La Répétition ou l'Amour puni
| La Répétition ou l'Amour puni | |
|---|---|
| Opće informacije | |
| Autor | Jean Anouilh |
| Datum pisanja | 1950. |
| Žanr | drama |
| Činovi | pet činova |
| Jezik | francuski jezik |
| Datum izdavanja | 1950. |
| Izdavač | Editions La Palatine |
| Broj stranica | 186 |
| Informacije o premijeri | |
| Premijera | 27. listopada 1950. Théâtre Marigny  Pariz, Francuska |
| Trupa | Trupa Renaud-Barrault |
| Režiser | Jean-Louis Barrault |
| Lica | |
| |
La Répétition ou l'Amour puni (srpskohrvatski: Proba, ili Kažnjena ljubav) je drama u pet činova Jeana Anouilha iz 1950. godine, koja je premijerno izvedena 27. listopada 1950. godine u Théâtre Marigny. Dramu je režirao Anouilhov prijatelj Jean-Louis Barrault, a izvela ju je glumačka trupa Renaud-Barrault, koju je vodio zajedno sa suprugom.
La Répétition danas ostaje jedno od najznačajnijih Anouilhovih djela i najznačajnije djelo iz niza "blistavih komada", kojeg sačinjavaju još drame L'Invitation au château, Colombe i Cécile ou l'École des pères. Anouilh u ovoj drami koristi jedan od najinovativnijih postupaka u suvremenom teatru, prateći tendencije Pirandella, i to na način da svoje likove animira tako da oni animiraju sami sebe da igraju likove iz druge drame, u ovom slučaju romantične komedije La Double Inconstance Pierrea de Marivauxa iz 1723. godine. Tehnika teatra u teatru bila je jedna od omiljenih za Anouilha, koji inače nije preferirao inovacije modernog teatra svojih suvremenika poput Ionesca ili Becketta.
Djelo je premijerno objavljeno 1950. godine, a naredne godine ga je Éditions de la Table Ronde reizdala u sklopu niza "blistavih komada", zajedno s ostale tri drame iz istog niza.
Sinopsis[uredi | uredi kod]
Grof Tigre je plemić poznat diljem pariškog visokog društva po svojim blistavim i originalnim zabavama. Zabava koju planira organizirati, a koja je glavna tema ove drame, u dvorcu Ferbroques, kojega je zajedno sa suprugom naslijedio od jedne kapriciozne tete, mada pod uvjetom da u njemu udomi dvanaest siročadi, sastojat će se od izvedbe romantične komedije La Double Inconstance Pierrea de Marivauxa iz 1723. godine. Grof je odabrao ovu dramu zato što je dvorac u kojemu žive izgrađen u stilu Louisa XV., a de Marivaux je živio u XVIII. vijeku. Međutim, nije samo predstava ta koja evocira XVIII. vijek; naime, grof i grofica žive u aristokratskom, dogovornom braku tipičnom za taj period. Dogovor im omogućava da imaju ljubavnike te da isti neometano žive zajedno s njima. Uz sve to, gosti će na zabavi biti odjeveni sukladno periodu Louisa XV.
Glumci, svi redom amateri, dolaze u dvorac nekoliko dana ranije kako bi odradili probe. Grof će igrati ulogu Princa, dok će njegova ljubavnica Hortensia igrati ulogu prinčeve sobarice Flaminije; grofica će biti njezina sestra, Lisette, dok će seosku djevojku Silviju tumačiti Lucile; njezinog pratioca, Harlekina, igrat će tupavi grofičin ljubavnik, Villebosse, dok će Lucilein kum, g. Damiens, igrati Trivelin. Grof je uloge raspodijelio ne po njihovim glumačkim sposobnostima, već po karakternim osobinama, tako da će oni, zapravo, igrati sami sebe.
Radanja se zahuktava tokom nekoliko dana proba. Grof, odnosno Princ, koristi svoju ulogu kako bi zaveo Lucile, isprva radi kratke afere, ali kasnije razvije stvarne osjećaje prema njoj. Njegova ljubomorna supruga i ljubavnica se tada ujedine kako bi otjerale Lucile od njega; grofica ubrzo inscenira nestanak jednog smaragda i nastoji optužiti Lucile, međutim grof im pokvari plan. U međuvremenu, Lucile i grof priznaju svoje osjećaje jedno drugome.
