Malački Sultanat

Malački Sultanat کسلطانن ملاک‎ Kesultanan Melaka ←   oko 1400. – 1528.   →     →     →     → Lokacija Malačkog Sultanata Glavni grad Malaka (1400—1511) Bintan (1511—1526) Kampar (1526—1528) Jezik/ci malajski (klasični malajski) Religija islam Vlada Apsolutistička monarhija Sultan  • 1400. – 1414. Parameswara  • 1414. – 1424. Megat Iskandar-šah  • 1424. – 1444. Muhamed-šah  • 1444. – 1446. Abu Šahid-šah  • 1446. – 1459. Muzafer-šah  • 1459. – 1477. Mansur-šah  • 1477. – 1481. Aladdin Rijat-šah  • 1481. – 1511. Mahmud-šah  • 1511. – 1513. Ahmad-šah  • 1513. – 1528. Mahmud-šah Bendahara  • 1400. – 1412. Tun Perpatih Besar (prvi)  • 1510. – 1511. Tun Hamzah (zadnji) Historija  • Osnivanje oko 1400.  • Pad Malake 15. kolovoza 1511.  • Particija 1528. Valuta kositreni ingot, lokalni zlatnici i srebrnjaci Danas dio Indonezija Malezija Singapur Tajland

Malački Sultanat (malajski: Kesultanan Melaka; džavi: کسلطانن ملاک) bio je malajski sultanat čije je sjedište bilo u suvremenoj malezijskoj saveznoj državi Melaki. Većinsko mišljenje među historiografima je da je Malački Sultanas oko 1400. godine osnovao posljednji singapurski kralj, Parameswara (vjerojatno znan i kao Iskandar-šah), mada su neki autori predložili i druge datume. Na vrhuncu moći u XV. vijeku, glavni grad sultanata postao je jedno od najvažnijih pomorskih središta svog doba, a sama država obuhvaćala je veći dio Malajskog poluotoka, otočje Riau te dio Sumatre.

Kao živopisna luka s međunarodnim značajem, Malaka je ubrzo postala i kulturni centas svoga doba. Grad je postao centar islamskog učenja i širenja znanja, ali i poticatelj razvoja malajskog jezika, književnosti i umjetnosti. Uz to, Malaka je bila i predvodnik zlatnog doba malajskih monarhija, tokom kojega je klasični malajski bio lingua franca na cijelom području, a džavi pismo bilo je primarni oblik pisane i kulturne komunikacije. Zahvaljujući ovome, Malaka je bila zaslužna za formiranje malajskog identiteta i naknadne malajizacije regije, odnosno formiranja malajskog svijeta.

Godine 1511., Portugalski Imperij osvojio je Malaku i prisilio sultana Mahmuda-šaha na bijeg na jug, gdje će njegovi potomci utemeljiti nove sultanate sa sjedištima u Džohoru i Peraku. Politička i kulturna ostavština sultanata ustrajat će stoljećima, a Malački Sultanat se i danas navodi kao jedan od najboljih primjera malajsko-islamske civilizacije. Sustavi trgovine, uprave i vlasti uspostavljeni u Malaki bit će u raznim oblicima prisutni u Malaji sve do XIX. vijeka, a oblikovao je i različite autohtone koncepete i pojmove kao što je daulat, koji ima utjecaj i u suvremenom društvu.

Historija

Osnivanje i rana historija

Niz pohoda koje je pokrenulo Čolsko Carstvo u XI. vijeku oslabilo je nekoć slavno carstvo Šrividžaja. Na kraju XIII. vijeka, Šrividžaja, već fragmentirana, privukla je pozornost javanskog kralja Kertanegare od Singasarija. Godine 1275. pokrenuo je ekspediciju Pamalaju s ciljem osvajanja Sumatre. Do 1288., Kertanagarine pomorske ekspedicijske snage uspješno su opljačkale Džambi i Palembang te dovele Melajsko Kraljevstvo, državu nasljednicu Šrividžaje, do raspada. Godine 1292., novouspostavljena država Madžapahit asimilirala je Singasari i postala dominantna sila u regiji.

Prema Malajskim analima, princ od Palembanga po imenu Sang Nila Utama, koji je tvrdio da je potomak Aleksandra Velikog, ostao je na otoku Bintan nekoliko godina prije nego što je isplovio i pristao u Temasek 1299. godine. Narod Orang Laut (Morski ljudi), poznati po svojoj lojalnosti Šrividžaji, na kraju su ga proglasili kraljem nove kraljevine zvane Singapura. U XIV. vijeku, Singapura se razvijala dok je trajao Pax Mongolica i uzdigla se od male trgovačke postaje do međunarodnog trgovačkog središta s jakim vezama s dinastijom Yuan.

U nastojanju da oživi slavu Melaje na Sumatri, malajski vladar iz Palembanga tokom 1370-ih godine poslao je izaslanika na dvor prvog cara novouspostavljene dinastije Ming. Pozvao je Kinu da obnovi tributarni sustav, baš kao što je Šrividžaja učinila nekoliko stoljeća ranije. Saznavši za ovaj diplomatski manevar, kralj Hajam Vuruk od Madžapahita odmah je poslao izaslanika u Nanjing, uvjeravajući cara da je Melaja njegov vazal, a ne neovisna država.

