Mehmed III

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Mehmed III.)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
   Mehmed III
Otomanski sultan
Kalif
Vladavina15. januar 1595 – 22. decembar 1603
PeriodUspon Osmanskog Carstva
Puno imeMehmed III
PrethodnikMurat III
NasljednikAhmed I
Supružnik odHandan Valide Sultan
PotomstvoAhmed I, Mustafa I, Princ Mahmud, Princ Jahja
Kraljevska kućaKuća Osmanova
DinastijaOsmanska dinastija

Mehmed III (26. maj 156622. decembar 1603), turski sultan 1595—1603

Mehmedovo namesništvo poče 1595. godine. Na samom početku su bila velika očekivanja od novog sultana koja se nisu ispunila. On je bio pod potpunim uticajem svoje majke.

Bio je zao, opak i za sudbinu svoga Carstva kao takav potpuno nezainteresovan. Za njegove vladavine nije bilo, osim nekoliko revolta u vlastitim trupama, nikakvih vojnih sukoba. Prema evropskim državama održavao je i imao mirne odnose. Kratka vladavina samog sultana Mehmeda III završena je 1603. godine.

Sultan Mehmed III je ubio devetnaestoricu svoje braće kako bi bio siguran da mu niko neće uzeti presto.

Dolazak na presto[uredi | uredi kod]

Godine 1595. umro mu je otac i on je došao na presto. Potom je pogubio devetnaestoricu svoje braće u strahu od zbacivanja s vlasti i to je bio kraj bratoubistva pri stupanju na presto u Osmanlijskom carstvu.

Početak ratovanja[uredi | uredi kod]

U jesen 1595. godine poveo je vojsku sam novi sultan Muhamed III, da slomije Austriju i njene saveznike, erdeljskog i vlaškog kneza, ali ni on nije imao mnogo sreće. Rat se produžio i izazivao na sve strane nove pregovore, nove veze i nove akcije.

Radnja Papske kurije[uredi | uredi kod]

Papska kurija živo je radila na tom, da izazove ustanke kod hrišćana na Balkanu, a u prvom redu kod Srba i Arnauta. Njih su smatrali kao najborbenije i kao najželjnije da se otresu turske vlasti. Ovog puta glavno središte papine akcije postao je Dubrovnik, kroz koji je prolazilo nekoliko njenih agenata i radnika i nekoliko problematičnih avanturista. Republika se, naravno, pravila da ne vidi stvari i čuvala je do kraja svoju vazalsku lojalnost. Pesnik Franjo Lukarević Burina postao je španski poverenik u Turskoj, a Antun Sasin, koji je u svojim Razbojima od Turaka opevao ovo ratovanje, sav je bio na strani hrišćana. Jedan od aktivnih agitatora beše fra Dominik Andrijašević, član hercegovačkih Andrijaševića iz Popova. On je već odavno hvatao veze sa ljudima iz Hercegovine i ugovarao ustanak. U tom su ga, po papinoj želji, pomagala mnoga ugledna crkvena lica, koja su i inače učestvovala u pokretu. Sam korčulanski biskup dolazio je u Budvu, da radi na ustanku. Jedine smetnje na koje su nailazili poticale su od Mlečana, koji su bili ljuti protivnici cele ove akcije i koji su zazirali od toga, da se Španci ne utvrde na istočnoj obali Jadrana.

Početak srpskih ustanaka[uredi | uredi kod]

Među Srbima, naročito posle spaljivanja moštiju Sv. Save, pokret je naišao na velik odziv. Orahovički episkop Vasilije napustio je 1596. god. eparhiju i celo imanje i prešao je u Hrvatsku. Ohridski arhiepiskop Atanasije radio je među Albancima, a crnogorski episkop Heruvim u svojoj sredini. Središte akcije za Hercegovinu postao je od 1596. god. trebinjski manastir, u kom je sedeo mitropolit Visarion. Oni su se svi, sem Atanasija, izjašnjavali za Austriju, na koju je pao glavni teret rata, i čiji bi uspeh imao da donese njihovom oslobođenju. Kao glavni radnici u narodu za Austriju bili su uskoci, koji su se razmileli na celom području od Senja do Dubrovnika. Oni su jednim smelim prepadom 8. aprila 1596. god. bili čak preoteli tvrdi Klis, ali nisu mogli i da ga održe. U Austriji se pomišljalo jedno vreme da se krene i akcija u Bosni, gde je malteški vitez Dalmatinac Franjo Brtučević radio u njenu korist. Ali bečka vlada za takav podvig nije imala snage; ona je s velikim naporom jedva uspevala da kako-tako odoleva Turcima u Ugarskoj.

