala Aksentijevića, za ratni zločin tokom intervencije u Sloveniji, zbog nedostatka dokaza.[6] General Aksentijević danas živi u porodičnoj kući u Golniku,[10],[11] Još uvijek se bori za svoja stečena prava u Sloveniji:državljanstvo, zasluženu penziju,povratak imovine i dr.[10] General Aksentijević danas vrši dužnost člana Nadzornog odbora Saveza organizovane srpske dijaspore Slovenije[12] i jedan je od najaktivnijih članova Udruženja izbrisanih Slovenije.[13]

Činovi[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Ante Nazor, 2010, str. 243, 284
  2. (sl) Biserka Karneža Cerjak (22. 8. 2012). General Aksentijević ne prizna krivde. Reporter. Preuzeto 28. 6. 2015
  3. (en) The Last Victim of Stalinism – an MP Punished for Speaking in Parliament. Vimeo (2014). Preuzeto 28. 6. 2015
  4. 4,0 4,1 (en) Canadian A Hero To Croatians. Chicago Tribune (29. 11. 1991). Preuzeto 28. 6. 2015
  5. 5,0 5,1 Hteli smo da sprečimo sukobe. Nin (29. 8. 2002). Preuzeto 29. 6. 2015
  6. 6,0 6,1 (sl) T.Č. (12. 7. 2002). Aksentijević prispel v Slovenijo. 24ur.com. Preuzeto 28. 6. 2015
  7. (sl) Jure Trampuš (15. 7. 2002). Popravljanje napak iz preteklosti (Aksentijević, izbrisani in begunci). Mladina. Preuzeto 28. 6. 2015
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 Zoran Odić; Janja Klasinć (24. 3. 1995). I generali su ljudi. aimpress.ch. Preuzeto 28. 6. 2015
  9. (en) Slovenia: The Unwelcome General: Uniform on Trial. tol.org (20. 7. 1996). Preuzeto 28. 6. 2015
  10. 10,0 10,1 (sl) Biserka Karneža Cerjak (22. 7. 2012). Zgodbe izbrisanih: Na obisku pri upokojenem generalu JLA Milanu Aksentijeviću. Reporter. Preuzeto 28. 6. 2015
  11. (sl) Peter Starič (15. 7. 2012 (10. 12. 2014)). Izbrisani ali prebrisani?. Reporter. Preuzeto 28. 6. 2015
  12. Pitanje "izbrisanih" još nije rešeno. Radiotelevizija Srbije (17. 12. 2013). Preuzeto 29. 6. 2015
  13. Gvozden Otašević (17. 10. 2012). Slovenija „izbrisanima” treba da isplati po 20.000 evra. Politika. Preuzeto 29. 6. 2015

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Nazor, Ante (2010). Zapovjedni vrh JNA (siječanj 1990. - svibanj 1992.), Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. ISBN 978-953-7439-28-6