Megatherium

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Megatherium
Megatherum DB.jpg
Rekonstrukcija
Status zaštite
Status iucn3.1 EX.svg

Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Pilosa
Porodica: Megatheriidae
Rod: Megatherium

Megatherium (od grč. mega [μέγας] - "velika" i therion [θηρίον] "zvijer") bio je rod kopnenih ljenivaca veličine slona koji su od kasnog pliocena do kraja pleistocena bili endemični za Centralnu i Južnu Ameriku.[1] Samo nekolicina sisara bili su veći od njega, među njima i mamuti i Paraceratherium.

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Skelet vrste Megatherium americanum, Natural History Museum, London
Prvi skelet vrste M. americanum, otkriven 1798.

Megatherium je bio jedna od najvećih poznatih vrsta sisara, sa težinom od 4 tone [2] i dužinom od glave do repa od 6 m.[3] Najveći je poznati kopneni ljenivac, jednake veličine kao i današnji slonovi, a u njegovo vrijeme po veličini bi ga pretekle samo neke vrste mamuta. Iako je pretežno bio četveronožan, otisci njegovih stopala pokazuju da je mogao zauzeti dvonožnu pozu. Taj ljenivac, kao i današnji mravojedi, hodao je rubovima stopala zato što su mu ogromne kandže onemogućavale da ih drži ravno na tlu. Vrste roda Megatherium bile su pripadnici bujne pleistocenske megafaune, velikih životinja koje su živjele tokom epohe pleistocena.

Megatherium je imao snažno građen skelet sa velikom zdjelicom i širokim, mišićavim repom. Njegova veličina omogućavala mu je da se hrani vegetacijom do koje ostali tadašnji biljojedi nisu mogli doprijeti. Uspravljanjem na snažne zadnje noge i korištenjem repa kao trećeg uda, Megatherium je mogao podržavati ogromnu težinu svog tijela dok je koristio zakrivljene kandže na dugim rukama kako bi spustio grane sa najboljim lišćem. Smatra se da je imao i dug jezik, kojim bi privlačio lišće u usta, slično kao i današnji ljenivci.

Taksonomija i evolucija[uredi - уреди | uredi izvor]

Čini se da su podrod i vrsta Megatherium (Pseudomegatherium) tarijense mlađi sinonimi za M. americanum i da predstavljaju samo malenu jedinku.[4] Kopneni ljenivci, kao i ostali pripadnici Xenarthra, razvili su se u izolaciji u Južnoj Americi dok je ona tokom paleogena bila kontinent-ostrvo. Tokom pliocena došlo je do nastanka Centralne Amerike i izumiranja većine autohotne južnoameričke megafaune. Kopneni ljenivci su većim dijelom ostali van tog utjecaja i nastavili su živjeti unatoč kompeticiji sa novopridošlim vrstama sa sjevera. Kopneni ljenivci su zapravo spadali u razne južnoameričke životinje koje su se preselile na sjever, gdje su se i nastanile i opstale do kasnog pleistocena.[5]

Neki smatraju da je miocenski Promegatherium, velik kao nosorog, predak Megatheriuma. Najstarija (i najmanja) vrsta roda Megatherium je M. altiplanicum iz pliocenske Bolivije.[6] Bio je vrlo sličan rodu Promegatherium i također otprilike velik kao i nosorog. Vrste roda Megatherium su tokom evolucije postajale sve veće i veće, a najveća vrsta (M. americanum iz kasnog pleistocena) bila je veličine afričkog slona.

Stanište[uredi - уреди | uredi izvor]

Megatherium je nastanjivao šumska i otvorena travnata staništa u Južnoj Americi[7] gdje je bio endemska vrsta do prije oko 10 000 godina. Ti najmlađi primjerci pronađeni su u Cueva del Milodon ("Pećina Mylodona") u patagonijskom dijelu Čilea.[8] Njegov bliski srodnik, Eremotherium, nastanjivao je tropska staništa sjevernije od toga, te Sjevernu Ameriku.

Paleobiologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Megatherium je uglavnom živio u grupama, ali moguće je i da je živio samotno u pećinama. Iako je pretežno bio biljojed, predloženo je da je možda koristio svoju veličinu i snagu kako bi preuzeo strvine od sabljozube mačke Smilodona ili kako bi lovio i hranio se velikim oklopljenim gliptodontima. Taj ljenivac je milionima godina živio siguran od grabežljivaca, pa je vjerovatno bio dnevna životinja.

Megatherium je bio biljojed koji se hranio biljkama kao što su juke (Yucca), agave i trava. Iako se pretežno hranio niskim biljkama, mogao se i uspraviti na zadnje noge, koristeći rep kao treću nogu radi održavanja ravnoteže, kako bi dosegnuo do više vegetacije. Imao je jednostavne zube kojima je mljeo hranu prije gutanja, a u tom su mu procesu pomagali dobro razvijeni obrazni mišići. Njegov stomak mogao je probaviti vrlo grubu i vlaknastu hranu. Vjerovatno je provodio mnogo vremena odmarajući se kako bi probava tekla lakše.