Bijesna, grofica se sada udruži s grofovim starim prijateljem, Héroom, koji grofu ne može oprostiti što se morao odreći mlade djevojke Évangéline, koji je mnogo volio, a čija ga je smrt nakon nesretnog braka odvela u alkoholizam. Želeći osvetu, Héro iskoristi grofovo odsustvo i posjećuje Lucile u njezinom djelu dvorca. Uz pomoć alkohola i laži, Héro uspije zavesti naivnu djevojku i šokirati grofa. Lucile napušta dvorac sljedećeg jutra; Tigre ju ne uspijeva spriječiti. Unatoč tomu, međutim, zabava će biti održana.
Grofica se u međuvremenu pobrinula da pronađe zamjenu za Lucile u liku stare grofove prijateljice, vjerujući kako će njezin suprug biti tužan par mjeseci, ali da će se na kraju sve odvijati kao i ranije. Na samom kraju, Héro isprovocira Villebossea da sudjeluje u fatalnom dvoboju.
Likovi[uredi | uredi kod]
- Grof Tigre, koji organizira kostimiranu zabavu i izvedbu de Marivauxove drame.
- Grofica Éliane, njegova supruga.
- Lucile, djevojka koja radi za grofa.
- G. Damiens, Lucilein kum i grofov voditelj poslova.
- Héro, grofov prijatelj.
- Hortensia, grofova maîtresse.
- Villebosse, grofičin ljubavnik.
Analiza i interpretacija[uredi | uredi kod]
Struktura i koncepcija[uredi | uredi kod]
La Répétition je na strukturalnom i kompozicijskom nivou jedna od najsloženijih i najintrigantnijih Anouilhovih drama. Iako tehniku teatra u teatru nije koristio samo u ovoj drami, Anouilh je istu najvještije razradio kroz Probu, zbunjujući ne samo vlastite likove, već i gledatelje oko toga što je u dramu stvarnost, a što iluzija.
Prvi čin drame donosi ekspoziciju koja je važna za dvije stvari. Prvo, kroz nju su objašnjeni odnosi među likovima i prezentirana je grofova namjera da odigra Marivauxovu dramu. Uz to, prvi čin ostavlja dojam da će se igrana drama stopiti s glavnom dramskom radnjom, što je objašnjeno kroz nekoliko didaskalija, koje ukazuju na to da je Marivauxov komad izrazito važan za razumijevanje cjelokupnog konteksta drame. Kostimi u kojima se likovi pojavljuju ne odgovaraju vremenu radnje Anouilhovog komada, a uz to se koristi i francuski jezik iz XVIII. vijeka. Tako Anouilh na samom početku zbunjuje svog gledatelja - odvija li se radnja u XVIII. ili XX. vijeku? Gledatelj shvati da se radi o suvremenoj drami kada shvati da se odvija proba predstave, a indikacije da je radnja smještena u XX. vijeku prezentirane su kroz neke anakronizme, koji se povremeno spominju.
Sama naslovna proba odvija se počevši s drugim činom drame. Tu dolazi do citiranja Marivauxove drame u nekoliko navrata. Gledatelj tada ima probleme razlikovati odvija li se na pozornici stvarna drama (ona Anouilhova) ili igrana drama (ona Marivauxova), mahom zato što su one gotovo u potpunosti spojene, a likovi i radnja u dvama dramama gotovo pa su identični. Dobar primjer za to su Lucile i njezina igrana uloga, Sylvia, obje mlade djevojke čista srca koje su se našle u nemoralnom, ali galantnom svijetu; tako, kada Sylvie opisuje dvorski ambijent, to jednako tako može biti Lucile koja opisuje grofov dvorac Ferbroques. Ono što razlikuje Anouilhov od Marivauxovog teksta su navodni znakovi, međutim dok su isti vidljivi u pisanom tekstu, oni, naravno, gledatelju nisu evidentni. U tom je kontekstu nanovo vidljivo Anouilhovo umijeće i sposobnost da se poigrava sa svojim likovima, ali i gledateljima.
Realnost i drama se isprepliću i u ljubavnoj priči između Lucile i grofa, odnosno Sylvije i princa. Shvativši kako ju voli, grof iskoristi igranu dramu kako bi njihov odnos lišio klasnih i socijalnih barijera, usmjeravajući probu upravo na one scene koje će mu omogućiti da izrazi svoje prave osjećaje prema djevojci kojoj u stvarnosti to ne bi mogao napraviti; Lucile, kroz to, također dobije priliku da se zaljubi i u jednom trenutku, tako, njihove igrane replike postaju direktna refleksija stvarnosti, vješto kamuflirana u igrani komad, koji tako više nije fiksirana cjelina, već fluidni materijal kojeg podjednako diktiraju stvarni odnosi među likovima, grofova redateljska direkcija i Anouilhova autorska intencija.
