Lojze Grozde

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Blaženi Lojze Grozde
Lojze-Grozde MK.jpg

Lojze kao đak
Mučenik
Rođen/a 27. maj 1923. (1923-05-27), Zgornje Vodale Slovenija
Umro/la 1. januar 1943. (dob: 19), Mirna, Slovenija
Štuje se u Katolička crkva
Beatificiran/a 13. jun 2010., Celje Slovenija
Glavno svetište Crkva Marijinog uznesenja na Zaplazu, Čatež, Slovenija[1]
Kalendar svetaca 27.5.
Zaštitništvo učenici, Katolička akcija, pjesnici, studenti, Slovenija

Lojze Grozde (rođen kao Alojzij Grozde, redovno nazvan Lojze), (27. svibnja 1923., Zgornje Vodale, Slovenija - 1. siječnja 1943., Mirna, Slovenija) bio je slovenski pjesnik i katolički đak koga su za vrijeme drugog svjetskog rata ubili partizani i koji je 2010. proglašen blaženikom od strane Katoličke crkve.

Životopis[uredi - уреди | uredi kôd]

Lojze kao gimnazijalac sa svojim prijateljima (sa lijeva drugi)

Lojze Grozde se rodio 27. svibnja 1923. u Zgornjim Vodalama u župi Tržišče kod Mokronoga na Dolenjskom (danas Slovenija; tada Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) kao vanbračno dijete. Kad mu je bilo četiri godine majka mu se udala; njegov očuh mu ispočetka nije dozvoljavao posjete majci, ali je, s vremenom, impresioniran s njegovim uspjehom u školi, promijenio mišljenje. Za njega se brinula najviše tetka Ivanka, koja je služila kao kućna pomoćnica u Ljubljani. Ona mu je omogućila da poslije četiri razreda pučke škole nastavi školovanje u Ljubljanu, a čemu je pripomoglo nekoliko dobrotvora. Stanovao je u katoličkom đačkom zavodu Marijanišče i posjećivao klasičnu gimnaziju, gdje je bio odličan đak. U ponašanju je bio ponekada divlje prirode, ali se je polako naučio svladavanja. Postao je član i kasnije vođa đačke Katoličke akcije i surađivao u zavodskoj zajednici Marijine družbe. Prema svjedočenjima znanaca je planirao otići u sjemenište, ali je te planove prekinulo izbijanje aprilskog rata 1941.

Njegovi prijatelji su smatrali, da želi Lojze poći u bogosloviju. Nije se bavio politikom niti se je htio uključivati u neku stranku. O njegovu stavu do rata i građanskog rata možemo zaključivati iz njegovih riječi za vrijeme posjete kod rodbine dva mjeseca prije tragične smrti. Na nagovaranje: „No, Lojze, kako izgleda, će trebati uzeti pušku u ruke;” je odlučno kazao: „Ne, ja je neću; to nije moja zadaća! Ja sam određen za nešto drugo.” Iz njegovih riječi i ponašanja možemo zaključivati na njegov stav: on nije htio činiti pravde oružjem, nego obraćati grešnike uvjeravanjem, molitvom i žrtvom. Kao da je slutio, da ga čeka sudbina slična mnogim nevinim žrtvama za vrijeme i poslije rata.[2]

Kada je bio u osmom, posljednjem razredu gimnazije (1942/43), je bila Slovenija pod trojnom okupacijom, a Ljubljanska pokrajina pod italijanskom. Svoje djelovanje su pokrenuli protiv Italijana i "domaćih izdajnika" partizani kojima su dominirali komunisti. Italijanske vlasti su dopuštale ustanavljanje tkzv. Vaških straža (Seoske straže), od strane partizana nazvanim "Bela garda") čije je ljudstvo bilo motivirano antikomunizmom zbog njihovih napada na nenaoružane sveštenike i istaknute vernike. Vodstvo Katoličke crkve je taj pokret odobravalo. Zbog toga su ratne operacije u Sloveniji imale karakter ideološki motiviranog građanskog rata.