Krajem 1596. god. počeli su, posle albanskih Kimariota, da se bune i naši ljudi. Prvi ustanak izbio je među Bjelopavlićima, a posle se proširio na Drobnjake, Nikšiće, Pivljane i Gačane. Na čelu ustanaka nalazio se nikšićki vojvoda Grdan. Dva srpska kaluđera upućena u Rim 1597. god. izlagala su na papskoj kuriji srpsku prošlost, sve od Nemanje, naglašavajući kako "naša zemlja velmi plače", što nema više ljudi od njegova roda. Oni su tražili od pape da uputi na Novi vojsku, koju bi pomogao vojvoda Grdan sa suha. Odatle, oni bi pošli na Onogošt, gde bi se skupili glavari od sve Crne Gore, Dukađina i ostalih zemalja. Za slučaj akcije moglo bi se računati na 100.000 dobrih boraca. Otkad su Turci odneli Sv. Savu "njima bog ne pomoga, ubijaju ih krstijani sa svake strane." Na kaluđere napadaju govoreći im: "Vi se bogu molite na naše zlo." Papa neka pošlje jednog čoveka kao gospodara Srbima, koji će biti dobar hrišćanin. Ta poruka pokazuje raspoloženja koja su u taj mah vladala među izvesnim srpskim duhovnim i svetovnim vođama. Ovoj akciji pridružio se čak i pećki patriarh Jovan, samo je njegov stav, razume se, bio sa više rezerve. Ohridski arhiepiskop Atanasije nalazio se u ovo vreme u Rimu, pošto je njegov pokret završio s malo uspeha. Ali ni srpski nije bio bolje sreće. Pobunjena hercegovačka plemena, Drobnjaci, Nikšići i Pivljani, počela su 1597. god. borbu, ali su kod Gacka bila potučena. Razbio ih je crnogorski sandžak Derviš-beg.

Naši ljudi bili su nesavesno uvučeni u ovu stvar. Izazivani su pre nego što je ma kakva stvarnija akcija bila u izgledu. Austrija, u čije se ime mnogo obećavalo, nije bila u mogućnosti da pokret ponese ni do Budima, a kamo li do Bosne ili Srbije; papska kurija nije uopšte dolazila vojnički u obzir; a Španija je imala svojih briga. Razne avanturiste i dobronamerne ali nedorasle diplomatske šeprtlje obaveštavale su netačno i obojeno obadve strane. Jednima su obećavali više nego što se moglo ispuniti, a drugima su pretstavljali prilike zrelijim nego što su bile. Proturalo se mnogo lažnih izveštaja; bilo je "petljanja" na više strana. Iako je ljuto stradao, naš svet, ipak, nije bio izgubio svu veru; u svojoj naivnoj čestitosti mislio je da su poruke i obećanja mogli biti ipak stvarniji nego što su ispadali u stvarnosti. Jedina pouka posle svega bila je samo ta da su postali više obazrivi. Turci, zauzeti u Ugarskoj, Hrvatskoj i na Primorju, bili su voljni da u nekoliko popuste, bar za taj momenat. U našim oblastima nije ovom prilikom nastradao nijedan od istaknutijih vođa; jedino je u Velesu 1598. god. bio posečen arhiepiskop Valom.

