Maroni (narod)
| Maroni | |||
|---|---|---|---|
 | |||
| Maroni pripremaju zasjedu (akvatinta iz 1795.) | |||
| Ukupna populacija | |||
| Regioni sa značajnim brojem pripadnika | |||
| |||
| Jezik/ci | |||
| engleski, španjolski, portugalski, kreolski | |||
| Religija | |||
| Kršćanstvo • Animizam |
Maroni je naziv za etničku grupu potomaka odbjeglih afričkih crnačkih robova sa plantaža u divljinu.[1]
Brojne zajednice danas žive u obje Amerike od Kariba, Jamajke, Dominikanske Republike, Haitia, Kube, Portorika, Svetog Vincenta do Paname, Kolumbije, Meksika, Gvajane, Surinama, Brazila i sliva Amazone sve do juga Sjedinjenih Američkih Država, ponajviše u Floridi i Karolini.[1]
Historija i karakteristike[uredi | uredi kod]
Španjolci su prve odbjegle robove nazivali Cimarrón, što je sintagma od riječi cima (vrh planine) i marron (kesten) jer su najčešće tamo pobjegli. Oni su prije tog tako nazivali zalutalu stoku.[1] U engleskom je prvi put dokumentirana 1666., najvjerojatnije od francuskog: maroon[2]
Treba reći da većina odbjeglih crnih robova sebe nisu zvali Maroni. Obično su se nazivali moćnim imenima kao što je Nyankipong Pickibu, što na Twi jeziku iz Gane znači Djeca Svemogućeg. Maroni sa Jamajke preferiraju imena; Koromanti, Kromanti ili Yungkungkung da označe svoje porijeklo iz Zapadne Afrike i historiju svoje borbe i pobune u Novom svijetu.[1]
Prema legendi ime Kromanti i danas se široko koristi u maronskim zajednicama zbog dva razloga. Prvi je da tako odaju počast posljednjem pogledu na dom na zapadnoafričkoj obali iz kojeg su odvedeni u ropstvo, a drugi je sjećanje na klan Kromanti iz naroda Ašanti iz Gane.[1]
Kromanti su se po legendi pobunili 1717. protiv vrhovne vlasti Ašantija i ubili svetog kralja, Osei Kofi Tutua I, čije je tijelo navodno palo u rijeku i nikad više nije nađeno. Zbog tog su se Ašanti zakleli da će ugušiti ustanak Kromantija, a njih kao prokletnike protjerati i prodati kao robove.[1]
O prvim Maronima ima puno različitih priča, po jednoj prvi Maron bio je crnac koji je pobjegao sa prvog broda sa robovima koji je stigao do Hispanole 1502., svega 10 godina nakon Kolumbova dolaska. O njemu kola priča da je pobjegao u džunglu Hispanole (današnji Haiti) i tako utro put svim drugim maronima. Ipak izgleda da se to događalo tek nakon 1512., kad je puno više robova iz Afrike počelo pristizati španjolskim i portugalskim brodovima.[1]
Otpor porobljavanju[uredi | uredi kod]
Maroni su se često udruživali sa Indijancima jer su jedino tako mogli preživjeti po prašumama Novog svijeta i izbjeći da ponovno ne padnu u ropstvo. Najveća prijetnja njihovom opstanku bilo je stalno širenje plantaža na račun iskrčenih šuma, tako da je na manjim karipskim otocima bilo sve manje mjesta na kojima su mogli održati svoja naselja, koja su i potpuno isčezla početkom 18. vijeka.[1]
Za razliku od tog na većim otocima su maroni mogli preživjeti od lova i ratarstva u skrivenim djelovima. Kako im se pridruživao sve veći broj, oni su braneći svoju slobodu pribjegli gerilskom ratovanju ubijajući robovlasnike i paleći i pljačkajući plantaže. Zbog tog su tadašnje britanske i američke vlade donjele desetke zakona i potrošile gomilu novaca da ih uguše.[1]
U historijskim dokumentima ima zapisa o desecima maronskih ustanaka, pobuna i ratova. Prvi vođen između 1519.-33.) je poveo Enriquillo protiv Španjolaca u Hispanioli.[1]
U Brazilu su maroni osnivali naselja poznata kao Quilombos. Najpoznatije takvo naselje bio je Quilombo dos Palmares na sjeveroistoku Brazila. Ono je tokom 17. vijeka egzistiralo kao nezavisna republika, a na svom vrhuncu imalo oko 20 000 stanovnika. Njegov najpoznatiji i posljednji vođa bio je Zumbi, rođen kao slobodnjak u Quilombu dos Palmaresu.[1]