Smrt i spomen[uredi - уреди | uredi kôd]

Grob Lojzeta Grozdeta u Šentrupertu

Odlazak kući[uredi - уреди | uredi kôd]

Ti su događaji osobno pogodili Grozdea, koji za vrijeme božićnog raspusta zbog borbi i nasilja nije mogao posjetiti rodbinu u svom rodnom mjestu, o kojima nije ništa znao. Usprkos upozorenjima, Grozde se ipak odlučio na odlazak za Novu godinu 1943. Od italijanskih vlasti je zamolio putnu dozvolu, a potom se javio prijatelju u Strugama. 1. siječnja 1943. ujutro je bio na misi u Cistercijanskom samostanu Stična, a zatim je pošao vlakom iz Ivančne Gorice do Trebnjega. Tamo je saznao da vlakom ne može dalje jer je pruga bila razrušena od strane partizana. Htio je otići do Mirne pješice. Stigla ga je konjska zaprega i vozar mu je nerado uslišao molbu, da ga poveze sa sobom. Na početku sela Mirna su ga partizani skinuli sa voza, koji se vratio natrag na svoje polazište. To mjesto i cijelu okolinu je naime zauzela partizanska brigada Tone Tomšič. Grozde je priveden od strane partizanske straže i odveden u gostionicu na ispitivanje, a izdao ga je po svoj prilici njegov školski drug, inače suprotnih nazora.

Mučenje i smrt[uredi - уреди | uredi kôd]

O onome što se dalje dogodilo postoje različite verzije. Prema navodima partizanskog komandanta Lade Kocijana Grozde je uhapšen i na prijekom sudu osuđen na smrt kao "belogardijski" kurir i "bez mučenja likvidiran", jer se - kako tvrdi njegova priča u nastavcima od devedesetih godina u časopisu Dolenjski list, "našlo kod njega pismo za belogardističke postojanke". [3]

Politkomisar brigade Toneta Tomšiča Dušan Majcen - Nedeljko pak je dobre dvije sedmice nakon ubojstva - siječnja 1943. - u vezi sa tim slučajem Centralnom komitetu Komunističke partije Slovenije poslao ovakav izvještaj, u kojem stoji, da je bio ubijen a da nije bilo dokaza o Lojzeovoj krivnji:

Loše utječe na raspoloženje stanovništva justifikacija izdajica, ako nema baš opipljivog dokaza. To se je n. pr. pokazalo u Mirni, gdje je palo dvoje izdajica kurira /jednoga je ubila straža pri pokusu bijega/. Smrtna osuda drugoga je bila nekoliko preuranjena i izvršena iz preventivnih razloga. Inače je bilo dokazano, da je dotičnik član Katoličke akcije i našlo se je pri njemu cijela gomila italijanskih propusnica, koje su mu dozvoljavale posjetiti sve važnije belogardističke postojbine, ipak konkretnih dokaza, da prenosi izvještaje, nije bilo. Štab je bio kasnije primoran, da putem posebnog razglasa opravda stanovništvu, naročito u Št. Rupertu, potrebu smrtne osude. Pritom moram autokritički priznati, da sam se za slučaj premalo zanimao i nisam spriječio osudu, što bi mogao, da sam surađivao u brigadnom sudu.[4]

Također drugi tadašnji izvori tvrde da Lojze nije bio kurir ni obavještajac, nego da su ga partizani mučili i ubili vođeni ideološkom mržnjom prema katoličkoj Crkvi, i to na izuzetno okrutan način nakon dva sata mučenja u dvorani punoj svijeta. [5]

