Meropsi

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Meropah)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Prizori svakodnevnice su prikazivani na rubu frasaka. Pećka patrijaršija, Rođenje Hristovo detalj, 1346.

Meropsi (grč. meropes - ljudi[1]) su bili zavisni seljaci, kmetovi, u srednjovekovnoj Srbiji.

Osnovna masa zemljoradnika u feudalnoj Srbiji bila je kmetski zavisna.[2] Seljak nije smeo da napusti zemlju koju je obrađivao.[3] Meropsi su živeli na zemlji gospodara, kulučili, plaćali dažbine i, povrh toga, ispunjavali sve državne obaveze.

„Meropah, ako pobegne kuda od svoga gospodara u drugu zemlju ili u carevu, gde ga nađe gospodar njegov, da ga osmudi i nos raspori, i ujemči da je opet njegov, a drugo ništa da mu ne uzme.”

– Dušanov Zakonik član 201.

Naziv[uredi | uredi kod]

Prema Ćoroviću, naziv meropsi je došao od rodopske provincije Merope.[4] Za meropahe su se još koristili i termini rabotnik, zemljanin, Srbljin, zemljani ljudi, zemaljski ljudi ili samo ljudi.[5] Zavisni zemljoradnici su takođe nazivani Srbima u smislu društvenog sloja, kao što su nomadski stočari nazivani Vlasima.[6] Tako ih nazivaju i zakoni koji se odnose na njih.[7] Nemanjićki "Zakon Srbljem" je regulisao isključivo obaveze zemljoradnika, ne pominjući druge slojeve.[8]

Vrste memropaha[uredi | uredi kod]

S obzirom na gospodara, razlikovale su se tri vrste zavisnih zemljoradnika:[3]

  • vladarevi,
  • vlasteoski i
  • crkveni.

Najviše sačuvanih izvora je ostalo o crkvenim meropsima. Obaveze ovih zemljodelaca nisu bile istovetne.

Obaveze memropaha[uredi | uredi kod]

Obaveze memropaha

Meropsi su bili obavezni da rade za svog gospodara i da mu daju naturalnu rentu. Seljak je u XIV veku morao 104 dana godišnje besplatno raditi za svog vlasnika kao redovan posao, a bilo je uz to i izuzetnih rabota.[9]

Teodor Taranovski navodi da su postojala tri sistema za određivanje meropaških rabota:[3]

  • količina zemlje koju su meropsi morali da obrade;
  • količina radnog vremena koje su morali da provedu radeći za gospodara;
  • sistem dažbina.

Sistem dažbina primenjivao se u slučajevima kada je gospodareva parcela bila mala, a ukoliko se radilo o većoj parceli, primenjivana su druga dva sistema. Sporedne obaveze meropaha obuhvatale su popravljanje gradskih zidina, čuvanje straže na putevima i obezbeđivanje smeštaja i ishrane za vladara ili feudalca u slučaju potrebe.[10] Sve u svemu, seljak je u XIV veku morao 104 dana godišnje besplatno raditi za svog vlasnika kao redovan posao, a bilo je uz to i izuzetnih rabota.[11]

S obzirom na različit položaj meropaha, Dušanov zakonik je pokušao da unificira njihove obaveze.[10] Zakonikom su određene sledeće obaveze meropaha: da rade za gospodara 2 dana sedmično, da mu kose seno, okopavaju vinograd, da godišnje daju „carevu perperu“ (novac) i da im se preko toga ne uzima. Zakonik im omogućava da se sude s gospodarom i carem ukoliko su zahtevi gospodara u pogledu rada i davanja veći nego što je propisano.

Položaj meropaha[uredi | uredi kod]

Ruski vizantolog Georgije Ostrogorski piše da je položaj srpskog seljaka bio znatno teži neko seljaka u Vizantiji:

Dok su na srpskim zemljoposedima seljaci po pravilu radili u toku cele godine dva dana nedeljno za svog gospodara, a povrh toga su vršili i određene specijalne rabote, dotle su vizantijski seljaci obično radili za svog gospodara samo jedanput mesečno...[12]

Dušanov zakonik članom 140 čini odgovornim i svakog feudalnog posednika za primanje odbeglih kmetova. Ovo pokazuje da su seljaci često pokušavali da se izvuku iz teškog položaja begom kod drugog gospodara.[2]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi kod]

Desanka Maksimović u svojoj zbirci pesama Tražim pomilovanje se detaljno bavi Dušanovim zakonikom i stanovništvom srednjovekovne Srbije. Njena pesma O meropahu glasi:[13]

Meropah da radi u nedelji dva dana
pronijaru,
jedan da kosi
od jutra rana,
jedan da u vinogradu kopa;
jedan po žezi, uza letnju jaru,
da kamenje nosi
na drum caru;
jedan da na žrvnju melje manastiru;
jedan da popravlja vlastelinu sleme,
jedan da mu sprema za setvu seme;
a što ostane u nedelji dana
da radi za sebe sama.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Online rječnik
  2. 2,0 2,1 Историја средњег века
  3. 3,0 3,1 3,2 Jevtić & Popović 2003: str. 45
  4. http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/1_6_l.html
  5. Jevtić & Popović 2003: str. 44
  6. Istorija srpskoga naroda, I knjiga,, Beograd, 1981, str 382
  7. Branislav Đurđev, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegovačkih plemena, Titograd, 1984, strane 180 i 181
  8. „Sloveni u doba Nemanjića”. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-11. Pristupljeno 2014-05-16. 
  9. Vladimir Ćorović, Istorija Srpskog naroda
  10. 10,0 10,1 Biljana Marković: „O Dušanovom Zakoniku“ Arhivirano 2013-10-29 na Wayback Machine-u, guskova.ru, pristupljeno na dan 25. 10. 2013.
  11. Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda
  12. Georgije Ostrogorski, O vizantijskom feudalizmu, Pronija, Beograd, 1969. strana 294
  13. Desanka Maksimović: Tražim pomilovanje: lirske diskusije s Dušanovim zakonikom Arhivirano 2016-03-06 na Wayback Machine-u

Vidi još[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]