Kasnije, godine 1377., nekoliko godina nakon smrti Gadžaha Made, Madžapahit je pokrenuo osvetnički pomorski napad protiv pobune u Palembangu, što je uzrokovalo potpuno uništenje Šrividžaje i egzodus njezinih prinčeva i plemića. Izbile su pobune protiv javanske vladavine, pokrenute odbjeglim malajskim prinčevima koji su pokušali oživjeti carstvo, zbog čega je južno područje Sumatre ostalo u kaosu i pustoši.

U drugoj polovici XIV. vijeka, Kraljevina Singapura se obogatila. Međutim, njezin uspjeh je u to vrijeme uznemirio dvije regionalne sile, Ayutthayu na sjeveru i Madžapahit na jugu. Kao rezultat toga, na utvrđeni glavni grad kraljevine pokrenute su najmanje dvije strane invazije prije nego što je konačno opljačkan 1398. godine od strane Madžapahita. Peti i posljednji kralj, Parameswara, pobjegao je na zapadnu obalu Malajskog poluotoka.

Parameswara (koji se u nekim izvorima navodi kao Iskandar-šah, mada nije apsolutno sigurno da se radi o istoj osobi, iako je vjerojatnost velika) pobjegao je na sjever u Muar, Ujong Tanah i Biawak Busuk prije nego što je stigao do ribarskog sela na ušću rijeke Bertam (današnja rijeka Melaka). Selo je pripadalo narodu Orang Laut, koji su snage Madžapahita ostavile na miru iako su opljačkale susjedne Singapuru, Langkasuku i Pasai. Kao rezultat toga, selo je postalo sigurno utočište i 1370-ih je počelo primati sve veći broj izbjeglica koje su bježale od napada Madžapahita. Kada je Parameswara stigao u Malaku početkom XV. vijeka, mjesto je već imalo kozmopolitsku atmosferu s budistima sa sjevera, hindusima iz Palembanga i muslimanima iz Pasaija. Tradicionalno se smatra da je upravo tada, oko 1400. godine, Parameswara osnovao Malački Sultanat.

Legenda kaže da je Parameswara vidio mišjeg jelena kako je uspio nadmudriti njegovog lovačkog psa u vodi dok se on odmarao ispod stabla indijske kosulje (amle). Mislio je da je to u redu, komentirajući: "Ovo je mjesto izvrsno; čak je i mišji jelen zastrašujuć; najbolje bi bilo da ovdje utemeljimo kraljevinu." Predaja kaže da je naselje nazvao po drvetu na koje se naslonio dok je svjedočio čudesnom događaju. Danas je mišji jelen dio modernog grba Melake. Samo ime "Melaka" (ili "Malaka") potječe od plodonosnog stabla indijske kosmulje (malajski: Pokok Melaka), znanstvenog naziva Phyllanthus emblica. Drugo objašnjenje podrijetla imena Malake tvrdi da su za vrijeme vladavine sultana Muhamada-šaha (1424. – 1444.) arapski trgovci nazivali kraljevinu "Malakat" (arapski: "kongregacija trgovaca") jer je bila dom mnogim trgovačkim zajednicama.

Rast i jačanje sultanata

Nakon što je osnovao svoj novi grad u Malaki, Parameswara je počeo razvijati mjesto i postavio temelje za trgovačku luku. Autohtoni stanovnici tjesnaca, Orang Laut, bili su angažirani da patroliraju susjednim morskim područjima, odbijaju gusare i usmjeravaju trgovce prema Malaki. U roku od nekoliko godina, vijest da je Malaka postala središte trgovine i trgovine počela se širiti istočnim svijetom. Godine 1405. Yongle, car dinastije Ming (1402. – 1424.) poslao je izaslanstvo na čelu s Yin Qingom u Malaku. Posjet Yin Qinga otvorio je put uspostavljanju prijateljskih odnosa između Malake i Kine. Dvije godine kasnije, legendarni admiral Zheng He posjetio je Malaku; bio je to prvi od njegovih ukupno šest posjeta toj zemlji. Kineski trgovci počeli su pristizati u luku i bili su pioniri u uspostavljanju vanjskotrgovinskih baza u Malaki. Drugi strani trgovci, posebice Arapi, Indijci i Perzijanci, uspostavili su svoje trgovačke baze, povećavši broj stanovnika na 2,000. Godine 1411., Parameswara je predvodio kraljevsku svitu od 540 ljudi i otišao u Kinu s admiralom Zhengom Heom u posjet dvoru dinastije Ming. Godine 1414., spis Ming Shilu spominje da je sin prvog vladara Malake posjetio carski dvor kako bi obavijestio Yonglea da mu je otac umro.

Umjetnički prikaz malačke luke u ranom XV. vijeku, Malezijski pomorski muzej.

