Meni je dvadeset godina

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Заста́ва Ильича́
Мне два́дцать лет

VHS-izdanje iz 1984. godine
Režija Marlen Hucijev
Producent Viktor Frajlih
Scenario Marlen Hucijev
Genadij Špalikov
Uloge Valentin Popov
Nikolaj Gubenko
Stanislav Ljubšin
Marijana Vertinskaja
Muzika Nikolaj Siedljnikov
Fotografija Margarita Pilihina
Datum(i) premijere
18. januar 1965 (1965-01-18) (cenzuriana verzija)

29. januar 1988 (1988-01-29) (originalna verzija)
Trajanje 160 min. (cenzurirana verzija)
189 min. (originalna verzija)
Zemlja  Sovjetski Savez
Jezik ruski

Meni je dvadeset godina (rus. Мне два́дцать лет), također poznat i kao Zastava Iljiča (rus. Застава Ильича) je sovjetski crno-bijeli igrani film snimljen u režiji Marlena Hucijeva i premijerno prikazan početkom 1965. godine, poznat kao jedan od najistaknutijih, ali i posljednjih odraza tzv. Hruščovljevog otapanja u sovjetskoj kinematografiji.

Protagonist, koga tumači Valentin Popov je Sergej Žuravljov, mladić koji se nakon dvogodišnjeg služenja vojnog roka u Sovjetskoj armiji vraća u rodnu Moskvu te nastoji započeti samostalni civilni život. Radnja prati njegov odnos sa djevojkom (koju tumači Marijana Vertinskaja, i dvojicom najboljih prijatelja (koje tumače Nikolaj Gubenko i Stanislav Ljubšin), te kako nitko od njih ne može dostići ono što je Sergej zacrtao kao vlastite moralne standarde.

Meni je dvadeset godina se isticao stilom koji je bio prilično neuobičajen za tadašnju sovjetsku kinematografiju, i koji je u velikoj mjeri odavao uticaj francuskog Novog vala. Hucijev je tako u nizu scena koristio [[naturščik]e, odnosno stvarne događaje u koje je "utapao" glumce, a među kojima se ističu Prvomajska parada i večer poezije u kojoj sudjeluju slavna imena kao što su Jevgenij Jevtušenko i Bulat Okudžava. Sovjetskim vlastima je, međutim, daleko više u oči upao sadržaj koji je prikazivao bezbrižan hedonistički životni stil zlatne mladeži koja sluša "dekadentnu" zapadnu rock muziku. Iako je filmu prethodno svoj blagoslov dala partijska čelnica Jekaterina Furceva, dio njenih konzervativnih drugova se na "problematičan" sadržaj požalio Nikiti Hruščovu koji je nakon privatne projekcije u Kremlju 1963. godine bio razbješnjen završnom scenom sna u kojoj protagonist svog oca poginulog u ratu bezuspješno pita za savjet. Hucijevu je naloženo da "problematičan" materijal izbaci, odnosno dosnimi scene koje bi film učinile optimističnijim i bližim službenoj ideologiji.

U tako okljaštrenoj verziji Meni je dvadeset godina je imao premijeru početkom 1965. godine. U sovjetskim kino-dvoranama nije imao veliki uspjeh, ali je izazvao itekakvu pažnju u inozemstvu, posebno nakon što je na venecijanskoj Mostri osvojio Specijalnu nagradu žirija. U doba Glasnosti krajem 1980-ih su se, pak, stvorili uvjeti da se konačno prikaže originalna, odnosno necenzurirana verzija. Ona danas uživa veliku vrijednost među historičarima, s obzirom da pruža uvid u način života moskovske omladine početkom 1960-ih.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]