Makedon (mitologija)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Makedon (starogrčki: Μακεδών) bio je, u grčkoj mitologiji, eponimni predak drevnih Makedonaca. U većini verzija mita on se pojavljuje kao heroj, bilo da je došao sa strane, bilo da je i sam rođen u oblasti koja je potom po njemu nazvana Makedonija, a koja se pre toga zvala Ematija ili Trakija.

Ime[uredi - уреди | uredi izvor]

Njegovo ime dovodi se u vezu sa starogrčkim pridevom μακεδνός (= "vitak").[1] Tradicionalno se smatralo da je taj pridev nastao od indoevropskog korena *mak-, "dug" ili "tanak", ali prema savremenim istraživanjima Roberta Beekesa oba ta termina zapravo su predgrčkog porekla i ne mogu se objasniti pomoću indoevropske morfologije.[2]

U grčkim izvorima njegovo se ime uglavnom beleži kao Μακεδών (Makedôn), uz dva izuzetka: pesnički oblik Μακηδών (Makêdôn) nalazi se u hesiodovskom korpusu (s dugim vokalom ē zbog metričkog oblika daktilskog heksametra), a oblik Mάκεδνος (Mákednos) ili sreće se u Pseudo-Apolodorovoj Biblioteci. Nije poznato koji oblik odslikva izvorno pisanje; štaviše, sufiks -dnos ― bilo da se radi o

Genealogija[uredi - уреди | uredi izvor]

Zevsov sin[uredi - уреди | uredi izvor]

U sedmom fragmentu hesiodskog Kataloga žena, koji citira Konstantin Porfirogenit,[3] navodi se: "Zemlja Makedonija dobila je ime po Makedonu, sinu Zevsa i Tije, kćeri Deukalionove, kako kaže pesnik Hesiod; ova je zatrudnela i munjoljupcu Zevsu rodila dva sina, Magneta i konjoljupca Makedona, koji su živeli kod Pijerije i Olimpa".[4] Pesnički epitet "hippiocharmes" može se prevesti i kao "vičan borbi na konju" i "vičan borbi na kolima".[5] Isto se epitet nalazi i uz ime Eola, sina Helenovog, Troila i Amitaona. Jedan fragment iz dela makedonskog istoričara Marsije iz Pele (4. vek pne.), koji je sačuvan u jednoj sholiji uz Homerovu Ilijadu, XIV, 226,[6] potvrđuje genealogiju zabeleženu u Katalogu žena: "Makedon, sin Zevsa i Tije, zaposeo je zemlju koja je tada pripadala Trakiji i nazvao je Makedonijom po vlastitom imenu. Oženio se jednom ženom iz te oblasti i dobio dva sina, Pijera i Amata; dva grada u Makedoniji, Pijerija i Amatija, nazvana su po nijima ili su ih oni i osnovali". Ime njegove majke, budući retko, u rukopisnoj je tradiciji do nas došlo zapisano kao Aithria ili Aithyia preko izraza kai Thyias (= "i Tija"). U delfskom mitu Tija je bila eponimna najada tijadâ Thyiades, što je bilo drugo ime za menade u Dionisovom kultu, koji se svakako poštovao i u Makedoniji.[7]

Mitska hronologija u Katalogu žena ukazuje na neko vreme pre trojanskog rata i događaja koje opisuje Ilijada, budući da su u to vreme Magnećani već živeli u tesalskoj oblasti Magneziji.[8] Katalog žena, čiji se nastanak datira u period između 8. i 6. veka pne., sadrži najraniji i jedini spomen makedonskog elementa sve do istoriografskih dela iz 5. veka pne.

Eolov sin[uredi - уреди | uredi izvor]

Jednom fragmentu Helanikovog hronološkog dela pod naslovom Herine sveštenice u Argu, koji je sačuvan kod Stefana Bizantinca, navodi se: "Kako kaže Helanik u prvom delu Herinih sveštenica u Argu, Makedon je sin Eola i po Makedonu, Eolovom sinu, dobili su ime današnji Makedonci, koji su tada živeli s Mizijcima".[9] U tom se fragmentu ne navodi koji je od tri mitska Eola otac Makedonov, no Evstatije Solunski kaže da se radilo o jednom od deset Eolovih sinova,[10] što bi značilo da se radilo o Eolu koji je bio sin Helenov. U kasnijim predanjima spominje se i Magnet kao jedan od deset Eolovih sinova i otac Pijera.