Za vrijeme vladavine Parameswarina sina, Megata Iskandara-šaha (1414. – 1424.), Malaka je nastavila napredovati. Razdoblje je bilo obilježeno diversifikacijom ekonomskih izvora s otkrićem dva rudnika kositra u sjevernom dijelu grada, sago palmama u voćnjacima i nipa palmama koje su obrubljavale ušća i plaže. Kako bi poboljšao obrambeni sustav grada od potencijalnih napadača, Megat Iskandar-šah naredio je izgradnju zidina oko grada s četiri čuvana ulaza. U središtu grada podignuta je i tvrđava u kojoj je bila državna riznica te skladište za zalihe. Rast Malake poklopio se s rastućom moći Ayutthaye na sjeveru. Sve veće ambicije kraljevine protiv susjeda na Malajskom poluotoku uznemirile su vladara Malake. Kao preventivnu mjeru, vladar je poveo kraljevski posjet Kini 1418. kako bi izrazio zabrinutost zbog prijetnje. Yongle je odgovorio u listopadu 1419. slanjem izaslanika da upozori sijamskog vladara. Odnos između Kine i Malake dodatno je ojačan preko nekoliko izaslanstava, predvođenih malačkim prinčevima, poslanih u Kinu 1420., 1421. i 1423. godine. Zbog toga se može reći da je Malaka bila ekonomski i diplomatski ojačana.

Između 1424. i 1433. obavljena su još dva kraljevska posjeta Kini za vrijeme vladavine trećeg vladara, radže Tengaha (1424. – 1444.). Navodi se da je za vrijeme vladavine radže Tengahaulema po imenu Sajid Abdulaziz posjetio Malaku kako bi širio učenja islama. Kralj je zajedno sa svojom kraljevskom obitelji, visokim dužnosnicima i podanicima Malake slušao njegova učenja. Ubrzo nakon toga, radža Tengah uzeo je muslimansko ime, Muhamad-šah, i titulu sultana po savjetu uleme. Proveo je islamizaciju uprave, a carine, kraljevske protokole, birokraciju i trgovinu prilagodio je načelima islama. Kako je Malaka postajala sve važnija kao međunarodno trgovačko središte, pravična regulacija trgovine bila je ključ kontinuiranog prosperiteta, a Undang-Undang Laut Melaka (malajski: Pomorski zakonik Malake), donesen za vrijeme vladavine sultana Muhamada-šaha, bio je važan aspekt toga. Isto se dogodilo s imenovanjem četvorice šahbandara za različite zajednice u luci. Time je reguliran položaj stranih trgovaca, koji su također dobili vlastite enklave u gradu. Do 1430-ih, Kina je promijenila svoju politiku pomorske ekspanzije. Međutim, do tada je Malaka bila dovoljno jaka da se obrani. Unatoč ovom razvoju događaja, Kina je nastavila iskazivati prijateljstvo, što sugerira da je visoko cijenila Malaku. Zapravo, iako je kineska praksa bila da većinu stranih zemalja smatra vazalnim državama, uključujući Italiju i Portugal, njezine odnose s Malakom karakteriziralo je međusobno poštovanje i prijateljstvo, poput odnosa dviju suverenih zemalja.

Godine 1444., Muhamad-šah je umro nakon što je vladao dvadeset godina i iza sebe ostavio dva sina: Radžu Kasima, sina Tun Wati, koja je pak bila kći bogatog indijskog trgovca, i radžu Ibrahima, sina princeze od Rokana. Naslijedio ga je njegov mlađi sin, radža Ibrahim, koji je vladao kao sultan Abu Sahid-šah (1444. – 1446.). Abu Sahid-šah bio je slab vladar i njegovu je vladu uglavnom kontrolirao radža Rokan, rođak njegove majke koji je ostao na dvoru u Malaki tijekom njegove vladavine. Situacija je navela dvorske dužnosnike da planiraju ubojstvo radže Rokana i postave Abu Sahid-šahovog starijeg brata, radžu Kasima, na prijestolje. I sultan i radža Rokan na kraju su ubijeni u atentatu 1446. godine. Radža Kasim je tada imenovan za petog vladara Malake i vladao je kao sultan Muzafer-šah (1446. – 1459.). Potencijalna prijetnja sijamske Kraljevine Ayutthaye postala je stvarnost kada je ona pokrenula kopnenu invaziju Malake 1446. godine. Tun Perak, upravitelj Klanga, poveo je svoje ljude kako bi pomogao Malaki u borbi protiv Sijamaca, u kojoj je Malaka na koncu izašla kao pobjednica. Njegove snažne kvalitete vođe privukle su pozornost sultana, čija je želja da vidi kako Malaka napreduje dovela do toga da imenuje Tuna Peraka za bendaharu. Godine 1456., za vrijeme vladavine kralja Borommatrailokkanata, Sijamci su pokrenuli još jedan napad, ovoga puta s mora. Kada su vijesti o napadu stigle do Malake, pomorske snage su se odmah ujedinile i formirana je obrambena linija u blizini Batu Pahata. Snagama je zapovijedao Tun Perak, a pomagao mu je Tun Hamzah, ratnik po nadimku Datuk Bongkok. Dvije su strane na kraju započele žestoku pomorsku bitku. Međutim, nadmoćna mornarica Malake uspjela je otjerati Sijamce, koje su progonili sve do Singapura i prisilili ih da se vrate kući. Pobjeda Malake u ovoj bitci dala joj je novo samopouzdanje da osmisli strategije za širenje svog utjecaja u cijeloj regiji. Poraz Sijama donio je političku stabilnost Malaki i povećao njen ugled u jugoistočnoj Aziji.

