Lucije Elije Stilon Prekonin

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Lucije Elije Stilon Prekonin (Lucius Aelius Stilo Praeconinus, cca. 154 - 74. pne.) bio je jedan od prvih rimskih filologa. Bio je rodom iz Lanuvija, odnosno poticao iz porodice koja je pripadala viteškom redu.[1]

Nadimak Stilon je stekao od latinske riječi stylus za "pero", a za život je zarađivao pišući govore i podučavajući znamenite Rimljane književnosti i oratorskim vještinama, premda sam nije držao govore. Njegovo djelo, koje je obuhvaćalo rimsku književnost, starine, semantiku i etimologiju, izvršilo je snažan utjecaj na suvremene i kasnije filologe, ujljučujući Varona, Cicerona[2] i Valerija Flaka. Poznato je da se bavio interpretacijom Salijske pjesme, sakralnim jezikom i uporabom Zakona dvanaest tablica, uporabom kritičkih znakova (notae) pri proučavanju književnih tekstova, filozofskim propozicijama[3] ‒ temom stoičke dijalektike koja je bila povezana sa sintaktičkom analizom i koja je bila bliska Eliju kao deklariranom stoiku, a sastavio je i popis (index) 25 komedija za koje je smatrao da su autentično Plautove.[4]

U društveno-političkim previranjima koja su pogodila Rimsku Republiku njegovog doba, Stilon se čvrsto opredijelio za aristokratsku stranku optimata te je zbog toga čak dobrovoljno pratio optimatskog vođu Cecilija Metela Numidika u izgnanstvo.

Sva njegova djela danas su nam izgubljena. Poznato je tek nekoliko fragmenata u citatima i komentarima kasnijih autora.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Svetonije, De grammaticis, 3: "Elije je imao dva nadimka; naime zvao se i Prekonin zato što mu otac bijaše obavljao glasničku službu, i Stilon zato što je pisao govore svakome plemiću". Tako i Plinije Stariji, Naturalis historia, XXXIII, 8: "nalazimo da su čak i glasnici javno nosili širi grimiz na tunici, kao na primjer otac Lucija Elija Stilona Prekonina, koji je zbog toga i dobio nadimak".
  2. Ciceron, Brutus, 205-207.
  3. Aulo Gelije, Noctes Atticae, XVI, 8, 2sq: proloquia = ἀξιώματα
  4. Aulo Gelije, Noctes Atticae, III, 3, 1, 12.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Drevni izvori
Studije iz 19. vijeka
  • Jan Adolf Karel van Heusde Dissertatio de Aelio Stilone, Ciceronis in Rhetoricis magistro, Rhetoricorum ad Herennium, ut videtur auctore(1839)
  • Ferdinand Mentz De Lucio Aelio Stilone (1888)
  • Theodor Mommsen, Hist. of Rome, bk. iv, ch. 12, 13
  • JE Sandys, History of Classical Scholarship (2nd ed., 1906)
  • Martin Schanz, Geschichte der römischen Literatur (1898), vol. i.
  • Teuffel, History of Roman Literature (Eng. trans., 1900), p. 148.