Ipak, vrhunac ovog ispreplitanja dvaju dramskih razina događa se na samom kraju drugog čina kada grof, koji je dotad bio režiser samo za izvdebu Marivauxa, postaje režiser i Anouilhove drame, što je vidljivo kroz didaskaliju koja opotpunjuje jednu njegovu repliku, a koja jasno ukazuje na to da se tada više ne radi o igranom komadu. Gledatelj tako više nije suočen s Tigreom i princom, već Tigreom i glumcem, koji igra svoju ulogu.
Radnja se dalje odvija kroz treći i četvrti čin, u kojima Marivauxova drama zapravo postaje nevažna, tek kulisa za realizaciju Anouilhove drame, što kulminira Lucileinim odbacivanjem ljubavi u četvrtom činu i njezinim odlaskom. Peti čin služi samo kako bi se dovršio glavni komad, odnosno kako bi se pronašla zamjena za Lucile u igranom, internom komadu. Kako radnja odmiče, ispostavlja se da Anouilhov i Marivauxov komad zapravo nemaju gotovo ništa što ih povezuje, izuzev karakternih odlika svojih likova; možda najveći zaokret vidljiv je i u činjenici da sretan završetak Marivauxove komedije nije ostvaren u Anouilhovoj drami.
U konačnici, La Répétition je Anouilhova igra s istinom i iluzijom, istraživanje mogućnosti teatra, koja koristi nekoliko važnih dramskih elemenata, a koji će biti objašnjeni niže u tekstu.
Maske i igra uloga[uredi | uredi kod]
U Probi je vrlo teško razlikovati iluziju od stvarnosti, odnosno one odnose koji predstavljaju eksternu dramu od onih koji se odnose na internu. Tomu uvelike doprinose i maske, odnosno kostimi, koji čine jedan od esencijalnih aspekata Anouilhovog teksta. Kostimi imitiraju Marivauxa i njegovo stoljeće, opisuju lica i na određeni im način prethode te daju obris njihovih karaktera bolje od samih riječi. U kombinaciji sa starom varijantom francuskog, kostimi daju Anouilhovoj drami snažan teatralni karakter.
Međutim, jednako kao što ispunjavaju svoju teatarsku, odnosno dramsku funkciju, kostimi i maske, koji su jednaki u oba komada (internom i eksternom), dodatno doprinose perceptivnom neredu što ga Anouilh namjerno izaziva, želeći zbuniti gledatelja; jedini koji direktno mogu uočiti razlike između fikcije i stvarnosti su čitatelji, koji zbog navodnih znakova lako identificiraju što je Marivauxov, a što Anouilhov tekst. Sve ove tehnike služe zapravo kao varljivo zrcalo, a za učinak imaju to da interni komad postaje tek centralna kulisa, oko koje se intrige eksternog komada odvijaju.
Ovakve okolnosti gledatelja i čitatelja, zapravo, prisiljavaju da fokus prebaci na igru uloga, s obzirom da se kroz nju odvijaju svi važni odnosi u drami. Naime, Anouilh svoje likove svodi na uloge koje igraju, a sam život ljudski na igru uloga (više o razradi ove ideje niže u tekstu), uloga koje je čovjeku dodijelilo društvo, a ograničenja kojih mu onemogućavaju da procvjeta. Konstantno igranje jedne uloge dovodi do promjene osobnog identiteta, tako da Anouilhove stvarni identiteti njegovih likova zapravo djeluju kao njihova alter ega. Ironočno, ali uloge koje igraju ti likovi bolje ih opisuju nego njihove stvarne "uloge". Ono što Anouilh ovime želi naglastiti jest činjenica da nas društvo prisiljava da igramo uloge u kojima gubimo vlastiti identitet, vlastitu individualnost, što dovodi do toga da oni koji vide jasno kroz tu cijelu igru uloga (ali percipiraju i nju samu) ostaju sa samo dvije mogućnosti - ili nastaviti igrati ulogu, ili odbiti uopće igrati.
U konačnici, uočavamo kako Anouilh ne kritizira nikakvu ideologiju ili "formu" društva kao takve. Njegov pesimistični pogled na svijet, prisutan, de facto, u gotovo svim njegovim djelima, postavlja realnost i teatarsku igru na istu razinu. On smatra kako si ta dva aspekta sliče temeljem zajedničke baze - njihova izgleda. Promjena razina unutar drame razotkriva ono umjetno iz obaju svjetova. Svaki prekid zapravo je bijeg u neku drugu ulogu. Ispostavlja se kako je Anouilh kroz ovu dramu analizirao teoriju uloga iz sociološkog i psihološkog aspekta.