Slabost hrišćanske lige[uredi | uredi kod]

Rat između Španije i Francuske oslabio je, u velikoj meri, veru u hrišćansku pobedu većeg stila. Na papskoj kuriji, gde nisu bili zadovoljni zbog španskih pretenzija u Italiji, jenjavala je isto tako stara revnost. Uviđajući da ne mogu održati ono što je obećavano u njihovo ime odgovorni činioci u Rimu izbegavali su da se sastaju s našim ljudima, koji su im tražili objašnjenja ili pomoći, a na pismene poruke davali su odgovore pune samo lepih reči. I to ne samo prema običnim licima, nego i prema srpskim prvosveštenicima.

Rat protiv Erdelja[uredi | uredi kod]

Banatski Srbi pridružili su se, u velikom broju, Žigmundu Batoriju, koji je od 1595. god. počeo sa Rumunima zajedno borbu protiv Turaka. On je i ranije pomagao Srbe, ali nedovoljno. Sad im je dao slobodu da se naseljavaju po erdeljskom zemljištu (1596. god. došlo je u njegovu državu na 10.000 srpskih duša), nagrađivao je njihove vođe i izlazio im i inače na susret. Među srpskim četovođama toga vremena ističe se naročito neki Deli-Marko, koji je, harajući, prelazio Dunav i dopirao duboko u unutrašnjost Turske, čak do doline Marice, dok na jednom takvom pohodu nije bio zarobljen. Oslobodivši se nekako iz ropstva prešao je u službu vlaškog vojvode Mihaila, koji je posle otstupanja Batorijeva s erdeljskog prestola, bio glavna ličnost na toj strani. Tim se mnogo zamerio, sa Srbima zajedno, mađarskim erdeljskim staležima, protiv kojih je Mihailo bio uperio svoju akciju. Posle Mihailove pogibije (1601. god.) Srbi su se pokorili austriskim vlastima, koje su zauzele Erdelj. Zajedno s Rumunima oni su pod vođstvom Deli Marka 1603. god. potpuno suzbili Mojsija Sekelja, koji se pomoću Turaka bio proglasio za kneza. Austriski režim u Erdelju bio je veoma surov i težak i nije čudo što je s njim zajedno pala velika mržnja i na Srbe, kao na njegove pomagače. U toliko više što Srbi u Erdelju nisu bili elemenat reda i što su, s hajducima, inače u zamućenoj zemlji napravili dosta zla. Tada se, među srpskim četnicima, spominje i Baba Novak, čija će se ličnost, u narodnoj pesmi i predanju, stopiti sa Starinom Novakom. Kad se Stevan Bočkaj 1604. god. proglasio za erdeljskog kneza imao je Srbe kao glavne protivnike. Iz osvete Srbi su iduće godine predali Turcima grad Lipovu. Da bi ih smirio Bočkaji im je uputio vrlo laskav poziv obećavajući im ravnopravnost, ali s njim nije imao nikakva većeg uspeha sem što mu je lipovska srpska posada opet povratila grad.

Ratovi na jugu[uredi | uredi kod]

U južnim oblastima duhovi, isto tako, nisu mogli lako da se stišaju. Albanska plemena, a posebno Dukađinci, nisu ostavljala oružja. Sukobi s Turcima ponavljali su se neprestano, a 1603. god. izbio je ponovo pravi ustanak. Patriarh Jovan, šaljući 1602. god. neke rukopise na ostavu u Hilandar s bolom je pisao, kako u ta vremena "hrišćanin nigde ne beše miran", pa ni on sam. Mnogo zapisa tih vremena pominje stradanja i "umanjenje" hrišćana i rušenje i oštećenje i opustelost crkava. "Tada otac čedo za hleb prodavaše, i sin oca, i kum kuma, i brat brata. Ole beda! Tada beše rob po pet groša, a vo po 15 dukata, kilo žita pet groša, pinta vina po dukat." "Mnogi se danci stizahu na hrišćane", jadikuje drugi, "po četiri i po pet." Treći kazuje, da se cena konju pela do 300 dukata, da je ovan cenjen po pet, a tovar žita po šest dukata. "Tada se umnožila svaka nepravda među ljudima i beščašće roditeljima od njihove dece. I usahnu svaka ljubav blaga kod ljudi". Jedan je pisar prosto naricao od nevolje opšte i gladi, koja je tamanila ljude: "Oh beda, oh tuga, oh skrbi te godine od proklete dece agarenske na hrišćanski rod. Oh, oh, oh!"