Na osnovu ovog Helanikovog odlomka i na osnovu predanja o tesalskom Magnetu kao Makedonovom bratu N. G. L. Hammond je sugerisao da je antički makedonski jezik pripadao eolskom dijalektu grčkog jezika.[11] Jonathan M. Hall poredi Magneta i Makedona s drugim izolovanim plemenima koji su među svoje pretke ubrajali Helena i kasnije učenike na Olimpijskim igrama, kao što su Etoljani, Akarnjani i Arkađani.[12] S druge strane, Eugene N. Borza ne pridaje nikakav značaj ovoj mitološkoj ličnosti u donošenju bilo kakvih istorijskih zaključaka.[13]

Ozirisov sin[uredi - уреди | uredi izvor]

Diodor Sicilski u delu svoje Istorijske biblioteke koji se bavi egipatskim starinama, a koji je velikim delom baziran na delu Aegyptiaca Hekateja iz Abdere, sinkretizuje grčku i egipatsku mitologiju. Oziris je tu zauzeo Dionisovo mesto u mnogim mitovima i podvizima. Prema Herodotu, Oziris je bio egipatski Dionis, a i Ptolemeidi su tvrdili da vode poreklo od Dionisa. Diodor kaže: "Prema egipatskoj priči, Ozirisa su na putu pratila njegova dva sina, Anubis i Makedon, poznata po svojoj vrlini. Oba su na sebi nosila jasna obeležja rata, uzeta od životinja koja su po ćudi nalikovala njihovom karakteru: Anubis je nosio pseću kožu, a Makedon vučju glavu; i iz tog razloga Egipćani poštuju ove životinje... Svog sina Makedona ostavio je kao kralja Makedonije, koja je po njemu i nazvana".[14] Makedon je zauzeo meszo egipatskog boga-vuka Likipolida, Uapuata[15] a u kasnijoj tradiciji Makedon se spominje i kao sin vukodlaka Likaona.

Likaonov sin[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema Pseudo-Apolodorovoj Biblioteci, Makedon je deseti od pedeset sinova Lćikaona, kralja Arkadije. Geografski mu je najbliži bio brat Tesprot. U priči o Pindu i zmiji Klaudija Elijana Makedon je sin Likaona, kralja Ematije, "po kome je ta zemlja nazvana Makedonijom izgubivši svoje drevno ime".

Evstatije Solunski sumira ove genealogije te kaže: "Emation, sin Zevsa i Elektre, pre rođenja Makedona, sina Eakovog (umesto Likaonovog).[16] Strabon ga jednostavno zove "drevnim vođom" (archaios hegemon),[17] Pseudo-Skimno "kraljem rođenim iz zemlje" (gêgenês basileus).[18] a Isidor Seviljski kaže za njega da je bio "kralj, Deukalionov unuk po majci" (rege Deucalionis materno nepote).[19]

Potomstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema Marsiji iz Pele, Zevsov sin Makedon imao je s nekom lokalnom ženom dva sina, Pijera i Amata.[20] Stefan Bizantinac, oslanjajući se možda na Teagena, kaže da su Makedonovi sinovi i unuci bili: Atintan (eponim jedne oblasti u Epiru ili Iliriji), Beret (otac Mijeze, Bereje i Olgana, što su sve toponimi u Botijeji), Europ (čija je majka bila Oritija, kći Kekropa, kao i Oropus, "mesto rođenja Seleuka I Nikatora", no tu je možda došlo do zabune s Europom. Takođe, u verziji gde je Makedon sin Likaona iz Ematije, kao Makedonov sin navodi se Pind, po kome je nazvan Pind, reka u Doridi, gde je i umro.

