Kritika hrišćanstva

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Kritika kršćanstva)
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Kritika hrišćanstva predstavlja kritičke stavove usmerene protiv hrišćanske doktrine i prakse.

Povest[uredi - уреди | uredi izvor]

Sredinom 2. veka, paganski intelektualci su počeli da napadaju hrišćane u svojim traktatima. Bilo je zapaženo da se hrišćani okupljaju pod okriljem noći, nazivaju međusobno „brate" i „sestro" i pozdravljaju se poljupcima; govorilo se da obožavaju svog boga tako što jedu meso i piju krv Sina Božijeg. Protivnici su tvrdili da se hrišćani upuštaju u ritualni incest (seksualni čin među braćom i sestrama), ubijanje dece (ubijanje Sina) i ljudožderstvo (jedenje njegovog mesa i pijenje krvi).[1]

Galen je o hrišćanima govorio da su zbog svoga prezira prema smrti i zbog svoje askeze sposobni da vode život filozofa, ali im je prigovorio lakovjernost.[2]

Porfirije[uredi - уреди | uredi izvor]

Novoplatonski filozof Porfirije Tirski posebno kritikuje hrišćanske pisce zbog nepouzdanosti:

„Evanđelisti su bili pisci romana - a ne posmatrači ili svedoci Isusovog života. Svaki od njih četvorice protivreči ostalima u svojoj priči o njegovoj patnji i raspeću.[3]

— Porfirije

Kelsos[uredi - уреди | uredi izvor]

Platonistički filozof Kelsos u svome čuvenom delu Istinski logos podvrgava racionalnoj kritici razne judeo-hrišćanske mitove, navodeći da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki, poput mita o stvaranju sveta, u sukobu sa naukom.

„Jevreji su sastavili najnevjerojatnije i najneukusnije priče, naime o čovjeku koga je bog oblikovao svojim rukama i udahnuo mu duh i o ženi koja je učinjena od čovjekovog rebra, o božjim zapovijedima, o zmiji koja im se suprotstavljala i o pobjedi zmije nad božjim zapovijedima. I tako pričaju mit kao za stare žene i na potpuno drzak način prikazuju boga da je on već na početku bio nemoćan, i da nije mogao jednog jedinog čovjeka, kojega je sam oblikovao, učiniti poslušnim (IV. 36).“

On sa filozofskog stanovišta dalje kritikuje antropomorfnu predodžbu boga, judeo-hrišćanski antropocentrizam i verovanje u sopstvenu izabranost.

„To što neki, kako kršćani tako i Jevreji, govore da je bog ili božji sin kao sudija zemaljskih stvari sišao na zemlju ili će sići, to je nešto najsramotnije i za to nije potrebno opširnije pobijanje (IV. 2).[4]

Hrišćansko učenje o uskrsnuću tijela kritikuje kao pogrešno shvaćeno filozofsko učenje o seobi duše.

„Također je glupo njihovo vjerovanje da će bog poput kuhara, kad je već jednom zapalio vatru, spaliti sav ostali ljudski rod, a da će samo oni dalje živjeti, i to ne samo oni koji su živi, već i oni koji su davno umrli, oni će se opet vratiti iz zemlje u istom svom tijelu kao prije.[4]

Hrišćanske zajednice svoga vremena Kelsos kritikuje zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slepe vere umesto razumskog ispitivanja.

„Mi vidimo da svi oni, koji na trgovima galame i traže darove, ne pristupaju grupi razumnih ljudi da pokažu svoje vještine. No gdje vide mlade, grupe robova i glupake, tu se tiskaju i pokazuju se lijepim (III. 50).[4]

On hrišćane kritikuje i zbog neučestvovanja u zajedničkim obredima, nepoštovanja zakona i drskog ponašanja prema slikama bogova drugih naroda.[4]

Erazmo[uredi - уреди | uredi izvor]

Erazmo Roterdamski kaže u svojoj čuvenoj "Pohvali ludosti":

„I kako je hrišćanska crkva stvorena krvlju, krvlju sc učvrstila, krvlju se uvećala, njeni poglavari upravljaju i danas s mačem u ruci, kao da je Hrist nestao, pa svoje vernike ne može da brani na svoj način.[5]

Erazmo posebno kritikuje teološku veštinu izvrtanja Hristovih reči:

„Svako zna da teolozi imaju javno pravo da nebo, tj. Sveto pismo, rastežu kao kožu. Oni iščupaju odavde ili odande četiri ili pet reči, pa im ako treba obrnu smisao, samo da bi ih prilagodili svojoj koristi, iako ono što stoji ispred njih i iza njih nema uopšte nikakve veze s predmetom, ili znači čak nešto suprotno. Teolozi to čine s tako uspešnom bestidnošću da im pravnici često na tome zavide.[5]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]