Odmetništvo Dželali Hasan paše[uredi | uredi kod]

U Bosni se za to vreme bio odmetnuo Dželali Hasan paša, zvani "pisar" ili "skrivan", zadajući dosta brige turskim vlastima. Uzeo je bio, u otsustvu begler-paše, svu vlast u svoje ruke, 1603. god. Austrijanci su pokušali izvesne pregovore s njim, a koliko su bili slabi vidi se najbolje po tom, što nisu mogli da ovu pometnju u Bosni iskoriste i da se dočepaju bar jednog dela te zemlje.

Spašavanje Dubrovnika[uredi | uredi kod]

Za ovo vreme i Mlečani su izvršili jedan napad protiv Dubrovnika. Krajem januara 1603. poseli su oni dubrovačko ostrvo Lastovo, da bi tobože sprečili uskočke gusarske napadaje. Dubrovčani se u nevolji obratiše papi i hrišćanskim vladarima, ali im je glavna pomoć došla od Porte, koja se zauzela za Republiku Sv. Vlaha kao za svog vazala.

Promena srpskog držanja[uredi | uredi kod]

Nesumnjiva je činjenica, da je krajem XVI i početkom XVII veka, pod uticajem hrišćanske zapadnjačke aktivnosti, srpski narod u Turskoj izmenio svoju politiku. Istina, još ne na celom području, ali ipak na više strana; i, što je najvažnije, u glavnom središtu srpskog duhovnog i političkog života, u Peći i njegovoj okolini, Makarijev pravac bio je napušten. Turci su bili iznenađeni srpskim držanjem i ogorčeni; u ogorčenosti su učinili i jedan postupak koji je bio čisto i neobično svetogrđe. Ako su dotle Srbi bili oruđe tuđe propagande i radili, u najboljim težnjama, i nehotice protiv sebe, njihova je dalja borba bila razumljiva reakcija na tursko držanje. Posle meteža od petnaest godina i teških stradanja oni su na kraju došli do uverenja, da su se i suviše izložili bez ikakve stvarne koristi, a izmenili su svoje držanje. Novi srpski patriarh vratiće se na staru liniju. Ali, mada u prvi mah besplodan, ovaj je pokret uneo u srpski život nova osećanja. Slobodarske težnje probudile su se u narodu i radile su od sad više pritajeno, ali stalno. Spaljivanje tela Sv. Save stvorilo je dublji jaz između Turaka i srpskog sveštenstva, koji se više nije dao premostiti. Tim momentima došle su i socialne nevolje. Istrošena dugim ratovanjima i naporima Turska je sasvim poremetila svoje finansije i morala je da iznalazi sve nove izvore za državne prihode. Trgovački neinventivna i bez pravog poleta, sa nerazvijenom trgovačkom flotom, ne zalažući se za što aktivniju produktivnost bogatih oblasti kojima je raspolagala, Turska je pribegavala najkomotnijem sredstvu pribavljanja prihoda tim, što je povišavala stare i udarala nove poreze. S toga vidimo, da zamire rudarska proizvodnja, da trgovina ne ulazi u smelija preduzeća, da seljak, ogoleo i nesiguran, u velikom broju napušta zemlju, pa ili prelazi preko granice, ili se sklanja u planinske, teže pristupačne, krajeve. Zemljoradnja ustupa pred stočarstvom i sve više ostaje zapustele i neobrađene zemlje. Da je to još više pojačalo hrišćansko nezadovoljstvo razume se samo po sebi; rajvetin i zulum postaju pojmovi koji dobijaju naročit izraz pogoršanog socialnog i pravnog stanja.

