Lesja Ukrajinka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Lesja Ukrajinka
Леся Українка
Ukrajinska spisateljica Lesja Ukrajinka
Biografske informacije
RođenjeЛариса Петрівна Косач
13. 2. 1871. (1871-02-13) (dob: 153)[α 1]
Rusko Carstvo Novograd-Volinjskij
Smrt1. 8. 1913. (dob: 42)[α 2]
Rusko Carstvo Surami
EtnicitetUkrajinka
Državljanstvorusko
Rodbina
Opus
1884–1913
Znamenita djela
  • Pjesma šume (1911)
Inspiracija
Od

Lesja Ukrajinka[α 3] (Novograd-Volinjskij, 1871 – Surami, 1913) je bila ukrajinska spisateljica i aktivistica, jedno je od najznačajnih imena ukrajinske književne tradicije i kulture.

Život[uredi | uredi kod]

Lesja je rođena u današnjoj Žitomirskoj oblasti koja je tada bila sastavni dio Ruskog carstva, kći Petra Kosača i Olhe Petrivne[α 4]. Od malih nogu je odgojena u ukrajinskom spisateljskom duhu s obzirom da je bila drugo dijete ugledne spisateljice Olge Petrivne. Unatoč tome što Lesja sa očeve strane nije imala isključivo ukrajinske korijene, njezina majka je imala vrlo veliki utjecaj na njezin književni razvoj proukrajinske orijentacije, a u privatnom domu govorio se i koristio isključivo ukrajinski jezik. Lesja je zahvaljujući majci imala privatne poduke iz ukrajinskog jezika i nastojala je izbjeći obvezne osnovne škole u kojima se podučavao isključivo ruski jezik. Lesja je do svoje četvrte godine naučila čitati, a zajedno sa svojim bratom Mihajlom u narednom periodu je naučila jezične osnove od osam/devet svjetskih jezika[α 5]. Zbog bolesti (tuberkoloza kosti) često je boravila na liječenju u inozemstvu.[1] Odgojena je na idealima slobode i porodičnog shvaćanja podrijetla koje, budući da je plemenitaško, obvezuje, te na narodnoj tradiciji i utjecaju Tarasa Ševčenka.[1] Lesja Ukrajinka je sa svega 8 godina napisala svoju prvu pjesmu „Nada”, koja je nastala povodom uhićenja i progonstva njezine tete Olene koja je bila dio pokreta protiv autokratskog ruskog carskog režima. Godine 1879. cijela porodica se preselila iz središnje u zapadnu Ukrajinu, gradić Luck, a iste godine njezin otac Petro započeo je gradnju kuće u manjem seoskom mjestu Kolodjažne. Majčin brat Mihailo Drahomanov, ugledni ukrajinski znanstvenik, historičar i filozof, također je imao veliki utjecaj u daljenjem razvoju mlade Lesje.

Lesja je tijekom svog života surađivala sa uglednim ukrajinskim glezbenim skladateljem Mikolom Lisenkom i piscem Mihajlom Starickim te je postala jedna od najutjecajnijih ukrajinskih ženskih društveno-političkih aktivista.

Od početka 1890-ih stupila je u kontakt sa autorima iz poltavskog kraja. Od ljeta 1893. do sredine 1906. Lesja je gotovo svako ljeto provela u Gadjaču ili u neposrednoj blizini. Pisanje mnogih djela obilježeno je ovim mjestom. Tu je se Lesja sprijateljila sa učiteljicom A. S. Makarovom, s kojom se kasnije dopisivala, a potonja će kasnije zapisati nekoliko sjećanja na pjesnikinju.[2] Godine 1895. je objavila ciklus „Robovske pjesme” (Невільничі пісні), s kojim će njezina društvena i politička lirika dosegnuti točku smjelosti i revolucionarnog protesta. Godine 1897, dok je se liječila u Jalti, upoznala je Sergija Meržinskog, službenika iz Minska koji se također liječio od tuberkuloze. Zaljubili su se i to je razdoblje za Lesju označilo važnu fazu unutarnje introspekcije, što se odrazilo na neke pjesničke sastave. Godine 1898. u jednom književnom časopisu pojavio je se članak Ivana Franka, koji spominje Lesju Ukrajinku u istom dahu kao i Tarasa Ševčenka. Godine 1900. upoznala je rusku književnu scenu u Sankt Peterburgu i objavila nekoliko članaka na ruskom jeziku o njemačkoj, poljskoj i „maloruskoj” književnosti u časopisu „Život” (Жизнь). Meržinski je umro sa Lesjom uz svoju postelju 3. marta 1901. Ona će zatim napisati cijelu dramsku poemu „Opsjednuta” (Одержима) u jednoj noći na njegovoj samrtnoj postelji.