O njegovoj sudbini nije bilo pouzdanih vijesti sve do 23. veljače 1943. godine kada su njegov leš pronašla djeca u snijegu i okitili ga visibabama, koje su nabrali u blizini. Prenesen je u obližnji Šentrupert gdje su lokalne vlasti sastavile zapisnik, koga je potpisalo deset svjedoka.[6] Odgovorini su proveli istragu prema čijim zaključcima leš nije bio pokopan, te da su na njemu pronađeni tragovi zlostavljanja. U zapisniku - koji je UDBA poslije rata odnijela iz biskupijskog arhiva u Ljubljani te uništila, je bilo navedeno, da je bilo njegovo tijelo - naročito lice - strašno izmrcvareno, ali tijelo je nađeno neistrunuto[7]

Grozde je nakon toga pokopan na šentrupertskom groblju, jer zbog ratnih prilika nije bilo moguće da se odvede u domaću župu Tržišče kod Sevnice.

Beatifikacija[uredi - уреди | uredi kôd]

Lojze Grozde je proglašen blaženim za vrijeme Prvog slovenskog euharistijskog kongresa

Povodom 50. godišnjice Grozdetove smrti je nadbiskupija Ljubljana počela crkveni postupak za priznanje njegova mučeništva te time za njegovu beatifikaciju i kanonizaciju. Papa Ivan Pavao II. ga je prilikom prve posjete u Sloveniji (16.-19. 5. 1996.) dvaput spomenuo. Među ostalim je rekao: "Sluga Božji Lojze Grozde je samo jedna od bezbrojnih nevinih žrtava komunizma, koje visoko dižu palmu mučeništva kao neizbrisljivu uspomenu i opomenu. Bio je Kristov učenik, te je u različitim nijansama odasjavao jedinstveno svijetlo, koje je Krist."

27. ožujka 2010. je stigla iz Rima vijest, da je papa odobrio dekret o mučeništvu Alojzija Grozdea. Toga dana je naime papa Benedikt XVI. primio u audijenciju prefekta Kongregacije za postupke svetaca, nadbiskupa Angela Amata, i potvrdio objavu dekreta o Grozdeovu mučeništvu. Time je dana dozvola za svečanu beatifikaciju, koja se obavila 13. lipnja 2010. na Prvom Slovenskom euharistijskom kongresu u Celju. Mučenik Lojze Grozde je bio dakle službeno proglašen blaženim za vrijeme svete mise na 11. nedjelju kroz godinu. U papino ga je ime proglasio državni tajnik kardinal salezijanac Tarcisio Bertone. Na celjskom stadionu je bilo prisustvovalo svečanosti oko 40 tisuća vjernika.

Godinu dana iza te svečanosti su bili njegovi zemaljski ostaci svečano prenijeti u Crkvu Marijinog uznesenja na Zaplazu kod Čateža, gdje je glavno hodočašća za novomešku biskupiju. Svečanosti je vodio biskup Glavan, a relikvije su položili u posebnu kapelu u čast blaženiku, koju je uredio mozaicima sa svojim moštvom 4. i 5. svibnja 2011 umjetnik Rupnik.[8] [9]

Slutnja smrti[uredi - уреди | uredi kôd]

Godine 1991. je izašla iz tiska neke vrste četvero-logija o Grozdetu sa naslovom Slovenski mučenec Lojze Grozde (Slovenski mučenik Alojzije Grozde). U njoj je najprije životopis, kojega je vjerno prema izjavama mnogih svjedoka te iz vlastitih iskustava te uspomena napisao Lojzetov odgojitelj, prefekt u zavodu Marijanišče, doktor Anton Strle. To je ponovni tisak onoga iz godine 1944., proširen sa ocjenama Kermaunera, kratkim uspomenama Pogačara i izborom pjesama, koje je pripremila povjesničarka Berta Golob. Po štampanju knjige »Mladec Kristusa Kralja« (Mladić Krista Kralja) su Strleta zbog toga vlasti za pet godina zatvorile (od godine 1947. do 1952.) te mu pridodale još tri godine oduzimanja građanskih prava. [10] Strle je strpljivo podnosio sudbinu, vrlo sličnu onoj, koja je skoro u isto vrijeme zadesila mnogo svećenika i biskupa, među kojima i zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca. U toj knjizi kasniji profesor dogmatike na Teološkom fakultetu u Ljubljani opisuje, "kako su Lojzeta boljele nesreće, koje su druga za drugom dolazile nad narod" za vrijeme (građanskog) rata. Ipak "malodušnost u Lojzeovu srcu nije imela mjesta." To pokazuje i pjesma "Bolni sonet" iz godine 1942.[11]:

Bolestni sonet (slovenski izvirnik, del)
Bolni sonet (prijevod na srpskohrvatski, dio)

Slovenija, Slovenija, ti moja rana!
Pozabljena, prezrta in izdana,
sovragu prepuščena brez moči!
Stegnile so krvave se roke,
da te oskrunijo, raztrgajo, zdrobe -
miruj, srce, miruj: Bog še živi.

Slovenijo, Slovenijo, ti moja rana!
Zaboravljena, prezrena te izdana,
Neprijatelju prepuštena bez moći!
Posegnule su krvave ruke,
da te oskvrnave, rastrgnu, zdrobe -
miruj, srce, miruj: Bog još živi.

Janez Pogačar, koji je Lojzeta osobno poznavao, jer je kod njih služila Lojzetova tetka Ivanka, je napisao "Sitne uspomene" (Drobec spominov). U njima potvrđuje, da Lojze nije htio uzeti oružje u ruke i da je zbog toga morao progutati mnogošto. Sakupljali su se tamni oblaci. Počelo je ubijanje nevinih ljudi, naročito u okolini Ljubljane i na Dolenjskom. Devetnaestogodišnji Lojze se je upitao, dali nije po savjesti pozvan i dužan, da se umiješa u taj metež možda također oružjem, ako će biti potrebno. Sjećam se, da je na pitanje moje sestre odlučno odvratio: "Ja nisam za to." "Zašto pak jesi?" je sestra vrtjela u njega. Lojze pak je šutio.
Povjesničarka Berta Golob je pripravila izbor Grozdeovih pjesama po tematici: raspoloženjske, religiozne i ljubavne pjesme. O njemu kao pjesniku kaže Kermauner: "Grozde se pokaže i u pjesmama takav, kakvoga je ocrtao Strle u knjizi Mladec Kristusa Kralja (Mladić Krista Kralja, Ljubljana 1944). Grozdeova ambicija nije: biti pjesnik; takva je Balantičeva. Grozde hoće biti svetac."[12]

Posoje pjesnici, koji su slutili smrt; na primjer Srečko Kosovel (1904-1926) kod Slovenaca, Đuro Sudeta (1903-1927) kod Hrvata ili Branko Radičević (1824–1853) kod Srba: oni smrt nisu samo slutili, nego su mladi i stvarno umrli. U Grozdetovu slučaju pak se radi ne samo o slutnji smrti, nego o predviđanju (svoje) krvavo-nasilne i okrutne smrti. Nevjerojatno su si slični sa Balantičem (1921-1943) u tamnoj slutnji, da smrt nije više daleko. Kao što je bilo Grozdeovo, tako je bilo i Balantičevo djelo izdano tek posthumno.

Spomenimo Grozdetovu tuvrstnu pjesmu iz četvrte škole, kad je imao tek četrnaest godina:
Utrinek (slovenski izvirnik, del)
Iskra (prijevod na srpskohrvatski, dio)

Spodaj je drevo,
mrtvo in golo;
zadnji list z njega
zdaj leti na tla:
vrača se v zemljo.

Pa se mi zazdi -
meni govori:
„Kmalu za menoj,
morda še nocoj,
šel boš tudi ti.”

Dolje je drvo,
mrtvo i golo;
zadnji list sa njega
sada leti na tla:
vraća se u zemlju.

Pak se mi pričini -
meni govori:
„Uskoro za mnom,
možda jošte noćas,
ići ćeš i ti.”

