Leksikon YU mitologije

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Leksikon YU mitologije
Naslovnica Leksikona YU mitologije
Autor(i)Iris Adrić, Vladimir Arsenijević, Đorđe Matić (ured.)
Država Hrvatska
 Srbija i Crna Gora
Jeziksrpskohrvatski/cрпскохрватски
SerijaEdicija Ledolomac
TematikaJugoslavija
IzdavačRende (Beograd) ; Postscriptum (Zagreb)
Datum izdanja2004
Vrsta medijatvrde korice
Stranica463 (1)
ISBNISBN 978-8683897308
LC klasifikacijaDR1300 .L45 2005

Leksikon YU mitologije je pojmovnik popularne kulture u bivšoj Jugoslaviji. Objavljen je 2004. godine u izdanju izdavačkih kuća Postscriptum (Zagreb, Hrvatska) i Rende (Beograd, Srbija).

Historija[uredi | uredi kod]

Idejni pokretači projekta su Dejan Kršić i Ivan Molek (urednici tadašnjeg časopisa Start) te Dubravka Ugrešić, koji su 1989. godine uputili javnosti poziv za suradnju na projektu.

Projekt izrade Leksikona polazi od premise o potrebi artikulacije pojmova jugoslavenske popularne kulture u svrhu istraživanja i definiranja jugoslavenskih identiteta ali se raspadom Jugoslavije enciklopedijski nacrt zaustavio. Projekt je nakon kriznog razdoblja ipak nastavljen u drugoj polovici devedesetih godina. Ponovno je formirana redakcija projekta te je postavljena jednostavna internetska stranica.

U kreativnom procesu stvaranja Leksikona svoj doprinos dalo je na stotine autora najrazličitijih demografskih karakteristika, amatera i stručnjaka. Prikupljeni sadržaji su obuhvaćali bogat repertoar pojmova jugoslavenske popularne kulture, stilski, žanrovski i jezično raznolik. Iz korpusa prikupljenih materijala počeo se oblikovati materijal za knjigu.

Godine 1989, Dubravka Ugrešić i urednici magazina Start, Dejan Kršić i Ivan Molek, objavili su poziv za suradnju na projektu nazvanom Leksikon YU mitologije. Zamišljen kao zbirka natuknica o domaćoj popularnoj kulturi, Leksikon je trebao pružiti odgovor na “pitanje jugoslavenskih identiteta”, koje je po riječima inicijatora bilo potrebno istražiti “ne samo zbog svijeta već prvenstveno zbog nas samih”. S raspadom SFRJ, koji je uslijedio samo dvije godine po pokretanju inicijative, činilo se da je nestala potreba za sastavljanjem Leksikona. Službeno određenje novonastalih država prema zajedničkom naslijeđu kretalo se u rasponu od svojevrsne konfiskacije memorije do apsolutnog negiranja i tabuiziranja svih pojavnih oblika kulture SFRJ. No projekt je ipak zaživio, i to u obliku jednog od najranijih domaćih internetskih foruma. U sjedištu zagrebačkog Arkzina oformljena je 2001. godine pod vodstvom Dejana Kršića provizorna redakcija i pokrenuta web-stranica leksikon-yu-mitologije.net.

– Uvodna riječ na stranici Leksikona [1]

Sadržaj[uredi | uredi kod]

Leksikonske jedinice nisu grupirane tematski već su izložene abecednim redom. Obrađuju teme poznatih ličnosti, pojava i drugih pojmova popularne kulture u bivšoj Jugoslaviji, nerijetko upotpunjene duhovitim komentarima i opisima. Leksikon predstavlja svojevrsnu etnologiju svakodnevnog života u republikama i autonomnim pokrajinama bivše Jugoslavije.

Na početku Leksikona YU mitologije nalazi se ilustrirana kronolgija najvažnijih događaja iz povijesti Jugoslavije u razdoblju od 1943. do 1991. godine.

Drugo, prošireno izdanje Leksikona sadrži 912 leksikonskih jedinica i 555 ilustracija.

Kritika i rasprave[uredi | uredi kod]

Pri prvom izdanju, knjiga je doživjela relativno znatan uspjeh, kako komercijalan tako i od kritike. Naravno, bilo je i primjedbi.

Tijekom 2010. se pojavio niz socioloških i kulturalnih studija o jugonostalgiji, slično kao što se desilo u drugim zemljama gdje je bilo u toku premišljanje o vlastitoj povijesti i identitetu, kao na primjer slučaj ostalgije u Njemačkoj.

Redatelj Oliver Frljić je 2011. napravio kazališnu predstavu Leksikon YU mitologije temeljenu prema knjizi. Predstava je nastala u koprodukciji kazališta iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Crne Gore i Kosova. A u Hrvatskoj je imala premijeru u sklopu festivala Sa(n)jam knjige u Puli.[2] Ključna pitanja koja je postavila predstava su bila: što danas predstavlja Jugoslaviju u sjećanju onih koji su u njoj živjeli, što i koliko o njoj znaju današnje generacije, rođene nakon njenog raspada?[3]

Dopunjena izdanja[uredi | uredi kod]

  • Postscriptum/Rende, 2005
  • Postscriptum/Rende, 2012

Reference[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]