Lesja je se aktivno suprotstavljala ruskom carizmu i bila je članica ukrajinskih marksističkih organizacija. Godine 1901. predala je austromarksisti Mikoli Hankeviču[α 6] ukrajinski prijevod Komunističkog manifesta koji su napravili „njezini drugovi iz Kijeva”.[3] Zbog sumnjivih političkih aktivnosti utamničena je 1907. te zatim stavljena pod policijskim nadzorom. Iste godine udala je se za dvorskog službenika, etnologa i muzikologa Klimenta Kvitku (1880-1953). Potom je posvetila tri stotine rubalja svog miraza skupljanju ukrajinskih pjesama i muzike.[4] Godine 1908. Lesja je se pridružila Ukrajinskom klubu (Український клуб) koji je u Kijevu okupljao ukrajinske intelektualce pod vodstvom Mikole Lisenka. Iste godine Kliment i Lesja su snimili pjevanje kobzara Hnata Hončarenka[α 7] na fonografu, a voštani cilindri poslani su muzikologu i folkloristu Filaretu Kolesi[α 8] u Lavov na transkripciju. Bračni par je se nastanio na Krimu, a zatim su se preselili u Gruziju.

Umrla je od tuberkoloze 1. augusta 1913. u lječilištu u Suramiju u Gruziji. Pokopana je na groblju Bajkov u Kijevu.

Djelo[uredi | uredi kod]

Svim svojim bićem povezana s Ukrajinom, no ujedno i najeuropskija među ukrajinskim književnicima, postala je začetnicom ukrajinskoga modernizma.[1]