Glumci-amateri[uredi | uredi kod]
Činjenica da su glumci u glavnom komadu redom amateri omogućava da interni komad spretno izlazi iz granica vlastite egzistentosti. Kao amateri, ti glumci nisu sposobni razdvojiti svoje stvarne uloge od onih igranih, što dovodi do toga da se granice između teatralne iluzije i stvarnosti često u potpunosti brišu. Pod maskama, ti likovi zapravo rješavaju svoje privatne nesuglasice, što iznenađujuće bravurozno evocira Marivauxov jezik i stil, koji se elegantno isprepliće sa prozaičnim stilom stvarnih likova. Ovaj aspekt drame najbolje je utjelovljen kroz lik Lucile, mlade, neiskvarene djevojke bez ikakvih socijalnih ambicija, a koja u svojoj osobnoj prozaičnosti često, mada i dalje suptilno, izlazi iz vlastite interne uloge i ruši barijeru između radnje i predstave.
Kao što je to i kod Pirandella, čiji je stil evidentan kroz cijelu ovu dramu, svaki lik završi igrajući neku ulogu, koja zapravo pripada njegovom stvarnom životu. Sam Anouilh u ovom kontekstu odbija pridati hommage licima i njihovim vještinama, jer oni su svi redom amateri, ali i samom teatru, kojeg svodi na amatersku igru uloga skupine pojedinaca.
Uloga režisera[uredi | uredi kod]
Uloga režisera u drami je izrazito važna, s obzirom da on vuče sve konce. Grof Tigre, prototip bogatog i inteligentnog besposličara, kao organizator, kontrolira samu igru, kostime i tijek same radnje, koristeći svoj neupitni autoritet da kontrolira ostale glumce kao marionete. Upravo je on taj koji određuje smjer izvedbe, vodeći likove u smjeru koji je nužan za ostvarenje njegovog vlastitog cilja. Najbolji primjer za to je Lucile, prema kojoj Tigre ima poseban tretman (čak joj dozvoljavajući i izlazak iz uloge) zbog osjećaja koje ima prema njoj, a što njoj odgovara zbog njenih vlastitih osjećaja; kada Tigre bude upozoren da Lucile izlazi iz uloge, on ju ne opominje, već to odobrava, vidjevši u tom postupku iskrenost njezinih emocija.
Režiserova uloga je vitalna za samu dramu, što se također reflektira i na samog Tigrea, koji tako postaje centralni "lutkar" u Anouilhovoj igri uloga. Dirigirajući predstavu, Tigre je gotovo konstantno prisutan na ili ispred pozornice, a i onda kada ga nema, likovi ga kroz dijaloge i reference "stvaraju" na sceni. U svojoj ulozi, grof postaje glas samoga Anouilha unutar dramskog teksta.
Tigre je, kao režiser, također zaslužan i za uspješnu kreaciju dvaju razina intrige prisutnih u dramu, koje on ne samo stvara, već i opisuje. Koristeći svoju ulogu, on vješto balansira između stvarnosti i uloge, koristeći svoju ulogu i replike da zbuni svoje "lutke" oko toga što je stvarno, a što je samo predstava (ovo mu omogućava da kroz razinu internog komada izražava svoje stvarne osjećaje i misli, zbunjujući tako ostale likove oko njegovih stvarnih namjera). Zanimljivo je kako sam Anouilh koristi isti dramski postupak prema čitateljima, ne dozvoljavajući jasnu distnikciju između toga odvija li se radnja u XVIII. ili XX. vijeku.
Sam Tigre ovu ulogu shvaća izrazito ozbiljno i posvećuje joj maksimalnu pažnju; on je potpuno posvećen ulozi režisera i dramskog lica, više nego svom stvarnom liku, što je najbolje vidljivo prilikom njegovih indiferentnih reakcija na stvarne činjenice postojanja ženinog ljubavnika ili tobožnje krađe dragulja u odnosu na strastvene reakcije povezane sa samom predstavom. On se uopće ne obazire na svoje goste, oni su za njega tek "publika", a realnost same predstave je za njega važnija od istinske realnosti; upravo zbog toga, on stilizira sebe i svoj život kako se to čini u teatru, sve kako bi igra bila što vjerodostojnija. Međutim, taj Anouilhov ironičan pristup dovodi do toga da stvarna (ali i igrana) ljubav između Tigrea i Lucile postoji i svojoj idealnoj formi odgovara samo tokom probe za predstavu.