Ostaje nejasno prestavljaju li ovi lokalitetu premakedonske ili postmakedonske elemente, imajući u vidu da su Ematija i Pijerija toponimi koji su stariji od naziva "Makedonija". U kasnijm mitografskim predanjima anahronizam nije retja pojava.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Stjepan Senc, Grčko-hrvatski rječnik, 1910, reprint Naprijed, Zagreb, 1991, s.v. μακεδνός.
  2. Beekes, Robert (2010), Etymological Dictionary of Greek, II, Leiden, Boston: Brill 
  3. Konstantin Porfirogenit, De thematibus, 2 p. 48B
  4. Grčki tekst: Μακεδονία ἡ χώρα ἀπὸ Μακεδόνoς τοῦ Διὸς και Θυίας τῆς Δευκαλίωνος ἥ δ' ὑποκυσαμένη Διῒ γείνατο τερπικεραύνῳ υἷε δύω, Μάγνητα Μακηδόνα θ' ἱππιοχάρμην, οἳ περί Πιερίην καί Ὄλυμπον δώματ' ἒναιον.
  5. Liddel, H.G. & Scott, R. A Greek–English Lexicon, 9th ed. (Oxford, 1940), charma, charmê
  6. Fr. 13, grčki teksz: Μακεδών ὁ Διὸς καὶ Αἰθρίας κατασχὼν τὴν χώραν οὖσαν Θρᾴκης ἀφ' ἑαυτοῦ Μακεδονίαν προσηγόρευσεν: γήμας δὲ μίαν τῶν ἐγχωρίων τεκνοῦται δύο παῖδας Πίερον καὶ Ἄμαθον, ἀφ' ὧν δύο πόλεις Πιερία καὶ Ἀμαθία ἐν Μακεδονίᾳ. Ἡ Ἱστορία παρὰ Μαρσύα}}
  7. K. van der Toorn, Bob Becking, Pieter Willem van der Horst, Dictionary of Deities and Demons in the Bible, Page 537 ISBN 0-8028-2491-9
  8. N. G. L. Hammond and Guy Thompson Griffith, A History of Macedonia: Historical Geography and Prehistory, Page 430 ISBN 0-19-814294-3
  9. Grčki tekst: ἄλλοι δ' ἀπὸ Μακεδόνος τοῦ Αἰόλου, ὡς Ἑλλάνικος ἱερειῶν πρώτῃ τῶν ἐν Ἄργει καὶ Μακεδόνος [τοῦ] Αἰόλου οὕτω νῦν Μακεδόνες καλοῦνται, μόνοι μετὰ Μυσῶν τότε οἰκοῦντες.
  10. Evstatije Solunski, komentar uz Dionisija Periegeta, 427.
  11. Ian Worthington, Alexander the Great: A Reader, Page 20 ISBN 1-4058-0162-X (2003)
  12. Carol Dougherty, Leslie Kurke, The Cultures within Ancient Greek Culture: Contact, Conflict, Collaboration Page 30 ISBN 0-521-81566-5 (2003)
  13. Eugene N. Borza, In the Shadow of Olympus: The Emergence of Macedon, Page 69 ISBN 0-691-05549-1 (1992)
  14. Diodor Sicilski, Istorijska biblioteka, I, 18, 1.
  15. Anne Burton, Diodorus Siculus: A Commentary. BRILL, 1972, ISBN 90-04-03514-1, page 83: "Makedon se mora poistovetiti s Uapuatom, takozvanim "vučjim" bogom, koji se povezivao s Anubisom kao Ozirisov pratilac i zaštitnik. Na jednom mestu Uapuat se pojavljuje i kao sin Ozirisov: 'Ja sam Uapuat, naslednik Senwya, sin Ozirisa'."
  16. Nicholas Geoffrey Lemprière Hammond, Guy Thompson Griffith, A History of Macedonia: 550–336 BC, v. 2 (1979), str. 39.
  17. Strabon Geografija, VII, fr. 11.
  18. Pseudo-Skimno, Putopis, 620.
  19. Isidor Seviljski, Opera omnia quae extant, IX. 78.
  20. Miltiadēs V. Chatzopoulos, Macedonian Institutions under the Kings: a historical and epigraphic study. Kentron Hellēnikēs kai Rōmaïkēs Archaiotētos, 1996, ISBN 960-7094-89-1, str. 240. "Ova upotreba naziva 'Ematija' za ono što je u klasično doba praktično bila Botijeja i njeno povezivanje s Pijerijom da bi se opisao izvorna kolevka makedonskog kraljevstva, za razliku od Polibijevih inovacija, mogu se naći bar već u drugoj polovini 4. veka pne., kad je Marsija iz Pele rekao da su Amaz i Pijer eponimni utemeljitelje te dve oblasti".