Neka slutnja, da će mlad morati umrijeti, i također o načinu te smrti - ga je već odavno pratila te je vrlo rano i često izražena u njegovim pjesmama. Ako smijemo vjerovati Strletovu zapisu izvještaja, koji je sastavila komisija kod nalaza Grozdetovega trupla, je bila ta njegova tamna slutnja više nego utemeljena. Ali on se ne zaustavlja kod straha i groze, koja redovno prati takvu zlu slutnju kod mladih pjesnika i također kod njega; slično je pun groze i Balantič npr. kod soneta "V ognju groze plapolam" (U vatri groze gorim). Obadvoje ipak vjeruju u Boga i zato zaključak nije očaj, mržnja ili osveta (u Jami Ivana Gorana Kovačića npr. "mržnja planu"), nego nada i praštanje: "Miruj, srce, miruj (jer) Bog još živi" (i on će suditi).

Simbol[uredi - уреди | uredi kôd]

Literarni povjesničar i dramaturg Taras Kermauner je u propratnoj besjedi ka Grozdeovu životopisu zapisao: »Grozde ujedinjuje Baragovu revnost i apostolat, Gnidovčevu askezu i patnju, Slomšekov dar za organizaciju i samosvijest... Simbolizira sve mučeništvo, koje su podnijeli kršćanski i katolički Slovenci za vrijeme Drugog svjetskog rata i po njemu poradi svoje pripadnosti vjeri... Morali bi vratiti njegov lik u opću svijest o herojima, koji su bili toliko godina slavljeni i gurani u prvi plan kao jedini podobni. Danas nama je za uzor potreban baš takav čovjek kao Grozde - mučenik, svetac. Ne čovjek agresivne vojne akcije, koji misli, da će Boga uvažiti oružjem i tuđom krvlju... Ne plašim se zapisati, da spada Grozde među najveće mlade Slovence; da je upravo njegovo držanje smjerodavno i sadržajem najvrjednije.« [13]

Gle također[uredi - уреди | uredi kôd]

Galerija slika[uredi - уреди | uredi kôd]

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. [1]
  2. Dr. Anton Strle, „Slovenski mučenec Lojze Grozde”, Ljubljana 1991, XVI. poglavlje: „Prav blizu je sveti večer”, str. 113).
  3. MLADINA.si Tjednik, br. 13, subota, 22. svibanj 2010, u članku (Ne)preverjeni mučenik/
  4. (Dragar, M.: Zvest križanemu. - Ljubljana, 2010). Na stranici 349 je objavljen u Arhivu Slovenije o Grozdetu nađeni dokument: Pismo, koje je pisao glavnoj partizanskoj komandi politkomisar Tomšičeve brigade Dušan Majcen-Nedeljko.
  5. Duhovni koledarček 1944, Sastavio župnik Gregor Mali, Ljubljana, Knjižice br. 239/240 od 1. prosinca 1943, str. 13).
  6. Anton Pust, Zdravko Reven, Božidar Slapšak, Palme mučeništva: Ubiti in pomorjeni slovenski duhovniki, redovniki in bogoslovci in nekateri verni laiki, Celje 1995, str. 367 - 368.
  7. XVII. Poglavlje: Krona pravice, str. 121-129, u: Dr. Anton Strle, Slovenski mučenec Lojze Grozde, Ljubljana 1991.
  8. [2]
  9. „Mozaik p. Marka Rupnika na Zaplazu”. Jože Potrpin u: Družina. 15. 5. 2011. https://www.druzina.si/ICD/spletnastran.nsf/clanek/60-20-Aktualno-4. Pristupljeno 26. 4. 2020. 
  10. Družina 23, 6. 6. 2010. str. 24, Anton Štrukelj: Strle in Grozde)
  11. Slovenski mučenec Lojze Grozde, Ljubljana 1991, str. 68; cijela pjesma je na str. 187.
  12. Slovenski mučenec Lojze Grozde, stran 166.
  13. Slovenski mučenec Lojze Grozde, str. 135. »Popratna riječ« Tarasa Kermaunerja. Kermauner (1930-2008) je bio skoro cijeli svoj život u nekom sukobu: sa vlastima, pa i prijateljima. Sin ljubljanskoga predratnoga komuniste je bio tražitelj istine i Boga. Njegov doprinos knjizi o Grozdetu iz 1991. godine nosi podnaslov: »Lojze Grozde - uzor također današnjim Slovencima«