Iseljavanje Srba[uredi | uredi kod]

Kao najvidnija posledica ove promene u političkom držanju Srba bilo je povećano iseljavanje iz Turske. Lika je krajem XVI veka zadavala mnogo jada pograničnim austriskim vlastima. Nju i Krbavu Turci su bili naselili Srbima i s planom su puštali njihove čete da haraju po susedstvu. Kad je osvojio Bihać Hasan-paša Predojević se požurio da u njegovu oblast što pre dovede srpske koloniste. Srbi su, u to vreme, na krajini i po turskoj granici činili Turcima velike usluge, koristeći se i sami njihovim osvajanjima. U austriskoj Vojnoj Granici Srbe su štitile, u glavnom, samo vojne vlasti, dok su im plemići i starosedeoci često puta zagorčavali život. U Turskoj bar s te strane nije bilo smetnje; oni su obično dolazili na zemljišta, koja su dotadašnji i posednici i kmetovi napuštali sklanjajući živu glavu. Razumljivo je s toga što su Srbi na turskoj strani bili aktivniji i što je ta aktivnost zadavala glavobolje na austriskoj strani. Ali od početka hrišćanskog pokreta stanje se vidno izmenilo. Već je A. Karolji dobro primetio, da je spaljivanje tela Sv. Save izazvalo preokret. God. 1600. naseljena je Srbima okolina Gomirja, a posle toga iselilo se oko 500 Srba iz okoline Bihaća u hrvatsku Liku. Bili su to većinom članovi plemena Krmpotića. Za njima su išli i drugi, iz tih oblasti i iz Like. Toga seljenja bilo bi svakako i više, da se nisu vlasnici, Zrinjski i Frankopani, svim načinima protivili da na njihovo zemljište dolaze ljudi, koji neće da budu njihovi kmetovi. Vojne vlasti su uzalud posredovale. Gomije je osamdeset godina ležalo pusto. Šta su vlasnici imali od njega? Međutim, naseljavanjem Srba pojačava se bezbednost granice.

U poslednjoj desetini XVI veka pojačala se i srpska imigracija u Slavoniju. Primer je dao orahovački vladika Vasilije. To doseljavanje pomagao je zapovednik hrvatske granice baron Johan Herberštajn, u sporazumu sa visokim vojnim krugovima. U glavnom su prelazili Srbi iz turske Slavonije u austrisku, u Rovišće, Koprivnicu, Poganac, Sv. Križ, Ivanić. Pre doseljavanja pogranične austriske vlasti davale su Srbima razna obećanja, da bi ih lakše pridobili na svoju stranu, ali posle doseljenja javljale su se iste pravne teškoće kao i u Hrvatskoj. Glavni vlasnik u tim oblastima bila je zagrebačka biskupija, koja je branila svoje interese. Vojne vlasti zastupale su Srbe i odbijale su zahteve biskupije u glavnom onim istim razlozima, kojim su ih branile i u Hrvatskoj. Prema Srbima one su bile u obavezi, jer su im ranije obećavale da neće biti ničiji podložnici. Sem toga, one su se bojale da se razočarani Srbi ne vrate u Tursku i da tako ne imadnu dvostruku opasnost: ponovnu opustelost granice i razdraženo neprijateljstvo Srba s njihovim turskim pomagačima. "Doseljavanje Srba u austriski deo Slavonije", piše A. Ivić, "bilo je najintenzivnije od god. 1595. do god. 1600., a doseljavanje u Hrvatsku od god. 1600. do god 1611." Na početku XVII veka u tadašnjoj Hrvatskoj, u varaždinskom i karlovačkom generalatu, broj pravoslavnih duša, to će reći u pretežnoj većini Srba, cenio se na 60.000 duša.

U ovo vreme bilo je i velikog iseljavanja iz srednje Dalmacije. Za vreme borbi oko Klisa 1596. god. i posle njih okolnom stanovništvu svetili su se i Turci i Mlečani. Jedan narodni ustanak u tom kraju 1603. god. doveo je do smenjivanja turskog sandžaka Mehmed-bega, ali je taj čovek uspeo da postane bosanski paša, i da se, s tog položaja i inače, sveti svima protivnicima. To je izazvalo velike seobe i uklanjanja.

