Markovićeva privatizacija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Markovićeva privatizacija (Markovićeva reforma), je kolokvijalni naziv za privatizaciju koju je provelo (provodilo) Savezno izvršno vijeće (SIV) SFR Jugoslavije na čelu sa poslijednjim predsjednikom SIV-a Antom Markovićem. Prvi val privatizacije društvenih poduzeća u SFR Jugoslaviji je pokrenula Markovićeva savezna vlada 1989 godine, s korekcijom 1990 godine. Metoda privatizacije bila je dokapitalizacija, sa popustima na račun društvenog kapitala, a uz uvjerenje da će i takva djelomična privatizacija dovesti do povećanja efikasnosti upravljanja u jugoslavenskim poduzećima.[1]

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijek privatizacije[uredi - уреди | uredi izvor]

1988 godine doneseni su novi amandmani na Ustav SFR Jugoslavije iz 1974, te novi Zakon o poduzećima koji je bio početna točka procesa privatizacije. Novim zakonom predviđene su bile procedure koje se tiču različith oblika privatnog i mješovitog vlasništva, uključujući i mogućnost transformacije vlasničke strukture društvenog poduzeća u mješovito ili potpuno privatno poduzeće. Primjerice, članak 168. Zakona o poduzećima navodi sljedeće: "Ako društveno poduzeće, u skladu s odredbama zakona kojim se uređuje financijsko poslovanje, nije solventno ili ima poremećaj u poslovanju, a radnički savjet ocijeni da ne postoje uvjeti za otklanjanje nastalih poremećaja u poslovanju i solventnosti, može odlučiti da vjerovnicima, radnicima zaposlenim u tom poduzeću ili drugim osobama ponudi na prodaju sredstva poduzeća, na način utvrđen statutom poduzeća." Predviđala se i mogućnost stranih ulaganja u društveno poduzeće, ukoliko je to u skladu sa uvjetima danim u Zakonu o poduzećima, te zakonu koji se tiče stranih ulaganja. Uloga radničkih savjeta također je bila promijenjena, tj u društvenim i mješovitim poduzećima procedure su bile poprilično jasne, ali u slučaju privatnih poduzeća radnički savjeti su mogli postojati samo kao mogućnost koja bi se regulirala kolektivnim ugovorom. Dodatni impuls navedenom procesu transformacije društvenog vlasništva dao je Zakon o društvenom kapitalu iz 1989 godine, odnosno drugi iz 1990. Predviđeno je bilo da loše poslujuća društvena poduzeća budu obavezana rasprodati vlastiti kapital, a za upravljanje sredstvima dobivenim prodajom bila bi zadužena posebna državna agencija (po jedna za svaku republiku i autonomnu pokrajinu). U kupnji dionica mogla su sudjelovati druga društvena poduzeća, zaposlenici, domaća privatna poduzeća i pojedinci. Radničkim savjetima dana je mogućnost da odluče o prodaji dijela ili ukupnog kapitala poduzeća. Markovićev program bio je politički, uz podršku Zapada i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Bio je to koncept održavanja SFR Jugoslavije u tranziciji. Budući da je na Zapadu dobio novac za reforme, Marković je htio stabilizirati Jugoslaviju tako da uvede tržišne elemente poslovanja i da se forsiranjem izvoza zemlja osposobi za vraćanje duga. Osnova njegova programa bila je da se ide u privatizaciju. Markoviću je u tome pomogao hrvatski akademik, pravnik Jakša Barbić, koji je osmislio zakone. Marković i Barbić su najprije srušili 13 godina star Zakon o udruženom radu (ZUR). Privatizacija se provodila uz važnu savjetničku ulogu Jeffrey Sachsa, te uz veliku podršku Georgea Sorosa i ostalih zapadnih ekonomskih eksperata. Privatizacija je bila neobvezna, ali je poticaj dobila u odredbi da se rast zarada zaposlenih može isplaćivati samo u dionicama. Tijekom reformske 1990 godine privatizacija u SFR Jugoslaviji je uzela maha, čak 1.200 društvenih poduzeća je prešlo u status mješovitih. Prema Markovićevim zakonima su, primjerice, pretvorene i privatizirane Tvornica duhana Rovinj (TDR) i Zagrebačka banka u SR Hrvatskoj. Zbog dezintegracijskih procesa koji su uslijedili u SFR Jugoslaviji, Markovićeva privatizacija je propala 1. 5. 1991 godine. Markovićev model privatizacije je bio definitivno napušten u svim bivšim jugoslavenskim republikama u vrijeme i nakon bratoubilačkih ratova. Zamijenjena je modelom prodaje državnog kapitala, koja se nerijetko izrodila u tajkunsku privatizaciju, tj. preuzimanje državnog kapitala u bescjenje diljem bivših republika SFR Jugoslavije.[2][1][3][4][5]

Reakcije[uredi - уреди | uredi izvor]

Mnogi danas smatraju da je Markovićevu privatizaciju trebalo staviti pod reviziju tj. da se gospodarski kriminal iz tog doba također treba procesuirati.[6][7] Isto tako mnogi vjeruju da je Markovićeva privatizacija "zametak i prapočelo, majke svih pretvorba i privatizacija u novostvorenim republikama tj. državama bivše SFR Jugoslavije".

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Privatizacija. Razvojna agencija Zagreb. Preuzeto 29. 10. 2014
  2. Vlado Puljiz, 2008, str. 33.
  3. Ivica Radoš (1. 8. 2014). Feljton (10): Prema Markovićevim zakonima počele su i prve privatizacije u Jugoslaviji prije njezina raspada. Preuzeto 29. 10. 2014
  4. Armin Protulipac: Privatizacija u Hrvatskoj - tijek, posljedice, mitovi. radnickaprava.org. Preuzeto 29. 10. 2014
  5. O. B. (3. 12. 2011). Ante Marković: Strateška prednost BiH uvijek je bila i ostala energija. biznis.ba. Preuzeto 29. 10. 2014
  6. Slavica Lukić (12. 3. 2013). Privatizacijski je kriminal i onaj koji su osamdesetih počinili ‘crveni direktori’. Jutarnji list. Preuzeto 29. 10. 2014
  7. Samir Huseinović (3. 4. 2012). Odzvonilo ratnim profiterima u FBiH?. Deutsche Welle. Preuzeto 29. 10. 2014

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Puljiz, Vlado (2008). Socijalna politika Hrvatske, Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. ISBN 978-953-97320-9-5