Teatar u teatru[uredi | uredi kod]
.jpg)
Oslanjajući se na tehniku koju je usavršio Luigi Pirandello, a inače nesklon tehnikama modernog teatra, Jean Anouilh je u Probi vješto ukomponirao teatar u teatru i na taj način drami dao dodatni element fantastike. Naime, Anouilh uopće nema namjeru izložiti realnost na sceni, već prezentirati jednu teatarsku situaciju. Upravo je to razlog zbog kojeg stalno koristi motive i elemente kazališnog okruženja. Sama igra uloga među likovima izdvaja realnost scene od stvarne realnosti. Komad u komadu koji se prezentira na sceni omogućava autoru da nesmetano provodi svoju istragu, a sve s ciljem da zbuni i prevari gledatelja. Uz to, sam proces postaje vitalni element za napredovanje glavne radnje.
Anouilhova osnovna umjetnička ideja je spajanje de Marivauxove priče sa stvarnom pričom njegovih likova, ali nipošto bez inicijative koju ti sami likovi nose. Tipizacija likova provodi se kroz dijaloge. Teatar u teatru, koji efektno odbija stvarnost od iluzije, djeluje spoznajno na likove koji se pojavljuju na sceni. Glumljene uloge imaju također i praktičnu funkciju, otkrivajući glumcima njihove stvarne odnose van predstave ili poboljšavajući interaktivne odnose među glumljenim ulogama. Socijalne uloge koje glumci imaju u stvarnom životu odgovaraju ulogama koje glumci imaju u samoj predstavi (poput grofa koji glumi princa).
Fikcija se u drami reducira do točke u kojoj postaje samo središnji fokus, oko kojega se odvija stvarni, eksterni komad. Takva redukcija internog komada samo dodadno pojačava njegov utjecaj.
U konačnici, Anouilh u svom korištenju teatra u teatru u Probi nadilazi klasični dramaturški element same tehnike, pitajući se koji se glumac krije u samom čovjeku. Nastavak je to, a vidljiv kroz nekoliko replika u drami (među kojima je i ona Hérova s kraja drame), na šekspirijansku ideju o svijetu kao pozornici, odnosno analiza koncepta znanog kao Theatrum Mundi. Po tom konceptu, cijeli je život zapravo jedan veliki teatar, jedna velika predstava, u kojoj svi ljudi igraju svoje, različite uloge. Koristeći tehniku teatra u teatru, Anouilh je u Probi analizirao upravo taj aspekt, stavivši stvarne likove u kazališni komad, u kojemu su, ironično, igrali uloge koje gotovo vjerno ocrtavaju njihove stvarne odnose; stvarnost je tako postala teatar, a taj isti teatar se kroz svoj metafizički karakter vratio natrag u realnost, što ocrtava genijalnost Anouilhovog teksta i njegove ideje.
Anouilh se, također, nije libio odati počast de Marivauxu i prosvjetiteljskoj drami, koristeći klasične elemente iz tog perioda: salon, kostime stila Louisa XV. i francuski jezik XVIII. vijeka, koji se ne prezentira dok se radnja odvija u stvarnom vremenu.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Benoît BARUT, « "Prendre la futilité au sérieux" : La Répétition ou l’acte manqué de Jean Anouilh », Revue d’histoire littéraire de la France, 2008-1, p. 159-182. (http://www.cairn.info/revue-d-histoire-litteraire-de-la-france-2008-1-page-159.htm)
- Michel CORVIN, "La Répétition ou l'Amour puni : comment Anouilh fait écrire sa pièce par Marivaux", Jean Anouilh, artisan du théâtre, Élisabeth Le Corre et Benoît Barut, Presses universitaires de Rennes, coll. « Interférences », 2013, p. 101-111.
- Marie-Hélène COTONI, « La séduction dans La Double Inconstance et dans La Répétition ou l’amour puni d’Anouilh », Littérature et séduction. Mélanges en l’honneur de Laurent Versini, Paris, Klincksieck, 1997, p. 607-618.
- Rachel JUAN, « Anouilh et la "répétition" de La Double Inconstance de Marivaux : un "jeu" subtil de décalcomanie », Revue Marivaux, n°4, 1994, p. 67-84.
- STEINBERG (R.) et MOWSHOWITZ (H. H.), « La Répétition par Jean Anouilh : une nouvelle lecture », Études françaises, vol. IX, n°2, 1973, p. 115-128.
- Deborah STREIFFORD-REISINGER, « L’inconstance punie : Anouilh et La Double Inconstance », Chimères, XXIII, 1-2, 1996-1997, p. 1-12.
