Kultura cveta

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Kultura cveta
ŽanrDokumentarni
RežijaBranko Radaković
ProducentBranko Radaković
ScenarioBranko Radaković
UlogeDanijela Stanković
Tanja Miladinović
Saša Kostovski
Olga Vojinović
Nikola Radaković
Srećko Zdravković
Srđan Ilić...
MuzikaArgus
Jethro Tull
Frederic Chopin
FotografijaBranko Radaković
MontažaBranko Radaković
Datum(i) premijere
28. 3. 2013 (2013-03-28)
Trajanje99 min.
Zemlja Srbija
Jeziksrpski

Kultura cveta je srpski dokumentarni film snimljen 2013. u režiji Branka Radakovića, multimedijalnog umetnika koji je takođe potpisao fotografiju i režiju, i kome je ovo drugi dugometražni dokumentarni film u karijeri.[1]

Dokumentarac je premijerno prikazan 28. aprila 2013. u Beogradu na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma Beldocs.[2]

O nastanku filma[uredi | uredi kod]

U leto 2011. se sasvim spontano rodila ideja za film i tada je reditelj krenuo sa intervjuisanjem određenih ljudi. Montažu je započeo u oktobru iste te godine, a dok ga je montirao, paralelno je uradio još neke intervjue.

U proleće 2012. snimio je producenta i predsednika Udruženja filmskih i TV radnika Vojvodine Srđana Ilića.

Posotojale su i duže i kraće pauze u montaži, što zbog autorovih privatnih problema, što zbog rada na drugim projektima, a dosta vremena oduzimala su mu i učešća na drugim festivalima.

Kritičari o filmu[uredi | uredi kod]

Nikola Franquelli je u svojoj kritici izneo i sledeće: ”Mada, iako je tema ograničena na Srbiju, apsolutno je primjenjiva na cijeli svijet”.[3]

Olga Stojanović je u svom osvrtu, između ostalog, navela: ”Sam Radakovićev poriv je jedan od onih iluzornih, ali relevantnih poduhvata koji ne pomažu, mada i ne 'odmažu' ucvalom cvetanju kulture. U stvarnosnom trenutku kada je kultura resor za karijerističke podele po redu izlaska na scenu, kada je kultura nagradjivačka bina, kada su urednici arbitralnih kulturnih rubrika majstori sopstvenog sumnjivog ukusa i majstorice umora – ovaj je film melem za oštećeno tkivo kulturnih opekotina trećeg stepena. Ironijsko cvetanje kulture u Radakovićevoj interpretaciji ove fenomenologije sučeljava se sa njenom medijskom i prezentativnom ništavnošću. Iako u autorovom delu nema anarhističkih tonova, ono je, na radost ove potpisnice, kontra-revolucija, osnosno KONTRAREVOLVERACIJA postojećeg stanja duhova i ništavnog etabliranog tela koje bi da nas robotizira u mračne tunele bez kraja i bezdušne auto -rute bez kuća i okućnica. Rečju, kultura nema više poslenike, već samo posrednike. Radaković je to provalio”.[4]

Izvori[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]