Ljuba Tadić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ljuba Tadić
glumac
Biografske informacije
RođenjeLjubomir Tadić
(1929-05-31)31. 5. 1929.
Uroševac, Kraljevina Jugoslavija
Smrt28. 10. 2005. (dob: 76)
Profesionalne informacije
Zanimanjeglumac
Opus
Djelatni period1953- 2005

Ljubomir Ljuba Tadić (31. 5. 1929. - 28. 10. 2005.) je srpski pozorišni, filmski, televizijski i radio glumac, koji je uživao reputaciju jednog od najvećih imena jugoslovesnkog glumišta. Rođen je u Uroševcu 31. maja, 1929. godine. Pre upisa akademije debitovao je na sceni kragujevačkog pozorišta Joakim Vujić, 1944. godine. Zatim odlazi u Beograd, gde upisuje glumačku akademiju u klasi profesora Joze Laurenčića, 1953. Bio je član Beogradskog dramskog pozorišta, Narodnog pozorišta u Beogradu, Jugoslovesnkog dramskog pozorišta i Ateljea 212, a igrao je u skoro svim pozorištima u bivšoj Jugoslaviji. „Jedino u pozorištu 'Boško Buha' nisam igrao. Nisam mogao, ovako glavat, da plašim decu.

Godine 1956. igrao je Vladimira u Čekajući Godoa u prvoj sezoni Ateljea 212, što je ujedno bilo i prvo igranje Godoa u istočnoj Evropi. U Ateljeu 212 našao se i u svojo poslednjoj ulozi, glumeći kralja Lira par meseci pre smrti.

Sa svojom trećom ženom Snežanom Nikšić, osnovao je i vodio pozorište „Magaza1983. godine u Knez Mihailovoj ulici, a sa glumcem Radetom Šerbedžijom pokrenuo je privatni teatar Preduzeće za pozorišne poslove (PPP), 1990. godine.

Njegovoj sahrani prisustvovali su ansambli svih pozorišta, kao i državni zvaničnici. Komemoracija je završena audio-zapisom čuvenog Sokratovog monologa iz drame “Sokratova odbrana i smrt”, koji je simbol glumačkog umeća Ljube Tadića: “No vreme je da krenemo, ja u smrt, a vi dalje kroz život. Ko od nas ide bolje, to niko ne zna.” Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.

Filmografija[uredi | uredi kod]

Neke od uloga na filmu ili televiziji su:

Godina Film Uloga
2006 Krojačeva tajna (Miloš Avramović) Oskar, prvi srpski pornograf
2005 Buđenje iz mrtvih (Miloš Miša Radivojević) otac
2004 Poslednja Krapova traka (TV) (Nedeljko Despotović) Krap
2004 Besede prote Mateje Nenadovića (TV) (Nedljeko Despotović) prota Mateja Nenadović
1998 Bure baruta (Goran Paskaljević) dirigent
1997 Tango je tužna misao koja se pleše (Puriša Đorđević) Ivan Lepić
1996 Nečista krv (Stojan Stojčić) efendi Mito
1995 To Vlemma tou Odyssea (Theo Angelopoulos)
1982 Devojka sa lampom (TV) (Miša Radivojević) Jovan Bugarski
1991 Sarajevske priče (TV) (Faruk Sokolović) pukovnik
1989 Boj na Kosovu (Zdravko Šotra) Sultan Murat
1989 Vreme čuda (Goran Paskaljević) pop Luka
1984 Nema problema (Mića Milošević) doktor
1982 Kiklop (Antun Vrdoljak) Maestro
1982 Mikelanđelo (TV drama) (TV) (Stanko Crnobrnja) Miloš Crnjanski
1980 Poseban tretman (Goran Paskaljević) Dr. Ilić
1978 Schwarz und weiß wie Tage und Nächte (TV) (Wolfgang Petersen) Stefan Koruga
1978 Kvar (Miša Radivojević) Urednik
1978 Trener (Puriša Đorđević) Lenka
1977 Miris poljskog cveća (Srđan Karanović) Ivan Vasiljević
1977 Nikola Tesla (TV) (TV serija) (Eduard Galić) John Pierpon Morgan
1976 Besede prote Mateje Nenadovića (TV) (Aleksandar Mandic) prota Mateja Nenadović
1976 Koštana (TV) (TV) (Slavoljub Stefanović-Ravasi) Mitke
1976 Poseta stare dame (TV) (Mira Trailović) Alfred III
1976 Proces Đordanu Brunu (TV) (Mario Fanelli) Đordano Bruno
1973 Sutjeska (Stipe Delić) Sava Kovačević
1972 Majstor i Margarita (Aleksandar Petrović) Pontije Pilat
1971 Sokratova odbrana i smrt (TV) (Zdravko Šotra) Sokrat
1970 Ujka Vanja (TV) (Jerzy Antczak) Aštrov
1969 Silom otac (Soja Jovanović) Aleksa Žunjić
1969 Krvava bajka (Branimir Tori Janković)
1967 Bomba u 10 i 10 (Časlav Damjanović) Andrea
1967 Jutro (Puriša Đorđević) General Milan Prekić
1966 san (Puriša Đorđević) Mile Grk
1964 Marš na Drinu (Đivorad Đika Mitrović) Major Kursula
1964 Na mesto, građanine pokorni! (Radivoje Lola Đukić Amazonac, Culetov drug
1963 Sokratova odbrana i Smrt
1961 Sibirska Ledi Magbet (Andrzej Wajda) Sergei
1959 Campo Mamula (Velimir Stojanović) prof. Garić
1956 Veliki i mali (Vladimir Pogačić) Pavle
1953 Bila sam jača (Gustav Gavrin)

Nagrade[uredi | uredi kod]

Rekli o Ljubi Tadiću[uredi | uredi kod]

  • Ovom velikom čoveku na rođenju je suđeno da kuje lepotu reči, da kuje lepotu teatra i on je to neumorno radio, maestralno, do poslednjeg daha svoga života. Kad umre kralj, kad umre car neke imperije, tog časa mirno stupa na presto drugi. A kada ode veličanstvo kakav je Ljuba Tadić, onda ostane samo muk, muk i prazan presto. U pozorišnoj umetnosti je bivalo i biće velikih stvaralaca, za nekoga će se u budućnosti moći reći on je tako dobar, on je sjajan, on je skoro kao Ljuba Tadić. Mislim da ćemo tog 'skoro takvog' dugo čekati. Dragi Ljubo, ponosu naš, ljubavi naša, veličino naša, svima onima koji su te gledali, koji su te čuli, dao si dragulj svoje duše i dragulj svog neizmernog talenta. Ne odlaziš, ostaješ u nama.“ (Mira Stupica, u govoru na sahrani Ljube Tadića, 1. novembra, u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju)
  • Kada se događa nešto značajno, bilo da je u pitanju sreća ili nesreća, u našem narodu se kaže: Zadesi nas. A kada to prođe, obično se pitamo šta je to bilo. Nas je zadesio Ljubin odlazak. Bio je to odlazak gorostasa. Ljuba je bio čovek za koga, bez bojazni da budem patetičan, mogu to da kažem. Bio je iznad uobičajene mere, i glasom i stasom, i osećajem za lepotu i pravdu; uz sve to, još idu i ogroman glumački dar, brzina zaključivanja, nepogrešivi izbor bitnoga, a iznad svega zapanjujuće pamćenje. U tom pogledu ovaj čovek bio je hodajuća riznica, ne samo beskrajnih filozofskih i literarnih tekstova, što se moglo očekivati od glumca koji uči napamet, već je uz to pamćenje nosio i sijaset ličnih anegdota. A imao je život, malo je reći da mu pozavidiš. Sa kim se nije on sve sretao, razgovarao, koga je poznavao, svadio se, mirio, razilazio, koga je voleo, a koga nije podnosio, to preobilje nije samo njegova biografija, to je zaostavština čitave jedne epohe.“ (Dejan Mijač, na komemoraciji u Starom dvoru).

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]