Matematička fizika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Matematička fizika (MF) proučava fizičke pojave, kreiranjem i proučavanjem matematičkih modela fizičkih pojava.

Istorijat[uredi | uredi kod]

Matematička fizika se počela razvijati za vreme života Isaka Njutna, paralelno sa razvojem fizike i matematike. Na kraju XVIII veka, zahvaljujući Njutnu i Lajbnicu, otkriven je diferencijalni i integralni račun, a Njutn je formulisao i osnovne zakone klasične mehanike, kao i univerzalni zakon gravitacije, što je bilo ključno za intenzivniji razvoj matematičke fizike.

U XVIII veku, matematička fizika je proučavala oscilacije struna i greda, a takođe i probleme akustike i hidrodinamike. Zahvaljujući Dalamberu, Lagranžu, Ojleru, Bernuliju i Laplasu, u to vreme se postavljaju i osnove analitičke mehanike.

U XIX veku, matematička fizika dobija nove zadatke, poput rešavanja problema toplotne provodljivosti, difuzije, elastičnosti, optike, elektrodinamike, nelinearnih talasnih procesa.

U XX veku u matematičku fiziku uvode i problemi kvantne fizike i teorije relativnosti, a takođe i novi problemi gasne dinamike, prenosa čestica i fiziku plazme.

Metode[uredi | uredi kod]

Osnovni matematički alat koji je korišćen u rešenjima koje je dala matematička fizika je teorija diferencijalnih jednačina koja uključuje i srodne oblasti - integralne jednačine i varijacioni račun, zatim i teorije funkcija, funkcionalne analize, teorije verovatnoće, približne metode i numeričku matematiku.

Sa pojavom računara bitno se povećao broj matematičkih modela koji su se mogli analizirati, a pojavila se i mogućnost postavljanja računarskih eksperimenata i simulacija realnih fizičkih procesa.

U tom intezivnom razvoju teorijske fizike i savremene matematike, nastaju kvalitativno nove klase modela savremene matematičke fizike.

Vidi još[uredi | uredi kod]