Pitanje uskoka[uredi | uredi kod]

U tim krajevima, u XVI i početkom XVII, dovelo je do velikih zapleta i pitanje uskoka. Iz početka, dok su i sami ratovali protiv Turaka, Mlečani su primali i pomagali uskoke, ali pred kraj XVI veka, kad su verovali da se stvari obrću protiv njih, Mlečani su im postali neprijatelji. I to ogorčeni. Za vreme borbi oko Klisa i posle njih oni su gonili ne samo njih, nego i svoje podanike, koji su bili s njima u vezi, pa čak i visoka sveštena lica, kao, na pr., šibeničkog biskupa. To je izazvalo osvete uskoka na svima stranama. Oni su ometali mletačku trgovinu i na kopnu i na moru, pravili drske zalete u mletačke luke, harali i pustošili gdegod su mogli. Njihovi protivnici zvali su ih s toga ljutito ,razza di ladroni’, ali su priznavali da imaju simpatija u narodu zbog napadanja na Turske. U tom pogledu veoma je zanimljivo pročitati delo zadarskog nadbiskupa M. Minućia Historia degli uscochi i njegova nastavljača P. M. Paola. Austriske vlasti, kojima su uskoci bili jedna vrsta saveznika, pomagala su ih novčano i zatvarala su oči na izvesna njihova nedela. Mletački protesti, česti i ponekad vrlo energični, nisu mogli da izmene stvari. Austriski pokušaj da obuzda uskoke 1602. god. završio je formalnom bunom. Da bi im doskočili preduzimali su više mera. Nemajući pouzdanja u talijanske vojnike da se nose s njima, ni u Hrvate, koji im nisu bili sigurni, oni su protiv njih dovodili Arbanase. Prokazivali su ih i Turcima. Od god. 1597., kad su uskoci opljačkali njihove lađe u Rovinju, oni su protiv njih vodili prave hajke. Ne bez krupnih razloga.

Porodica[uredi | uredi kod]

Mehmed je imenovan kao sandžakbeg Manise 1582. godine. Tokom boravka u Manisi od skoro petnaest godina, imao je samo dve konkubine, Halime i Handan. Kada je stupio na presto dobio je još nekoliko dece.

Sinovi
  • Princ Selim (februar 1585 — 20. april 1597); sin sa Handan, Mehmed ga je smatrao svojim prestolonaslednikom. Umro od šarlaha sa dvanaest godina.
  • Princ Sulejman (1586 — 1602); sin sa Handan.
  • Princ Mahmud (1587 — 7. jun 1603); sin sa Halime. Pogubljen po naređenju svog oca zbog sumnje na izdaju.
  • Princ Jahja (1589 — 1649); sin sa nepoznatom konkubinom.
  • Princ Ahmed (april 1590 — novembar 1617); sin sa Handan. Nasledio svog oca kao sultan.
  • Princ Osman (1597 — 1601); sin sa Handan.
  • Princ Džihangir (1599 — 1602); sin nepoznate konkubine.
  • Princ Mustafa (1600 — 1639); sin sa Halime. Nasledio svog brata kao osmanski sultan.
Kćeri
  • sultanija Ajše (1588 — ?); ćerka sa Handan.
  • sultanija Hatidže (1589 — 1613); ćerka sa Halime.
  • sultanija Šah (1591 — ?); ćerka sa Halime.
  • sultanija Saime Halime (1598— nakon 1670); ćerka sa Halime.
  • sultanija Ümmügülsüm (? – poslije 1622.).
  • sultanija Bejhan (1598 — ?); ćerka nepoznate konkubine.

Literatura[uredi | uredi kod]

Mehmed III
Rođen/a: 26. maj 1566 Umro/la: 22. decembar 1603[starost: 37]
Kraljevske titule
Prethodi:
Murat III
Sultan Osmanskog Carstva
15. januar 1595 – 22. decembar 1603
Slijedi:
Ahmed I
Sunitske titule
Prethodi:
Murat III
Kalif islama
15. januar 1595 – 22. decembar 1603
Slijedi:
Ahmed I