Zlatno doba

Malaka je vrhunac svoje slave dosegla u drugoj polovici XV. vijeka. Nakon što je u borbama s Madžašahitom i Ayutthayom izašla kao pobjednica, njezin se teritorij protezao od današnjeg južnog Tajlanda na sjeveru do većeg dijela istočne obale Sumatre. Sultanat je kontrolirao žarište globalne trgovine, a radilo se o uskom tjesnacu koji danas nosi ime Malački tjesnac. Glavni lučki grad postao je središte regionalne i međunarodne trgovine, privlačeći regionalne trgovce kao i trgovce iz drugih istočnih civilizacija, poput Kineskog Carstva i Ryūkyūa, te zapadnih civilizacija poput Perzijanaca, Gudžarata i Arapa.

Vladavina sina Muzafera-šaha, sultana Mansura-šaha (1459. – 1477.) bila je obilježena velikom ekspanzijom sultanata. Među prvim teritorijima koje je sultanat pripojio bio je Pahang, sa svojim glavnim gradom Inderapuromm, golemom neistraženom zemljom s velikom rijekom i obilnim izvorom zlata, kojom je vladao maharadža Dewa Sura, rođak ligorskog kralja. Sultan je poslao flotu od dvjesto brodova, predvođenih Tun Perakom i 19 hulubalanga (zapovjednika). Kad su stigli, izbila je bitka u kojoj je Pahang pretrpio težak poraz, a cijeli kraljevski dvor bio je zarobljen. Flota iz Malake vratila se kući s Dewom Surom i njegovom kćeri, Wanang Seri, koji su predani sultanu Mansuru-šahu. Sultan je imenovao Tun Hamzaha za upravitelja u Pahangu. Mansur-šah je kasnije inicirao i politiku zbližavanja s Ligorom kako bi osigurao redovan dotok riže.

Rekonstrukcija sultanove palače danas je historijski muzej.

Vojnu snagu sultanata dodatno je ojačalo devet elitnih vitezova kraljevstva. Bili su to Hang Tuah, Hang Džebat, Hang Kasturi, Hang Lekir, Hang Lekiu, Hang Ali, Hang Iskandar, Hang Hasan i Hang Husein. Hang Tuah, najinteligentniji među njima, mogao je tečno govoriti 12 jezika, uključujući mandarinski, arapski, javanski, perzijski i japanski. Bio je vješt s oružjem kao što su mač, kerisa, duga kerisa, luk, samostrel i koplje. On je bio vođa među njima i sultan mu je dodijelio dužnost laksamana (admirala). Tijekom kraljevskog posjeta Madžapahitu, Mansur-šah bio je u pratnji ovih ratnika, što je bila demonstracija vojne sile. U to vrijeme, Madžapahit je već bio u opadanju i nije bio u stanju obuzdati rastuću moć Malake. Nakon demonstracije vojne sile Malake na vlastitom dvoru, kralj Madžapahita, u strahu od gubitka još teritorija, pristao je udati svoju kćer, Raden Galuh Cenderu Kiranu za Mansura-šaha i odrekao se kontrole nad Indragirijem, Džambijem, Tungkalom i Sijantanom, a ubrzo je kao vazalna država dodan i Sijak; Pahang, Indragiri i Kampar nešto kasnije pobuninli su se protiv sultana, ali bune su brzo ugušane.

Prijateljski odnosi između Kine i Malake intenzivirali su se za vrijeme vladavine sultana Mansura-šaha. Sultan je poslao izaslanstvo u Kinu koje je predvodio Tun Perpatih Putih, noseći diplomatsko pismo sultana caru. Prema Malajskim analima, Tun Perpatih toliko je uspio impresionirati kineskog cara slavom i veličinom sultana Mansura-šaha da je car naredio da se njegova kći, Hang Li Po, uda za sultana. Viši državni ministar i pet stotina pratilja pratili su princezu u Malaku. Sultan je sagradio palaču za svoju novu suprugu na brdu poznatom kao Bukit Cina ("Kinesko brdo"). Kako je trgovina cvjetala i Malaka postajala sve naprednija, Mansur-šah je naredio izgradnju velike i lijepe palače u podnožju istoimenog brda. Kraljevska palača odražavala je bogatstvo, prosperitet i moć Malake te je utjelovljivala izvrsnost i osebujnost malajske arhitekture.

Kratki sukob između Malake i Đại Việta za vrijeme vladavine Lêja Thánha Tônga započeo je ubrzo nakon vijetnamske invazije na Champu, koja je već bila muslimansko kraljevstvo, godine 1471.. Kineska vlada, nesvjesna događaja, poslala je cenzora Ch'en Chuna u Champu 1474. da imenuje novog kralja, ali je ovaj otkrio da su vijetnamski vojnici zauzeli Champu i blokirali mu ulaz. Umjesto toga je otišao u Malaku, gdje je sultan preko njega poslao danak Kini. Nešto ranije, godine 1469., izaslanike iz Malake koji su se vraćali iz Kine napali su Vijetnamci, koji su prvo kastrirali sve mladiće iz ekspecije, a onda . S obzirom na položaj dinastije Lê kao protektorata Kine, Malaka se suzdržala od bilo kakvog čina odmazde. Umjesto toga, sultan je poslao izaslanstvo u Kinu 1481. da izvijeste o vijetnamskoj agresiji i njihovoj planiranoj invaziji na Malaku, kao i da se suoče s vijetnamskim izaslanicima prisutnima na dvoru dinastije Ming. Međutim, Kinezi su izvijestili da s obzirom na to da incident star nekoliko godina, ne mogu učiniti ništa, a car je poslao pismo vijetnamskom vladaru u kojem mu je prigovorio zbog incidenta. Kineski car također je dao dopuštenje Malaki da uzvrati silom u slučaju novog incidenta, međutim, nakon toga, nikakav se incident više nije dogodio. Prema kineskim izvorima, u ovom su periodu Vijetnamci s bataljunom punog sastava (oko 90,000 ljudi) bili teško poraženi od strane malačkog bataljuna tijekom invazije na Lan Xang, prilikom čega su malačke tupe dekapitirale oko 30,000 Vijetnamaca.