  • Чашка (proza, 1880-e)
  • Русалка (poema, 1887)
  • Святий вечір! (proza, 1888)
  • Така її доля (proza, 1888)
  • Жаль (proza, 1890)
  • Лелія (proza, 1890)
  • Метелик (proza, 1890)
  • Біда навчить (proza, 1891)
  • На крилах пісень (zbirka, 1892)
  • Самсон (poema, 1892)
  • Пізно (proza, 1893)
  • Роберт Брюс, король шотландський (poema, 1894)
  • Невільничі пісні (poezija, 1895)
  • Щастя (proza, 1895)
  • Блакитна троянда (drama, 1896)
  • Місто смутку (proza, 1896)
  • Давня казка (poema, 1896)
  • Прощання (drama, 1896)
  • Думи і мрії (zbirka, 1899)
  • Одержима (drama, 1901)
  • Відгуки (zbirka, 1902)
  • На руїнах (drama, 1904)
  • В катакомбах (drama, 1905)
  • Осіння казка (drama, 1905)
  • Кассандра (drama, 1906)
  • Бояриня (drama, 1910)
  • Руфін і Прісцілла (drama, 1910)
  • Адвокат Мартіан (drama, 1911)
  • Камінний господар (drama, 1911)
  • Лісова пісня (drama, 1911)
  • Оргія (drama, 1913)
  • Ein Brief ins Weite (proza)
  • Айша та Мохаммед (drama)
  • В дому роботи, в країні неволі (drama)
  • Вавилонський полон (drama)
  • Весняні співи (proza)
  • Віла-посестра (poema)
  • Волинські образки (proza)
  • Враги (proza)
  • Голосні струни (proza)
  • Ізольда Білорука (poema)
  • Йоганна, жінка Хусова (drama)
  • Мгновение (proza)
  • Місячна легенда (poema)
  • На полі крові (drama)
  • Над морем (proza)
  • Одно слово (poema)
  • Орфеєве чудо (drama)
  • Орфеєве чудо (poema)
  • Примара (proza)
  • Приязнь (proza)
  • Про велета (poema)
  • Розмова (proza)
  • Сліпець (proza)
  • Три хвилини (drama)
  • У пущі (drama)
  • Школа (proza)
  • Що дасть нам силу? (poema)
  • Якутська поема (poema)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ Prema J. K. 13. februara 1871.
  2. ↑ Prema J. K. 19. jula 1913.
  3. ↑ Rodno ime: Larisa Petrivna Kosač (Лариса Петрівна Косач).
  4. ↑ Petro Kosač (1842-1909) i Olha Petrivna Kosač (1849-1930). Olha Petrivna je bila kći Petra Jakimoviča Drahomanova.
  5. ↑ Engleski, francuski, njemački, italijanski, poljski, ruski, ukrajinski, bugarski.
  6. ↑ Mikola Hankevič (1869-1931), ukrajinski politički i sindikalni vođa.
  7. ↑ Hnat Tihonovič Hončarenko (1835-1917) iz Harkovske oblasti, jedan od najpoznatijih ukrajinskih kobzara (slijepih putujućih pjevača) s kraja 19. i ranog 20. vijeka.
  8. ↑ Filaret Mihajlovič Kolesa (1871-1947), ukrajinski etnograf, folklorist, skladatelj, muzikolog i književni kritičar.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 „Ukrajinka, Lesja”. HE. Pristupljeno 7. 3. 2024. 
  2. ↑ Kuleba, Alina (27. 8. 2022). „Більш « Української України», як тут, не бачила: історія вулиці Лесі Українки в Гадячі”. Pristupljeno 7. 3. 2024. 
  3. ↑ Džulaj, Dmitro (3. 3. 2021). „Лесі Українці 150: невідомі факти змусять вас подивитися на письменницю по-новому” (uk). Радіо Свобода. Pristupljeno 7. 3. 2024. 
  4. ↑ „Корреспондент: Голоса Украины. Ученые оцифровали кобзарские песни, записанные 100 лет назад”. Kорреспондент.net. 5. 9. 2014. Pristupljeno 7. 3. 2024. 

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Забужко О. Notre Dame d’Ukraine: Українка в конфлікті міфологій. - К. 2007;
  • Зеров М. Леся Українка. X. — К. 1924;
  • Музичка А. Леся Українка, її життя, гром. діяльність і поетична творчість. О. 1925;
  • Драй-Хмара М. Леся Українка. Життя і творчість. К. 1926;
  • Леся Українка. Публікації. Статті. Дослідження, т. І — III. 1954 — 60;
  • Одарченко П. Леся Українка і М. П. Драгоманов. Нью-Йорк 1954;
  • Бабишкін О. і Курашова В. Леся Українка. Життя і творчість. К. 1955;
  • Бабишкін О. Драматургія Лесі Українки. К. 1963;
  • Журавська І. Леся Українка та зарубіжні літератури. К. 1963;
  • Спогади про Лесю Українку. К. 1963. 2 вид. 1971;
  • Денисюк І., Міщенко Л. Дивоцвіт. Джерела і поетика «Лісової пісні» Лесі Українки. Л. 1963;
  • Аврахов Г. Художня майстерність Лесі Українки. К. 1964;
  • Кулінська Л. Поетика Лесі Українки. К. 1967;
  • Сверстюк Євген Олександрович|Сверстюк Є. «На полі чести». В кн. Є. Сверстюк, «Собор у риштованні». Париж — Балтімор. 1970, стор. 106 — 12, а також у газ. Літ. Україна, ч. 61, 1963;
  • Леся Українка. Документи і матеріали. 1871—1970. К. 1971.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Lesja_Ukrajinka&oldid=41852415