Mikroaerofil
1: Obligatni aerobi zahtijevaju kisik jer ne mogu anaerobno fermentirati ili disati. Okupljaju se na vrhu epruvete gdje je koncentracija kisika najveća.
2: Obligatni anaerobi se truju kisikom, pa se okupljaju na dnu epruvete gdje je koncentracija kisika najniža.
3: Fakultativni anaerobi mogu rasti sa ili bez kisika jer mogu metabolizirati energiju i aerobno i anaerobno. Uglavnom se okupljaju na vrhu jer aerobno disanje generira više ATP-a nego fermentacija ili anaerobno disanje.
4: Mikroaerofilima je potreban kisik jer ne mogu anaerobno fermentirati ili disati. Međutim, truju ih visoke koncentracije kisika. Okupljaju se u gornjem dijelu epruvete, ali ne na samom vrhu.
5: Aerotolerantnim organizmima ne treba kisik jer anaerobno metaboliziraju energiju. Međutim, za razliku od obligatnih anaeroba, njih kisik ne truje. Mogu se naći ravnomjerno raspoređeni u cijeloj epruveti.
Mikroaerofil je mikroorganizam kojem je za optimalan rast potrebno okruženje koje sadrži niže nivoe dioksigena od onih prisutnih u atmosferi (tj. < 21% O2; obično 2–10% O2).[1] Restriktivnije tumačenje zahtijeva da mikroorganizam ispunjava ovaj zahtjev.[2][3] Mnogi mikroaerofili su također kapnofili, kojima je potrebna povišena koncentracija ugljičnog dioksida (npr. 10% CO2 u slučaju vrsta roda Campylobacter).[4]
Izvorna definicija mikroaerofila kritikovana je kao previše restriktivna i nedovoljno tačna u poređenju sa sličnim kategorijama. Širi termin mikroaerob je skovan kako bi se opisali mikrobi sposobni za respiraciju kisika "unutar mikrooksičnih okruženja korištenjem terminalne oksidaze visokog afiniteta".[1]
Mikroaerofili se tradicionalno uzgajaju u staklenkama za svijeće. Staklenke za svijeće su posude u koje se stavlja upaljena svijeća prije nego što se hermetički zatvori poklopac posude. Plamen svijeće gori dok se ne ugasi zbog nedostatka kisika, stvarajući atmosferu bogatu ugljičnim dioksidom, a siromašnu kisikom.[5]
Novije metode oksistat bioreaktora omogućavaju precizniju kontrolu nivoa plina u mikroaerobnom okruženju, korištenjem sonde za mjerenje koncentracije kisika ili redoks potencijala u stvarnom vremenu.[6] Načini kontrole unosa kisika uključuju pakete za generisanje plina i izmjenu plinova.[4]
Budući da su oksistat bioreaktori skupi za kupovinu i rad, osmišljena su jeftinija rješenja. Na primjer, uređaj za mikro-oksigeniranu kulturu (MOCD) je sistem koji uključuje obične tikvice, cijevi propusne za kisik, senzore i vodene pumpe. Aeracija se vrši pumpanjem podloge za kulturu kroz cijevi.[1]
U svijetu postoji širok spektar mikroaerobnih uvjeta: u ljudskim tijelima, pod vodom itd. Mnoge bakterije iz tih izvora su mikroaerobi, od kojih su neke ujedno i mikroaerofili.
- Neki pripadnici Campylobacterales su mikroaerofilni:
- Vrste roda Campylobacter su mikroaerofilne.[4][7]
- Helicobacter pylori (prethodno identificiran kao Campylobacter), vrsta iz skupine Campylobacterota koja je povezana sa čirem na dvanaestopalačnom crijevu i nekim tipovima gastritisa[8]
- Mnogi pripadnici roda Lactobacillus sensu lato (vidjeti Lactobacillaceae) su mikroaerofili. Kao fakultativni anaerobi, preživljavaju anaerobne uslove, ali bolje rastu uz malo kisika.[9]
- Magnetospirillum gryphiswaldense i Magnetospira sp. QH-2 su vodene mikroaerofilne magnetotaktičke bakterije. Za formiranje magnetita u takvim bakterijama uglavnom su potrebni mikroaerobni uvjeti.[1]
- Aerobna respiracija
- Anaerobna respiracija
- Fakultativni anaerob
- Fermentacija
- Obligatni aerob
- Obligatni anaerob
- Oksigenacija
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Fuduche, Maxime; Davidson, Sylvain; Boileau, Céline; Wu, Long-Fei; Combet-Blanc, Yannick (19 March 2019). „A Novel Highly Efficient Device for Growing Micro-Aerophilic Microorganisms”. Frontiers in Microbiology 10: 534. DOI:10.3389/fmicb.2019.00534. PMC 6434946. PMID 31001208.
- ↑ Hogg, S. (2005). Essential Microbiology (1st izd.). Wiley. str. 91–107. ISBN 0-471-49754-1.
- ↑ Microbiology (3rd izd.). Wm. C. Brown Publishers. 1996. str. 130–131. ISBN 0-697-29390-4.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Jawetz, Melnick & Adelberg's Medical Microbiology (24th izd.). McGraw Hill. 2007. str. 273–275. ISBN 978-0-07-128735-7.
- ↑ „Isolation of Campylobacter from human stool samples”. Indian J Med Microbiol 32 (1): 35–38. March 2014. DOI:10.4103/0255-0857.124294. PMID 24399385.
- ↑ Liu, Chen-Guang; Xue, Chuang; Lin, Yen-Han; Bai, Feng-Wu (March 2013). „Redox potential control and applications in microaerobic and anaerobic fermentations”. Biotechnology Advances 31 (2): 257–265. DOI:10.1016/j.biotechadv.2012.11.005. PMID 23178703.
- ↑ „The isolation and nature of campylobacters (microaerophilic vibrios) from laboratory and wild rodents”. J. Med. Microbiol. 10 (3): 325–9. August 1977. DOI:10.1099/00222615-10-3-325. PMID 330861.
- ↑ Cover TL (2012). „Perspectives on Methodology for in Vitro Culture of Helicobacter pylori”. Perspectives on methodology for in vitro culture of Helicobacter pylori. Methods Mol Biol. 921. str. 11–15. DOI:10.1007/978-1-62703-005-2_3. ISBN 978-1-62703-004-5. PMC 3921885. PMID 23015486.
- ↑ Goldstein, Ellie J. C.; Tyrrell, Kerin L.; Citron, Diane M. (15 May 2015). „Lactobacillus Species: Taxonomic Complexity and Controversial Susceptibilities”. Clinical Infectious Diseases 60 (suppl_2): S98–S107. DOI:10.1093/cid/civ072. PMID 25922408.