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Mali, G.: Duhovni koledarček 1944. - Ljubljana, Knjižice, 1943.
  • Strle, A.: Slovenski mučenec Lojze Grozde. - Ljubljana: Knjižice, 1991.
  • Strle, A.; Pleško, T.: Osmošolec iz Vodal. - Ljubljana: Družina, 2001.
  • Palme mučeništva. - Celje: Mohorjeva družba, 1995.
  • Bog blagoslovi predrago Slovenijo. - Ljubljana: Družina, 1996.
  • Slana, M.: Slovenski sij svetosti. - Maribor: Slomškova založba, 2001.
  • Dragar, M.: Zvest križanemu. - Ljubljana: Dragar, 2010.

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Skofija-novomesto.si Proces za proglašenje Grozdeta blaženim počela je Ljubljanska nadbiskupija. Po osnivanju nove biskupije u Novom mestu je preuzela obvezu Novomeška biskupija. Ova stranica taj postupak redovito prati.
  • Dnevnik.si Dnevnik.si u više navrata piše o Lojzetu Grozdetu s popratnim komentarima.
  • Mladi.net Arhivirano 2010-06-12 na Wayback Machine-u Mladi.net vjerno prenosi događaje u vezi s Lojzetom Grozdetom.
  • Rtvslo.si Rtvslo.si je mulitmedijalni portal. Donosi članke također o Grozdetu sa brojnim odzivima i komentarima.
  • Družina.si Druzina.si je internetsko izdanje Slovenskog katoličkog tjednika Družina, koji izdaju slovenske biskupije.
  • [3] Arhivirano 2011-02-09 na Wayback Machine-u Opasnost tadašnjih prilika pokazuje i spisak sa osnovnim životnim podacima ovih mučenika. Ovdje su imena mučenih i ubijenih svećenika i vjernika za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, za koje je počeo proces za beatifikaciju i kanonizaciju. Za Grozdeta je ovaj proces već završen; zato se njegovo ime više ne nalazi ovdje. *[4] Arhivirano 2011-02-09 na Wayback Machine-u Na osmoj stranici se nalaze franjevački mučenici iz Bosne i Hercegovine, za koje je također počeo proces za beatifikaciju i kanonizaciju. Njihova sudbina, kao i sudbina svih slugu Božjih na ovome spisku je bila slična tragičnoj sudbini Alojzija Grozdeta.
  • [5] Drinske mučenice su pripadnice "Družbe Kćeri Božje ljubavi"; radije su žrtvovale život nego čednost; napastovane od četnika su skočile kroz prozor vojarne u Goraždu. Među njima je bila jedna Austrijanka, dvije Slovenke, jedna Hrvatica i jedna Mađarica. Postupak za priznanje mučeništva je počeo 1999; 14. siječnja 2011. papa Benedikt XVI. je potpisao dekret o priznanju mučeništva i time otvorio put za njihovu beatifikaciju.
  • [https://web.archive.org/web/20110826050247/http://www.kblj.hr/drinskemucenice/files/eng.htm Arhivirano 2011-08-26 na Wayback Machine-u]] Stranica o Drinskim mučenicama na engleskom.
  • [6] Lojze Grozde; album sa slikama prigodom proglašenja blaženim u Celju i ostalima, koje su povezane sa njime.
  • [7] Dolenjsko; album sa slikama Lojzetove pokrajine, o kojoj je pjevao u svojim pjesmama te je najzad poškropio svojom mučeničkom krvlju.
  • [8] Lojze Grozde, Dolenjsko, Ljubljana, Slovenia; mjesta, gdje je živio, radio i trpio blaženi Lojze Grozde.