Ekspanzionistička politika Mansura-šaha nastavila se tijekom njegove vladavine kada je kasnije svom kraljevstvu dodao Kampar i Sijak. Također je nekoliko arhipelaških država pretvorio u zavisne teritorije. Vladar takvih država bi nakon krunidbe dolazio u Malaku kako bi dobio blagoslov sultana. Svrgnuti vladari također su dolazili u Malaku tražiti sultanovu pomoć da povrate svoje prijestolje. Jedan takav primjer bio je sultan Zajnal Abidin od Pasaija kojeg su svrgnuli njegovi rođaci. Pobjegao je u Malaku i molio sultana Mansura-šaha da ga ponovno postavi za vladara. Malačke oružane snage odmah su poslane u Pasai i porazile su uzurpatore. Iako Pasai nakon toga nikada nije bio pod kontrolom Malake, događaj je uvelike pokazao važnost Malake i uzajamnu podršku koju je uspostavila između čelnika i država u regiji. Dok je Malaka bila na vrhuncu svog sjaja, sultan Mansur-šah umro je 1477. godine.

Suvremeni prikaz Malake za vrijeme vladavine sultana Aladdina Rijata-šaha, Malezijski pomorski muzej.

Period prosperiteta Malake nastavio se pod vladavinom njegova sina, sultana Aladdina Rijata-šaha (1477. – 1488.), tijekom kojeg je više stranih vladara u regiji počelo odavati počast sultanu Malake. Među njima su bili vladar s otočja Maluku kojeg su porazili njegovi neprijatelji, vladar Rokana te vladar po imenu Tuan Telanai od Terengganua. Aladdin Rijat-šah bio je vladar koji je veliku važnost pridavao održavanju mira i reda tijekom svoje vladavine. Naslijedio ga je njegov sin, sultan Mahmud-šah (1488. – 1511.), koji je bio tinejdžer u vrijeme preuzimanja prijestolja. Malakom je stoga upravljao bendahara Tun Perak uz pomoć drugih viših dužnosnika. Grad Malaka nastavio je cvjetati i napredovati s priljevom stranih trgovaca nakon što je Tun Mutahir postavljen za bendaharu. To je bilo zahvaljujući njegovoj učinkovitoj i mudroj upravi te njegovoj sposobnosti da privuče više stranih trgovaca u Malaku. Oko 1500. godine, Malački Sultanat bio je na vrhuncu svoje moći i slave. Istoimena prijestolnica bila je tada glavno trgovačko središte indijske tkanine, kineskog porculana, malajske svile i začina, te središte muslimanske aktivnosti na malajskom arhipelagu. Malaka je još uvijek nastojala proširiti svoj teritorij i u ovom periodu, čemu svjedoči pripajanje Kelantana iz 1506. godine.

Portugalska invazija

Do XV. vijeka, Europa je razvila velike simpatije prema začinima. U to su vrijeme trgovinu začinima praktički monopolizirali venecijanski trgovci kroz trgovačku rutu koja je prolazila kroz Arabiju i Indiju, a koja je pak bila povezana s izvorištem na Začinskim otocima preko Malake. Nakon što je postao kralj 1481. godine, João II. odlučio je prekinuti ovaj lanac i preuzeti kontrolu nad trgovinom tako što preuzme kontrolu nad izvorom začina. To je dovelo do ekspanzije portugalskih pomorskih istraživanja, koja je pokrenuo Vasco da Gama, na istočne obale Indije, što je rezultiralo uspostavom portugalskog uporišta u Kalikutu.

Godinama kasnije, tijekom vladavine Manuela I., plemić (fidalgo) po imenu Diogo Lopes de Sequeira dobio je zadatak da analizira komercijalni potencijal Madagaskara i Malake. U Malaku je stigao 1. kolovoza 1509. s kraljevim pismom. Njegova je misija bila uspostaviti trgovinu s Malakom. Tamilski muslimani, koji tada imali velik utjecaj na malačkom dvoru te su bili prijateljski raspoloženi prema bendehari Tun Mutahiru, bili su neprijateljski raspoloženi prema kršćanskim Portugalcima. Gudžaratski trgovci, koji su također bili muslimani i već su se bili susreli s Portugalcima u Indiji, propovijedali su sveti rat protiv "nevjernika". Zbog nesuglasica između Mahmuda-šaha i Tun Mutahira, skovan je plan da se ubije de Sequeiru, zarobi njegove ljude i zaplijeni portugalsku flotu usidrenu na rijeci Malaki. Međutim, Portugalci su saznali za zavjeru pa je de Sequeira uspio pobjeći iz Malake na svom brodu, ostavivši nekoliko svojih ljudi kao zarobljenike.

Jedini preostali dio portugalske utvrde u Malaki, A Famose, koja je godinama bila jamac sigurnosti luke, sve do proboja 1641. godine.