Jedna nedavna morfo-funkcionalna analiza[2] ukazuje na to da je čeljust vrste M. americanum bila prilagođena za jak vertikalni zagriz. Zubi su mu bili hipsodontni i bilofodontni. Smatra se da je zubima više sjekao nego mrvio, te da vlaknaste biljke nisu bile glavni dio njegove ishrane.

Iako je predložena ideja da je Megatherium bio djelomično mesojed, to je i dalje vrlo kontroverzno.[9][mrtav link] Richard Fariña i Ernesto Blanco pri Universidad de la República u Montevideu analizirali su skelet vrste M. americanum i otkrili da je njegov olecranon (dio lakta na koji su prikačeni mišići tricepsa) bio vrlo kratak. Ta prilagodba može se pronaći kod mesojeda i povećava brzinu, a ne snagu. Istraživači kažu da je to omogućavalo vrsti M. americanum da koristi svoje kandže kao bodeže. Predložili su i da je Megatherium otimao strvine od Smilodona kako bi dodao još hranjivih tvari svojoj ishrani. Na osnovu procijenjene brzine i mehaničke prednosti njegovog bicepsa, smatra se da je mogao prevrnuti odrasle gliptodonte (velike oklopljene pripadnike Xenarthra u srodstvu sa pasancima) kako bi se hranio njima ili ih ubio.[10] Međutim, drugi zoolozi su tu ideju opisali kao "maštovitu".[5]

Izumiranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Na jugu je Megatherium opstao do prije oko 10 500 godina. Većina smatra da je širenje ljudi uzrokovalo njegovo izumiranje.[11] There are a few late dates of around 8000 BP for Megatherium remains, but these are currently not universally viewed as credible.[12]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. A. E. Zurita, A. A. Carlini, G. J. Scillato-Yané and E. P. Tonni. 2004. Mamíferos extintos del Cuaternario de la Provincia del Chaco (Argentina) y su relación con aquéllos del este de la región pampeana y de Chile. Revista geológica de Chile 31(1):65-87
  2. 2,0 2,1 Bargo, M. S. (2001). "The ground sloth Megatherium americanum: Skull shape, bite forces, and diet". Acta Palaeontologica Polonica 46 (2): 173–192. 
  3. "Megatherium Wildfacts". BBC. Arhivirano iz originala 24 May 2012. https://archive.is/bvRK. pristupljeno 22 July 2012. 
  4. De Iuliis, G.; Pujos, F. O.; Tito, G. (2009). "Systematic and taxonomic revision of the Pleistocene ground sloth Megatherium (Pseudomegatherium) tarijense (Xenarthra: Megatheriidae)". Journal of Vertebrate Paleontology 29 (4): 1244. JSTOR 20627134. doi:10.1671/039.029.0426.  edit
  5. 5,0 5,1 Martin, P. S. (2005). Twilight of the Mammoths: Ice Age Extinctions and the Rewilding of America (Illustrated izd.). University of California Press. str. 250. ISBN 0520231414. http://books.google.com/?id=eThoCsL1hRAC. pristupljeno 22 July 2012. 
  6. Saint-André, P. A.; De Iuliis, G. (2001). "The smallest and most ancient representative of the genus Megatherium Cuvier, 1796 (Xenarthra, Tardigrada, Megatheriidae), from the Pliocene of the Bolivian Altiplano." (PDF). Geodiversitas 23 (4): 625–645. Pristupljeno 22 July 2012. 
  7. McKenna, M. C.; Bell S. K. (1997). Classification of Mammals Above the Species Level'. New York: Columbia University Press. str. 631. ISBN 023111012X. 
  8. C. Michael Hogan (2008) Cueva del Milodon, Megalithic Portal
  9. [1]
  10. Fariña, R. A.; R. E. Blanco (1996). "Megatherium, the stabber". Proceedings of the Royal Society of London 263 (1377): 1725–1729. PMID 9025315. doi:10.1098/rspb.1996.0252. 
  11. Steadman, D. W.; Martin, P. S.; MacPhee, R. D. E.; Jull, A. J. T.; McDonald, H. G.; Woods, C. A.; Iturralde-Vinent, M.; Hodgins, G. W. L. (2005-08-16). "Asynchronous extinction of late Quaternary sloths on continents and islands". Proc. Natl. Acad. Sci. USA (National Academy of Sciences) 102 (33): 11763–11768. PMC 1187974. PMID 16085711. doi:10.1073/pnas.0502777102. Pristupljeno 2009-01-24. 
  12. Fiedal, Stuart (2009). "Sudden Deaths: The Chronology of Terminal Pleistocene Megafaunal Extinction". u: Haynes, Gary. American Megafaunal Extinctions at the End of the Pleistocene. Springer. str. 21–37. DOI:10.1007/978-1-4020-8793-6_2. ISBN 978-1-4020-8792-9. http://www.springerlink.com/content/l225628681672725/?p=5af1eb7387d443a2b514b284c646efa7&pi=1. 

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]