U međuvremenu se portugalski položaj u Indiji učvrstio dolaskom novog potkralja, Afonsa de Albuquerquea, koji je osvojio Gou 1510. godine. Uspostavivši Gou kao portugalsko istočno sjedište i pomorsku bazu, de Albuquerque je odlučio zauzeti Malaku i u travnju 1511. napustio je Gou s 18 brodova i 1,400 ljudi, portugalskim trupama i indijskim pomoćnim snagama. Po dolasku u Malaku, Portugalci nisu odmah napali, već su započeli pregovore za povratak svojih zarobljenika, dok su istovremeno pokušavali pronaći povlaštene podatke o tvrđavi. Malaka je odugovlačila, misleći da može izdržati portugalski napad, koji je započeo tri mjeseca kasnije, 25. srpnja 1511. godine. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja, do proboja je konačno došlo kada su Portugalci podmitili jednog od zatvorenika tvrđave; glavna poštarska vrata tvrđave otvorena su kako bi portugalska vojska upala u tvrđavu. Vojska Malake bila je nespremna za iznenadni napad i invazija je završila 15. kolovoza, kada su de Albuquerqueove trupe, marširajući po ulicama, svladale sav otpor. Dok su opljačkali grad i palaču, sultan Mahmud-šah se već bio povukao.

Propadanje sultanata

Portugalska Malaca

Nakon osvajanja 1511. godine, velika malajska luka Malaka prešla je u portugalske ruke i ostala pod portugalskom vlašću sljedećih 130 godina unatoč opetovanim pokušajima bivših vladara Malake i drugih regionalnih sila da ih istjeraju. Oko podnožja na kojem se nalazila sultanova Istana, Portugalci su izgradili kamenu utvrdu poznatu kao A Famosa, koja je dovršena 1512. godine. Malajske grobnice, džamija i drugi objekti su rastavljeni kako bi se dobio kamen od kojeg je, uz laterit i opeku, izgrađena utvrda. Unatoč brojnim napadima, utvrda je probijena samo jednom, kada su Nizozemci i Džohor porazili Portugalce 1641. godine.

Ubrzo je postalo jasno da portugalska kontrola nad Malakom nije dovela do portugalske kontrole nad regionalnom trgovinom. Dapače, portugalska uprava u Malaki bila je prepuna problema. Portugalci nisu mogli postati samodostatni i uvelike su se oslanjali na azijske dobavljače, baš kao i njihovi malezijski prethodnici. Nedostajalo im je i sredstava i radne snage, a administracija je bila otežana organizacijskom zbrkom i preklapanjem zapovjedništava, korupcijom i neučinkovitošću. Konkurencija iz drugih regionalnih luka kao što je Džohor, koju je utemeljio prognani sultan od Malake, dovela je do toga da su trgovci zaobilazili Malaku i grad je počeo propadati kao trgovačka luka. Umjesto da ostvare svoju ambiciju dominacije, Portugalci su iz temelja poremetili organizaciju azijske trgovačke mreže. Prethodno centralizirana trgovačka luka koja je patrolirala Malačkim tjesnacem kako bi održala njegovu sigurnost za komercijalni promet zamijenjena je raspršenom trgovačkom mrežom nekoliko konkurentskih luka u tjesnacu.

Uz to, napori za širenjem kršćanstva, što je također bio jedan od glavnih ciljeva portugalskog imperijalizma, također nisu bili previše uspješni, uglavnom zato što je islam već bio duboko ukorijenjen među lokalnim stanovništvom.

Kineska osveta

Malaka je država koja daje danak i koja je carski feud. Nju su anektirali Fo-lang-jiji koji, nudeći nam dobit, traže feudalizaciju i dobra. Pravednost sigurno to neće dopustiti. Zahtijeva se da se njihov danak odbije, da se jasno naglasi razlika između poštovanja i naposluha te da im se savjetuje da će tek nakon što vrate teritorij Malake dobiti dopuštenje dati danak na carskom dvoru. Ako odbiju i slijepo se drže svojih odluka, iako strani yiji nisu navikli na korištenje oružja, morat ćemo pozvati razne yije na borbu, objaviti zločine i kazniti Fo-lang-jije, kako bi Velika pravila ispravnog ponašanja bila jasna.

— Qiu Dao Long, istražni cenzor dinastije Ming, Ming Shilu, 13. siječnja 1521.

Portugalsko osvajanje Malake razbjesnilo je kineskog cara Zhengdea kada je primio izaslanike prognanog sultana Mahmuda-šaha. Bijesni kineski car odgovorio je brutalnom silom, što je kulminiralo tri desetljeća dugim progonom Portugalaca u Kini.

Među prvim žrtvama bili su portugalski izaslanici predvođeni Toméom Piresom 1516. godine, koji su primljeni s velikim neprijateljstvom i sumnjom. Kinezi su zaplijenili svu portugalsku imovinu i imovinu u posjedu Piresove pratnje. Mnogi izaslanici su zatvoreni, mučeni i pogubljeni. Sam Pires je navodno bio među onima koji su umrli u kineskim tamnicama. Dvije uzastopne portugalske flote koje su krenule prema Kini 1521. i 1522. napadnute su i poražene u prvoj i drugoj bitci kod Tamãoa.

Kao odgovor na portugalsko piratstvo i ilegalno uspostavljanje baza u Fujianu, otoku Wuyu, luci Yue u Zhangzhouu, otoku Shuangyu u Zhejiangu, i otoku Nan'ao u Guangdongu, carski zapovjednik Zhu Wan pobio je sve portugalske pirate i napao portugalsku bazu Shuangyu, koristeći silu kako bi spriječio ikakvu međunarodnu trgovinu. Uz to, kineski su trgovci bojkotirali Malaku nakon portugalskog zauzimanja, a neki kineski trgovci na Javi išli su toliko daleko da su pomagali muslimanima u pokušaju protjerivanja Portugalaca.

Međutim, odnosi su se s vremenom poboljšavali te su Portugalci pružili pomoć u borbi protiv protiv japanskih Wokou gusara duž obala Kine 1557. godine. Kina je konačno pristala dopustiti Portugalcima da uspostave novu portugalsku trgovačku koloniju u Makau. Malajski sultanat Džohor također je poboljšao odnose s Portugalcima u tom periodu.

Raspad

Prognani sultan Mahmud-šah nekoliko puta je pokušao ponovno zauzeti prijestolnicu, ali su njegovi napori bili neuspješni. Portugalci su uzvratili i prisilili sultana da pobjegne u Pahang. Kasnije je sultan otplovio u Bintan i tamo uspostavio svoju prijestolnicu. Iz nove baze, sultan je okupio neorganizirane malajske snage i organizirao nekoliko napada i blokada protiv portugalskih položaja. Česti napadi na Malaku zadavali su Portugalcima ozbiljne poteškoće, što ih je učvrstilo u uvjerenju da snage prognanog sultana moraju biti uništene jednom zauvijek. Bilo je nekoliko pokušaja da se potisnu malajske snage, ali tek su 1526. godine Portugalci konačno sravnili Bintan. Sultan se zatim povukao u Kampar na Sumatri, gdje je umro dvije godine kasnije. Iza sebe je ostavio dva sina po imenu Muzafer-šah i Aladdin Rijat-šah II.

Muzafera-šaha pozvali su stanovnici sjevernog dijela poluotoka da postane njihov vladar, čime je utemeljen Perački Sultanat. U međuvremenu, drugi sin Mahmuda-šaha, Aladin Rijat-šah II., naslijedio je svog oca i utemeljio Džohorski Sultanat. Malaku su kasnije osvojili Nizozemci u zajedničkom vojnom pohodu u siječnju 1641. godine. Međutim, portugalska tvrđava nije pala od nizozemskog ili džohorskog oružja, već od gladi i bolesti koje su brutalno desetkovale preživjelo stanovništvo. Kao rezultat zajedničkog sporazuma između Nizozemaca i Džohora iz 1606. godine, Malaka je predana Nizozemcima.

Uprava

Malački Sultanat imao je visoko organiziranu vladu i cijeli niz jasno definiranih (pisanih) zakona, što je bio raritet za to doba i područje. Na čelu države nalazio se sultan, koji je vladao kao apsolutistički monarh. Raniji koncept kraljevanja i nasljeđivanja iz Šrividžaje preuzet je i u Malaki, a s dolaskom islama cjelokupni je koncept vladavine objedinjen pod nazivom daulat (suverenitet). Zakonski tekstovi iz Malake navodili su kako je sultan imenovao četiri posebna državna službenika.

Prva osoba ispod sultana bio je bendehara, svojevrsni pandan funkciji vezira, koji je bio sultanov osobni savjetnik. Bila je to najviša javna funkcija koju je u Malaki mogao obnašati bilo koji pučanin. Bendehara je također bio zadužen za održavanje dobrih odnosa s drugim državama, a imao je i značajnu ulogu u obrani zemlje. Odmah ispod bendehare bio je državni rizničar (malajski: Penghulu bendahari), a njega je slijedio temenggong, koji je bio šef policijskih snaga i zadužen za sigurnost države. Posljednji među njima bio je laksamana, koji je bio na čelu mornarice te je bio sultanov posebni izaslanik. Laksamana je bio zadužan za sigurnost Malačkog prolaza te za provođenje Malačkog pomorskog zakonika.

Dio plemićke hijerarhije bili su i šahbandari (lučki upravitelji), koji su upravljali različitim dijelovima malačke luke, mahom vezano uz poslove vanjske trgovine. Niži državni službenici kolektivno su zvani orang besar, a postojao je i posebni guverner (Mandulika) koji je bio zadužen za osvojene i anektirane teritorije.

Sultanat je imao niz dobro organiziranih zakonskih tekstova. Najvažniji izvori prava bili su Undang-Undang Melaka (malajski: Malački zakonik) te Undang-Undang Laut Melaka (malajski: Malački pomorski zakonik). Pisani tekstovi mijenjali su se s vremenom, a u kasnijim fazama odredbe su pokazivale tri značajna utjecaja – hindusko-budistički, islamski i narodni (adet).

Literatura

• Ahmad, A. Samad (1979), Sulalatus Salatin (Sejarah Melayu), Dewan Bahasa dan Pustaka, ISBN 983-62-5601-6, arhivirano iz originala na datum 2013-10-12 
• Abdul Rahman, Haji Ismail; Abdullah Zakaria, Ghazali; Zulkanain, Abdul Rahman (2011), A New Date on the Establishment of Melaka Malay Sultanate Discovered, Institut Kajian Sejarah dan Patriotisme ( Institute of Historical Research and Patriotism ), pristupljeno 4 November 2012 
• Abshire, Jean E. (2011), The History of Singapore, Greenwood, ISBN 978-0-313-37742-6 
• Ahmad Ibrahim; Sharon Siddique; Yasmin Hussain (1985), Readings on Islam in Southeast Asia, Institute of Southeast Asian Studies, ISBN 9971-988-08-9 
• Ahmad Sarji, Abdul Hamid (2011), The Encyclopedia of Malaysia, 16 – The Rulers of Malaysia, Editions Didier Millet, ISBN 978-981-3018-54-9 
• Andaya, Barbara Watson; Andaya, Leonard Yuzon (1984), A History of Malaysia, London: Palgrave Macmillan, ISBN 0-333-27672-8 
• Barnard, Timothy P. (2004), Contesting Malayness: Malay identity across boundaries, Singapore: Singapore University press, ISBN 9971-69-279-1 
• Borschberg, Peter (2010), The Singapore and Melaka Straits. Violence, Security and Diplomacy in the 17th Century, Singapore: National University of Singapore Press, ISBN 978-9971-69-464-7 
• Borschberg, Peter, ur. (2008), Water and State in Asia and Europe, New Delhi: Manohar, ISBN 978-81-7304-776-3 
• Borschberg, Peter (2019), The Melaka Empire, c.1400–1528, Leiden: Brill, ISBN 978-90-04-40766-4 
• Chase, Kenneth Warren (2003), Firearms: a global history to 1700, Cambridge University Press, ISBN 0-521-82274-2 
• Cohen, Warren I. (2000), East Asia at the center: four thousand years of engagement with the world, Columbia University Press, ISBN 0-231-10109-0 
• Cortesao, Armando (1990), The Suma Oriental of Tome Pires, 1512–1515, Laurier Books Ltd, ISBN 978-81-206-0535-0 
• Description of the Starry Raft (1436) Xin Cha Shen Lan 星槎勝覽
• Dhoraisingam, Samuel S. (2006) (en). Peranakan Indians of Singapore and Melaka: Indian Babas and Nonyas—Chitty Melaka. Institute of Southeast Asian Studies. ISBN 978-981-230-346-2. 
• Dodge, Ernest S. (1976), Islands and Empires: Western Impact on the Pacific and East Asia, 7 of Europe and the World in Age of Expansion, University of Minnesota Press, ISBN 0-8166-0853-9 
• Esposito, John L (1999), The Oxford History of Islam, New York: Oxford University Press, ISBN 978-81-206-0535-0 
• Fujian Sheng xin wen ban gong shi (2005), Zheng He's Voyages Down the Western Seas, Beijing: China Intercontinental Press, ISBN 978-7-5085-0708-8 
• Guillot, C.; Lombard, Denys; Ptak, Roderich (1998), From the Mediterranean to the China Sea: miscellaneous notes, Otto Harrassowitz Verlag, ISBN 3-447-04098-X 
• Hack, Karl; Rettig, Tobias (2006), Colonial armies in Southeast Asia, Routledge, ISBN 978-0-415-33413-6 
• Hao, Zhidong (2011), Macau History and Society, Hong Kong: Hong Kong University Press, ISBN 978-988-8028-54-2 
• Latourette, Kenneth Scott (1964), The Chinese, their history and culture, Volumes 1–2, Macmillan, ISBN 978-0-02-568920-6 
• Leyden, John (1821), Malay Annals (translated from the Malay language), Longman, Hurst, Rees, Orme and Brown 
• Li, Qingxin (2006), Maritime silk road, China Intercontinental Press, ISBN 978-7-5085-0932-7 
• Liow, Joseph Chinyong (2004), The Politics of Indonesia-Malaysia Relations: One Kin, Two Nations, Routledge, ISBN 978-0-415-34132-5 
• Mohamed Anwar, Omar Din (2011), Asal Usul Orang Melayu: Menulis Semula Sejarahnya (The Malay Origin: Rewrite Its History), Jurnal Melayu, Universiti Kebangsaan Malaysia, pristupljeno 4 June 2012 
• Ooi, Keat Gin (2004), Southeast Asia: a historical encyclopedia, from Angkor Wat to East Timor, ABC-CLIO, ISBN 1-57607-770-5 
• Ooi, Keat Gin (2009), Historical Dictionary of Malaysia, Scarecrow Press, ISBN 978-0-8108-5955-5 
• Perpustakaan Negara Malaysia (2000), Nation's History – Ancient Malay Government, arhivirano iz originala na datum 24 March 2012, pristupljeno 4 October 2012 
• Reid, Anthony; Marr, David (1991), Perceptions of the past in Southeast Asia, MacMillan, ISBN 0-333-57689-6 
• Ricklefs, M.C. (1979), A History of Modern Indonesia Since c.1300, 2nd Edition, Publisher: Heinemann Educational Books, ISBN 978-0-7081-1760-6 
• Sabrizain, Sejarah Melayu – A History of The Malay Peninsula, pristupljeno 4 October 2012 
• Tsang, Susan; Perera, Audrey (2011), Singapore at Random, Didier Millet, ISBN 978-981-4260-37-4 
• Wade, Geoff (2005), Southeast Asia in the Ming Shi-lu: an open access resource, Asia Research Institute and the Singapore E-Press, National University of Singapore, pristupljeno 6 November 2012